Moj mladi prijatelj A. kaže da će “svemir urediti sve”, da već radi za nas, umjetnike, aktiviste, ljude koji osjećaju svijet i djeluju u njemu. Veoma je energičan, posvećen umjetnosti, usmjeren na rad: podsjeća me na mene samu, onih nekih godina. Ja mu povlađujem, premda s manje entuzijazma, budući da iskustvo čini svoje. U čuda i sretne prevrate sve manje vjerujem. Kiša je vani, blato je, hladnjikavo je. Nije meni nešto. Čitam Krausa i Karahasana. Ima takvih dana, kad si ne možeš nikako unutrašnju harmu pogoditi ni ugoditi.

Loše raspoloženje nije nesavladiv problem. Treba se samo pokrenuti, naći nešto nalik na svrhu, neki temporalni cilj: dovesti nešto u red, zaokružiti projekt, skuhati nešto dobro samo za sebe, odslušati “Ćifutski vrt” nakon toliko vremena, u nekom novom kontekstu. “Neću skoro onim šorom, ne znam posle put odande…”. Istina, meni je punih pet godina trebalo da izbauljam do nekih vratašca, da izađem na otvoren put. Nevjerojatno.

I Bože, kako je smušena duša kad je nadušena.

Pokušavam se sjetiti zna li išta drugo osim pisanja? (Iskreno, rekla bih da ne znam). Oštrim pero, pijem tintu. Mastiljavi magarac, Bataille. Jaruge melankolije, i učas nogu slomiš, samo tako. Vražja memorija, vražje metafore. Pustite me spavati, utvare od papira.

Ne drži me mjesto. Ne drže me rutine. Ponovo želim letjeti.

Kao što rekoh: Kiša kiši grize kišnu krupicu. Zmijski jezik nađe najsitniju rupicu. Bjež’te svračci, pjesme ptičjeg kova! Proguta nas Šuma Striborova! Priča je sablažljiva, Nevjesta je lažljiva. Srce majke za ogradom gori i propasti prozore otvori. Stavi mladi trputac na ranu, na ognjište bacaj suhu granu.

Eh, Đole, Đole, bio si pjesnik odistinski. “Da je duže trajalo, ne bi valjalo”. Znam ja to, od prvoga dana zanosa.