Ne izjašnjavam se o poeziji kolega osim iznimno, kao sada – o knjizi stvarnosne poezije prijatelja Marijana Grakalića, „Akademiji amputiranih”.

Inače je sva poezija „stvarnosna” – ovisno o tome kako će tko definirati stvarnost, odnosno – na što će staviti fokus. Tako, stvarnosno se proteže od refleksije svemira, društva (lokalno i globalno), ratova, ideologija, ljubavno-intimnih odnosa i propitkivanja samog sebe, svojih dilema i iluzija (što pripada zrelijem stupnju duha kad se nadilazi angažiranost kroz neku ideju i svjetonazor, sve u svemu kad dolazi do „mračne noći duše” što je pojam koji vezujemo uz poeziju svetog Ivana od Križa, a označava proces ekstremno bolnog suočavanja s istinom). U slučaju Marijana Grakalića kao pisca, pjesnika, osobe, i kao lirskog subjekta – to je suočavanje nepopravljivom istinom amputacije noge.

Ta situacija je neumitnost, svršen čin – situacija bez izbora, točnije – nešto što je tek izbor između smrti i prilike da se živi invalidno, bez mogućnosti normalnog kretanja, uz tegobu ograničenja i osjećaj fizičke nemoći, dakle – riječ je o svršenom činu, prijelomnoj točki u kojoj duh obično traži viši smisao, ponajčešće kroz obzore metafizike, postojanja boga, sudbine, no – u Marijanovim pjesmama – startni ateizam ni ne pokušava skrenuti prema gnosticizmu nego – poetikom direktnog iskaza – čini proboj ka crnom humoru u ruganje smrtnosti i smrti!

Činjenica jest da su tehnologija i medicina napredovali da rutinski usađuju nove organe počevši od zubnih implantata pa do kukova – čovjek je civilizacijski na putu da postane robocop, a onda – kada jednom i umre – da se preseli u cloud kao formu vječnosti, što je obećanje transhumanizma koji uvelike mijenja poslanstvo religija koje barataju vizijama zagrobnog života. No, ono što je daleko bitnije od tehničke realnosti ljudskog tijela jest to da je tijelo najosjetljiviji medij patnje.

Budisti bi rekli: „Sve je patnja.” Od rođenja do smrti. Uz osobni životni put prepun fizičkih, psihičkih i društvenih zapreka – svjesnim, empatičnim pojedincima patnja je i patnja drugog – bio on znanac ili nepoznat netko tko se zatekao u boli, bilo u nekoj kolektivnoj prirodnoj ili ratnoj katastrofi. Samo psihopat može biti ravnodušan na patnju svijeta, a ako bi k tome bio ravnodušan na patnju bližnjega, nekog koga zna, kolege i(li) prijatelja – tada kažemo da takav nema nema dušu. Ukratko, po stupnju suosjećajnosti se mjeri profinjenost naše ljudskosti, bez obzira možemo li ju realizirati kroz neki (aktivni) čin pomoći ili tek razumijevanjem, emotivnim i duhovnim prisustvom. Dakle, Marijan Grakalić kao osoba, kao prijatelj, a onda kao pisac – zatekao se u stanju boli (bolesti) i to u jakoj boli tijela no istodobno u visokom stanju duha u kojem je iznjedrio pjesme o toj boli, knjigu, naglašavam: aktivnu knjigu, knjigu koja izaziva na supatništvo.

U tome je moć te knjige pjesama, ona je kao živa rana, živi medij razmjene čustava te je sama gesta čitanja Grakalićevih pjesama čin dubokog povezivanja s autorom i njegovim svijetom koja se dijeli na bolničke noći i dane prepune osamljenosti i neizvjesnosti. Problem je u tome što je jezik nedostatan za prenošenje suptilnih emotivnih i spoznajnih nijansi, i uz najspretniju vještinu stilskog izbora kazivanja – Grakalić ima potrebu naglasiti svoju nedorečenost pa će u pjesmi Osmijeh Bodhidarme aludirati na budističko učenje spominjanjem tog budističkog svećenika iz 5. ili 6. stoljeća koji je osnovao školu na osnovi učenja Lankavatara Sutre koja uči i zapravo opominje da se stvarnost ne može izraziti oslanjanjem na riječi (o čemu je dao i fusnotu). Ali, bez obzira na tu nedorečenost koja je, uostalom, karakteristična za sve vrste umjetnosti – stupanj sugestivnosti je nadmašuje istkanom mučnom atmosferom (u kojoj u istom viru plutaju psihička i fizička stanja i infektivni otpad i kava s automata).

Zbog te „nedorečenosti” i jakih sugestija i jest teško čitati „Akademiju amputiranih”. Jer, to nije štivo s kojim ćemo lakše utonuti u san, naprotiv – doživjet ćemo jezu različitih stupnjeva, baš kao i strahopoštovanje zbog brutalnog opisa bolesničke stvarnosti popraćene (crnim) humorom. Npr. u pjesmi Bakterija – gdje kazuje kako mu u rani žive bakterija koja mu osim mesa i kostiju jede vrijeme! Opis ispiranja rane i uklanjanja bakterije je toliko hladno realističan da je hiperrealan jer pri tom lirski subjekt (bolesnik) doživljava prisnost sa samim sobom.

Tako, u Grakalićevom stilu crnog humora mogli bismo reći da je bol put kojim se dolazi k sebi. Baš kao i u slučajevima histerije kada, kažu to stručnjaci – histeričnu osobu treba ošamariti, pri čemu taj šamar automatski osobu vraća u normalno stanje. Dakako, nije mi namjera pojednostavljivati fenomen boli, naročito ne u spletu višeslojne patnje, bilo bi brutalno reći da je autoru iz nekih skrivenih, možda i kozmičkih razloga „to trebalo”, no kad se to već dogodilo – onda su ovi pjesnički realistični zapisi oni koji trebaju nama koji smo smo na liniji suosjećanja i supatništva. Zašto?

Na to pitanje se ne može odgovoriti. Ključ je u misteriji koja se nalazi u samoj biti poezije. Pa i ove, Grakalićeve koja odbacuje čak i natruhu patetike i sentimentalizma i koja se mjestimice doima kao predložak za prozu, a možda i za filmski scenarij.

Naime, sama poezija kao takva ne može biti racionalna, ona je po sebi alkemijski proces jer pretače izrecivo u neizrecivo i obrnuto, pa čak i kad nastoji objektivno govoriti o objektivnom (činjeničnom). Tako – ovdje kao rezultat uočavam cinizam ispod kojeg kulja tuga za vlastitim (bespovratnim) tijelom, za osjećajem (izgubljene) cjeline; a uzmemo li u obzir planetarnu popularnost riječi „iscjeljenje” – moglo bi se reći da je težnja za cjelinom nešto – ako ne religiozno, onda svakako – mistično, te bi u tom smislu ove pjesme bile itekako nad-ateističke.

Pjesme Akademije amputiranih su elegije u crnohumornom ruhu, amputirani se nazivaju „podrezanima”, anestezija se prikazuje kao gotovo erotično iskustvo, itd. Ukratko, umjetnost se smatra moćnom ukoliko u njoj pulsira princip erosa i thanatosa, a ova „teška” knjiga pjesama to jest.

Pa, iako je umjetnički moćna – to nije knjiga za svakoga, nije za mlađu generaciju, čak ni za početnu srednju dob, već za zreliju generaciju koja je više ili manje bogata iskustvom poraza, a koji su priprema za uranjanje u tajnu samootkrića. To je knjiga o tzv. graničnom iskustvu (iskustvu blizine smrti), mračna noć duše, noć u kojoj nema ideologije, u kojoj nema boga nego samo svijest o krhkosti egzistencije. Ipak, nije u pitanju spoj dijalektičkog materijalizma i budizma, autor nam nudi ideju beskraja, tako što će u pjesmi Rana zapisati: „Nema straha od vremena/ ono i tako nema kraja” .