Ozbiljan i temeljit kritičarski pristup Shure Dumanić Pogledu u noć Marijana Grakalića potaknuo me da odem u knjižnicu i prebirem po stranicama koje dotad – ničiji prsti nisu okretali. Za roman se ne zna? O njemu se ne piše? Ne zove na čitanje? Nemoguće. Ja sam ga pročitala u jednom dahu, a onda sam se ponovo htjela vratiti pročitanoj kritici i pronašla je pod naslovom EGO TRIP (s dodatkom: graktanje). Koja duhovita autorova dosjetka! Autoironija i samosvijest. Chapeau!

Da se pridružim kritici u kojoj je – sve bitno rečeno? Koja nadopunu ne treba. Samo svojim doživljajem, odlučujem.

Od čega poći? Od imena prvog lika kojeg susrećemo. Filip Latinović. Veza s Krležom. S njegovim meni najdražim romanom.

Kad je jedan drugi meni drag književnik kreirao lik s imenom preuzetim od klasika doživjela sam to kao pretenciozno jer, opet govorim o svom doživljaju, nije pristajalo uz veličinu uzora. Filip Latinović Marijana Grakalića velik je lik. Možda mu čak ne pripada najveći broj stranica: dijeli ih s Ferencom, Fani, Florom, Fridom, Faustom, Feliksom… Filip čak nije slikar, to je pripalo Ferencu. Filip je povratnik, to da, i njegov povratak postaje nešto poput dirigentske palice čudesne moći: svojim povratkom Filip okuplja sve te likove s imenima u kojima je početno slovo F.

F kao fatum?

Misao je to koja nas ne napušta.

Filip postaje glavni lik ( mogao je to biti slikar Latinović) jer najbolje spaja staro i novo: vrijeme, ideologije, države. Dijete je Ferencovo (kojem je pripalo biti slikar), dijete

starog režima, ali je i vojnik na fronti Domovinskog rata: svjedok je crnila na bojištu i crnila u ratnoj pozadini.

Naravno, u razvoju radnje poslije ovog saznanja teško je očekivati “neoskvrnjenu nevinost obećanu još prije stvaranja svijeta i prvog grijeha“. U jednom obećavajućem trenutku, susrećući pogled sanjane žene, Filip ipak nasluti poruku o začetku drugačijeg života::

-Gdje sam? – pomisli Filip obamrijevši od tog pogleda dok se sjena konobarice stapala s neosvijetljenim površinama zidova i zaboravljenom tamom uz njihov rub.

Da li će Filip zaboraviti tamne rubove?

Frida je bila sklona zaboraviti:

Sinoć u vlaku pogled u noć kroz prozor kupea činio joj se tihim poput šaputanja, poput slutnje velike i tragične ljubavi za koju je vjerovala da će joj se barem jednom dogoditi… Nije se uplašila praznine, dapače, vjerovala je u snagu osjećaja koja je može iznad svega uzdići, nositi na mjesečini sve do daleke srebrne lune i njena nebeska krila.

Pokušavala je zaboraviti i Flora:

Jedne je noći jašući tako srela blijedog vuka koji je u zubima nosio komad sunca. Tada je nestalo nebo, konj se propeo i pao, zemlja se otvorila, vuk je ispustio plijen iz gubice i pobjegao pred crnim sjenama ustalim iz starih grobova, a ona se pretvorila u mjesečinu nad mirisom smrti i izgubljenom slikom Bogorodice, nekad zaboravljenoj u obližnjoj zapuštenoj kapeli.

Zaboravljena tama?

Ne, tama se ne da. Likovi F koje smo prigrlili suočeni su s likovima F kojima se svjesno nikad ne bi približili. Međusobno različiti i logički nespojivi jedni s drugima, postaju nerazmrsivo klupko. Zatvoreni krug.

„Zaboravljena tama“ samo je nagovijestila smjer događanja.

Teških događanja.

I obuhvatio je Grakalić – na stotinjak stranica – nekoliko desetljeća ovdašnje povijesti, uključujući mađarske pedesete, i preselio je Zagreb iz države u državu. Događaji su to koji se nemilosrdno kreću. Konkretni, pojavni, stvarnosni.

Nasuprot ovoj opipljivosti, s Lune sjajne poput nebeske domovine, Lune s nebeskim krilima, likove posjećuje tajanstvena mjesečina i utječe na trenutke njihova života i njihovih snova. Čak i Sunce spaja se s Lunom, srebrno sunce života. Sunce i srebro? Univerzalne pojave kozmosa postaju simboli i metafore, a slutnja onostranog nadrasta osjetilno iskustvo i udaljava nas od opipljive, brutalne stvarnosti. Malo je reći: snoviđenje. San klizi u – metafiziku.

A što je s rečenicom Pogleda u noć?

Nema ovdje vulkanske rečenice, nema imitacije. Rečenica je kratka, ali nabijena i snagom i smislom.

Nema ovdje ni Boscha.

Ali ima – pakla.