Piše: Ludwig Lujo Bauer

1.

Sunčanu sam posljednji put vidio kod pjesnika Zvonimira Baloga. Lidija je bila napisala scenarij, snimao se film o Balogu, nekolicina nas, pisaca i prijatelja, govorili smo o Zvonku, o svojim vezama s njim, spomenuo sam u kameru kako me Balog nagovorio da počnem pisati za djecu, svi smo imali svoje neke intimne uspomene povezane sa Zvonkom, onim nekadašnjim, mladim pjesnikom. U jednom trenutku Balog je bio toliko dirnut da su mu oči zasuzile – nikad ne znam koliko je to pitanje senzibiliteta ljudskog, a koliko samo preosjetljivosti suznih žlijezda – ali kamera to nije uspjela zabilježiti. Zvonko je, samo napola u šali, predložio da razreže luk i drži ga ispod lica kako bi ponovno zasuzio. Sunčana se blago osmjehnula, sjetno, melankolično. Prije odlaska požalila se da je nekako umorna.

– Kao da je odjednom ostarjela posljednjih dana – rekao sam Lidiji kad smo se našli i sami na ulici. – Smežurala se kao jabučica koju želimo sačuvati.

Sjetio sam se stiha slovačkog pjesnika Miroslava Váleka: “Jabuka se sa ormara skotrljala na pod.” Prijedlogu s ovdje je zaista bio potreban navezak; trebalo je biti sa – zbog ritma. Bojim se da je to ispravljeno u mome prijevodu.

Dva-tri dana kasnije saznali smo da je umrla, navodno u snu.

2.

Sever sjedi u Studentskom centru, na klupi restauracije, mislim da se tada zvala Snack Bar, sjedi sa stopalima na tapeciranom sjedalu presvučenom skajom, obgrlio je koljena i sav se skupio kao da se neka pokisla ptica pokušava osušiti. Znao sam ga po viđenju, takva se prilika pamti; znao sam ga po čuvenju: Sever Joža, kost i koža – tako su mu se rugali u đačkom domu, prisjećao se moj daleki rođak. Aleksandar Flaker, naš profesor suvremene ruske književnosti, spominjao je tu i tamo Severov prijevod poeme Lenjin. “Preveo je to kao gimnazijalac!”

Prišao sam Severu, predstavio se. Govorili smo si vi. Sada mi se čini da sam tada sa svojom dvadeset i jednom godinom bio neizmjerno mlad, ali bio je to i Sever, iako bi razlika u godinama tada trebala biti osjetnija. Objasnio sam da pišem članak. I to danas zvuči drugačije. Kakav članak! Tražio sam u to vrijeme svaki honorarni posao koji sam mogao dobiti. Tomislav Butorac, urednik Kulture u Večernjem bio je rekao: “Može nešto iz kulture, nešto zanimljivo.” Što je moglo biti zanimljivije od pjesnika, boema, propalog studenta, ili studenta koji je digao ruke od studiranja – Prava šteta, govorili su naši nastavnici na rusistici, i oni stariji i oni mlađi, kakva šteta! – što je moglo biti zanimljivije od takvog čudaka koji prevodi poeziju s kineskog.

Častio sam ga pićem. Bio je to onaj pučki, kočijaški brendi koji smo zvali konjak. Raskravio se. Pokisli se ptić posušio. Ali nije skidao stopala sa sjedala. Pričao mi je o svom boravku u Kini. Pričao mi je o pjesnicima iz vremena dinastije Tang. Imao je ugodan glas, sasvim suprotan svojoj pojavi. Na njemu je sve bilo tanko i šiljato, a glas mu je bio dubok, topao, zaobljen. Na ugodan je način i malo, jedva primjetno švistao, frikativni suglasnici malo su mu šuštali, gotovo kao djetetu koje se umiljava.

Kasnije sam na pisaćem stroju slovenske proizvodnje, tops M-1, s mukom prepisivao iz notesa čudna kineska imena u kojima je svaki član  imao jedan slog. Poznato mi je bilo jedino ime Li Po, pjesnika koji se opijao i u mladosti živio izvan konvencionalnih društvenih okvira da bi kasnije postao uglednikom pjesništva. Ima li Sever, koga su već u đačkom domu zapamtili kao pjesnika, i rugali mu se zbog toga, ima li taj pjesnik sličnu šansu? Ne, mislio sam, Kina je tako daleko, Kina je tako davno… Tko bi pomislio da će pola stoljeća kasnije, u ovo današnje vrijeme, Kina biti već na sljedećem uglu, ili preko ulice, i da neće biti prošlost nego budućnost – u prošlosti smo ostali mi.

Tu svoju neizbrisivu Severovu sliku, sliku šiljata, mršava pokisla ptića nikada ne bih mogao povezati s pojavom Sunčane pri posljednjem viđenju, pojavom dostojanstvene, umorne dame koja se smanjuje, dame na odlasku.

3.

Mislim da je našem prijateljstvu kumovao i Juraj Bedenicki. Moj gimnazijski profesor hrvatskog bio je prijatelj obojici, a bio je i dovoljno stariji da zna nešto o našim roditeljima. Tvrdio je da su moj i Jožin otac bili prijatelji. Uoči rata moj otac, jedan od onih izrazitih ljevičara i antifašista njemačkog podrijetla, bio je politički aktivist: pokušavao je ljude prosvijetliti za otpor društvenom zlu i nepravdi. Jožin otac bio je jedan od klasno svjesnih pripadnika građanske klase, kako se to tada zvalo, sin stradalog željezničara.

Roditelje su mu ubili ustaše. Pričao mi je kako je s bakom tražio leš zaklane majke na obali Save. “Uvijek kad uđem u Savu, osjećam majčin dodir”, govorio mi je. “Mislim da se nikada ne bih mogao utopiti u Savi.” Zalijevali smo emocije travaricom, u Studentskom centru, u Blatu, u Kazališnoj kavani, najčešće u Kavani Corso, na uglu Gundulićeve i Ilice. Dolazio je i k meni u Trnsko, ali to mu je uglavnom bilo daleko. Ipak, bilo je prikladnije za čitanje novih stihova iz malenih bilježnica, predviđenih da se u njima upisuju riječi stranog jezika u srednjoj školi. A mogla se pripremiti i kajgana. Joža je uvijek bio gladan. I uvijek spreman čitati mi svoje nove stihove. Gledao me upitno, a ja sam kimao glavom, natakao čašice ili naručivao novu rundu; sve su mi se pjesme činile dobrima. Oni ih je pak većinom nakon nekog vremena odbacivao. Bio je u pravu.To što su njegovi roditelji i moj otac izgubili život na istoj strani bilo je čvrst temelj bratstva koje se razvijalo među nama. Dijelili smo svjetonazor, odbacivali mržnju, netoleranciju, nacionalizam, voljeli smo Slavene, Ruse, rusku književnost, a nismo prihvaćali staljinizam, nismo prihvaćali boljševizam ni tuđi niti domaći, odbacivali smo pravo Partiji da odlučuje u ime naroda – iako smo se smatrali ljevičarima. I voljeli smo Mišu Mihajlova, kolegu sa slavistike koji će kasnije zbog militantnog antiljevičarstva završiti u zatvoru. Prezirali smo malograđanštinu i odbacivali kapitalizam. S dvadesetak godina o tome se diskutira vrlo ozbiljno. O svemu se razgovaralo strasno. Je li Hitler u Mein Kampfu zaista potkradao Lenjina?… Danas zaboravljene ili irelevantne stvari činile su se neobično važnima. Možda nam je život nudio previše sigurnosti. Nismo se morali zabrinjavati za vlastitu budućnost. Brinuli smo se za apstraktne stvari. Nitko nije bio ravnodušan prema pitanju: Zašto se ubio Majakovski?

4.

Izlet u Rusiju pao je u čudno vrijeme. Valja se prisjetiti da je i u prvoj polovici šezdesetih Jugoslavija bila prilično zatvorena zemlja. Rusija je bila gotovo sasvim zatvorena, a posljedice istupanja Jugoslavije iz sovjetskog bloka još uvijek su bile prepreka normalnim odnosima. Ne sjećam se tko je organizirao studentsku ekskurziju u Sovjetski Savez, ali bio je to jedan od znakova poboljšanja odnosa između SSSR-a i Jugoslavije i imalo je status službene studentske razmjene. Službeni status ekskurzije bio je valjda jedini modus putovanja grupe ljudi onamo. Na granici je vlak stajao beskonačno, a carinici su prosijavali brašno koje je netko nosio svom dopisnom prijatelju u Moskvu. U brašnu nije bilo špijunskog materijala. Drugi su carinici preslušavali ploče. Zatim su zabrinuto izmjenjivali nazore: Je li to džez ili nije? Kažetsja što njet…

Naravno da se na takav put nije moglo bez Jože, iako uopće nije više dolazio na fakultet. U odnosu na Rusiju svi su svojatali pjesnika koji je govorio ruski kao da je tamo rođen. Ali kada smo stigli u Moskvu, u studentski dom na Univerzitetu Lomonosova u slikovitoj crkvi svetog Staljina s nezaboravnim tornjevima, i dobili svi dvokrevetne sobe, nitko nije htio dijeliti studentsku sobu s nepredvidivim Jožom. Nitko, osim mene. Tada sam već bio njegov stariji brat, iako po godinama mlađi, onaj koji na vrijeme zna prestati piti, koji pokušava onoga drugog zaštititi od pijanstva, pijana ponašanja, od svakojakih ispada.

Većina nas studenata slavistike još je nedavno imala osjećaj da Rusiju nikada nećemo vidjeti pa nas je prije svega zanimao život suvremenog čovjeka, zanimali su nas ljudi, naši kolege studenti, knjige u izlozima, temeljitija ruska gramatika za mnoge je bila nešto o čemu se moglo samo sanjati. Jožu su njegovi, uži, ali vjerojatno zreliji interesi odveli u Muzej Majakovskog. Ondje je upoznao znamenitoga čuvaškog pjesnika Gennadija Ajgija (pravo mu je prezime u čuvaškom obliku Ajhi). Ali tada Genja nije bio još znamenit, još uvijek je bio više čuvaški pjesnik nego ruski. Bilo je i teško pogoditi da se iza zapuštene vanjštine mladića starijeg nekih četiri godine od Severa, a izgledao je još zapuštenije i boemskije od Jože, krije pjesnik koji iščitava ranog Majakovskog, upravo one stihove za kojima je Sever čeznuo, koji iščitava već pokojnog Pasternaka. Ništa od toga nije bilo omiljeno vlasti koja je nastojala nadzirati sve pa i pjesnike i poeziju. Rani stihovi Majakovskog koji su odudarali od ideoloških normi pripadali su ruskom futurizmu pa su novi pobratimi po strasnom interesu za književnost i nešto manje strasnoj privrženosti votki, zagrljeni upadali jedan drugome u riječi, izvikujući imena Ljilja Brik, Velimir Hljebnjikov (zapravo se zvao Viktor Hljebnjikov), Kručonyh, Livšic… Imali smo ondje puno novaca; prodajom šuškavca i najlonske košulje stjecalo se cijelo bogatstvo pa su se Genja i Joža opijali ne samo skrivenim stihovima i podacima o ruskim futuristima, nego i votkom. Ni stariji brat tu ništa nije mogao, Genja je razumio ili bar nagađao što znači ljutito Ne loči previše! – ali se samo mrštio na mene, zavjerenički šaputao nešto Joži na uho pa bi zaustavili taksi i odjurili na drugi kraj Moskve. Jedne večeri Joža je donio vijest u našu studentsku sobu: “Kručonyh je još živ!” Popili smo bocu šampanjca u to ime, iako meni Kručonyh nije značio ama baš ništa; njegovu sam zaumnuju poeziju prezirao. Ali Joži je poezija, povijest poezije, živa povijest koja se može i dotaknuti, i to u vremenima kada se činilo da će zavjesa ideološkog diktata zauvijek prekriti sve što god bude željela – njemu je sve to bilo značajnije od života.

“Lujo i Brana, Marija i… ja”, piše Sever u svome moskovskom dnevniku. Poput srednjovjekovnih vitezova imali smo dame svoga srca. Ali Sever je svoju zanemarivao na račun susreta sa čangrizavim i gramzljivim starcem, nekadašnjim futuristom, koji je meni, naivnom vitezu svoje dame, bio odbojan. Severu je Kručonyh bio poput božanskog objavljenja: čovjek koji je osobno znao Majakovskog i ostale! Čovjek kojemu je Pasternak pisao s obožavanjem! Za sitan novac kupovao je od egzaltirana, egocentrična starca posljednje dokumente o ruskom futurizmu do kojih se moglo doći. Susreti s Kručonyhom uvjerili su Severa da bi i on mogao pisati zaumnu poeziju. Njegov pokušaj činio mi se smislenijim od Kručonyhovljevih antologijskih pjesama. Za razliku od svoga uzora Sever nije bio snob. Tu zvukovnu igrariju i opet smo zalili šampanjcem.

Činilo se tih dana da šampanjac i kavijar imaju magičnu moć na Severa. Poslije još jednog susreta s dragim Genjom rekao mi je:

– Ajgi je naučio ruski tako što je prevodio svoju poeziju s čuvaškog jezika. Misliš li da bih ja mogao pisati na ruskom?

Bio sam u to uvjeren. – Ako može Ajgi, možeš i ti. Vjerojatno i bolje. Samo nemoj previše lokati – rekao sam s odgovornošću starijeg brata, i sam pod blagotvornim utjecajem šampanjca.

Te večeri, ili bolje rečeno – te noći, dugo iza ponoći, Joža mi je čitao svoju pjesmu na ruskom jeziku nastalu u taksiju na moskovskim ulicama. Naše su zapostavljene Dulcineje drijemale.

– Eto lučše čem Pasternak! – rekao sam. – Bolje od Pasternaka!

Moja euforija nije bila potaknuta samo šampanjcem i kavijarom. Svijest o tome da je ruskom pjesniku bila dodijeljena Nobelova nagrada prvenstveno zbog kičastog romana kojim je izražavao svoje nezadovoljstvo sovjetskim režimom – bila je još uvijek vrlo živa.

5.

Iz Moskve Sever se vratio sa samosviješću pjesnika. U razdoblju poslije studijskog boravka ondje Sever je sve više bio siguran u ono što piše, iako još nije imao objavljene zbirke. Više nije sjedio u kavanama onako izgubljen u prostoru, bespomoćno grleći vlastita koljena; sada bi stajao uz šank i samouvjereno, uzdignuta kažiprsta recitirao ruske stihove ili bi govorio o ruskim pjesnicima, a još češće sjedio bi u kutu kavane i pisao u zgužvanu bilježnicu, učenički rječnik. Sve češće dolazio je k meni u Trnsko, vadio zgužvane zabilješke iz džepa još zgužvanijeg balonera i čitao. Čitao je s prenaglašenom intonacijom glumca, teatralno i pjevno, onako kako smo čuli ruske glumce da recitiraju svoje klasike. Mnoge od tih pjesama nisu bile kompletne. Nedostajao je nerijetko i početak i kraj. Stilski su bile raznolikije nego što mu se činilo prihvatljivim. Čitanjem preda mnom podjednako je isprobavao zvuk i valjanost svojih pjesama koliko je očekivao i ohrabrenje.

Oko četiri godine poslije moskovskog izleta počeli smo sastavljati prvu Severovu zbirku. Poticaje za nju dobio je od nekoliko afirmiranih mladih pjesnika, ali je oblikovanje zbirke povjerio meni. Trebalo je dešifrirati zabilješke pisane nejasnim, razlivenim rukopisom, na zgužvanim papirićima, s mrljama od pića, znoja i prljavih ruku.

Dobro sam razumio njegovu poeziju, njegovu poetiku, postupak. Za razliku od njegovih stihova na ruskom jeziku koji su bili usmjereni na igru zvukova, riječi, sintagmi, poezija na hrvatskom počinjala je od igre, od formalnih slaganja, harmonija i efekata, ali je preko njih, preko glasovnih podudaranja, preko istraživanja mogućih aliteracija i asonancija dolazila do značenja koja je Sever intuitivno osjećao svojima. Postupak je bio dakle suprotan onome što su činili ruski futuristi koji su polazeći od značenja poeziju reducirali prema zvuku. Ta kvaliteta Severove poezije nije ni nakon izlaska njegove knjige bila odmah prepoznata, čak ni od onih koji su ga neštedimice hvalili, ali u dešifriranju i redigiranju njegovih zapisa slijedio sam taj stav, uz Jožino puno povjerenje da razumijem i ono do čega je on dolazio samo intuitivno. Prepustio mi je i neke odluke o ritmu, pa sam primjerice u pjesmi Pjev za Feniksa imao punu slobodu određivanja kraja stiha, odnosno opkoračenja. Sever mi je izrazio svoju zahvalnost tiskanom posvetom, pri čemu je oblik moga imena prilagodio svom viđenju strogoće starijeg brata kojom sam ga ponekad korio i obuzdavao neproduktivan dio njegove razigranosti: od Ljudevita je nastao Ljutovid. Ime moje tada buduće, a sada bivše supruge, prilagodio je ruskom jeziku:Anni Marii; ona je tekstove prepisivala na spomenutom pisaćem stroju tops M-1. Umetanje ruskih riječi, fraza i rečenica u govor bilo je znak intimnosti, pobratimstva.

Rukopis zbirke Diktator bio je u moj redakciji puno veći, imao je više pjesama nego što će ih imati knjiga. Zvonimir Mrkonjić, urednik knjige, bez suvišne sentimentalnosti izbacio je iz rukopisa nešto slabije pjesme koje sam ja Severu, upravo zbog sentimentalnosti, propustio. Moja zahvalnost za taj čin Mrkom nije umanjena protokom vremena.

Pojava Diktatora predstavljala je izniman književni događaj, a autorovu slavu ponešto je umanjivalo uvjerenje kako on imitira postupak ruskih futurista. Tek kasnije će Dubravka Oraić ukazati na to da je Severov postupak u neku ruku sasvim suprotan. Mislim da je pojam centralnog vida – po mome uvjerenju vrlo značajan za strukturu Severova pjesničkog svijeta – do danas ostao bez odgovarajuće analize, iako to nama koji smo bili bliski Joži i njegovu stvaranju i ne bi trebala biti velika zagonetka.

Strofu iz vizionarske Severove pjesme Zatišje 2 uzeo sam kao moto svoga prvog novopovijesnog romana Kratka kronika porodice Weber:

a kad smo poraz razglobili jako

i protumačili sve znano

našli smo da je naopako

naše rođenje prikazano

Sunčana je stanovala u Trnskom u zgradi koju je od one u kojoj sam imao stan dijelila samo uska cestica, onako uska kakve su projektirali u novim naseljima prije nego što smo svi postali svjesni da će sve ulice između svih zgrada jednom biti zakrčene parkiranim automobilima. Ne znam kada se doselila, vjerojatno poslije mene; nisam je susretao. Naši se svjetovi gotovo nisu dodirivali. Neobične su mi bile Vlastine riječi o Sunčani. Vlasta Kulier, kolegica iz sisačke gimnazije i s jugoslavistike, bila je jedna od najpoetičnijih osoba koje sam ikada upoznao. Vlasta kao da se sastojala od suptilne vedrine i strasti; strasno je govorila o Camusovim esejima, o bojama u prirodi, o etnologiji, o razlikama među jezičnim grupacijama, o pticama pjevicama, a najstrasnije o djeci, o malim ljudima, kako je govorila. Valjda sam spomenuo u nekom zaboravljenom kontekstu kako Sunčana Škrinjarić, njezina kolegica s radija, djeluje distancirano i hladno.

– Ne! – uzviknula je Vlasta. – Sasvim pogrešan dojam! Sunčana je tako topla osoba. Sunčana je nevjerojatno senzibilna osoba.

Odšutio sam. To što prema nekome osjećate gotovo bezgranično prijateljstvo ne znači da se s tom osobom morate u svemu slagati, a tako diskrepantna neslaganja kao što su bili naši dojmovi najbolje je prešutjeti.

– Čuj, starik – rekao mi je Joža. – Znaš ti Škrinjarićku? Onu s radija.

– Znam. Plesna haljina žutog maslačka. Neko cile-mile, za klince.

– Ma ženska stvarno dobro piše. Vidio sam neke stvari i stvarno…

– Nemam ti ja smisla za takve stvari, Joža. Meni su to bezvezarije.

– … ma ne, stvarno, starik, i stihove sam neke pročitao, ženska je talentirana. A tamo je nekakva urednica na radiju. Znaš što sam joj rekao? Velim: pa vi ste talentirani. Šta ćete vi tu na radiju? Gubite vrijeme. Vi ste talentirani. Trebali biste pisati. Dajte otkaz.

– No, ti stvarno imaš blistavu strategiju udvaranja. Zamisli samo da te posluša!

– Ma ne, starik. Stvarno to mislim. Stvarno sam joj to rekao.

Kasnije sam, puno kasnije saznao da ga je poslušala.

6.

U međuvremenu otišao sam u Prag. Ruski ondje nije bio popularan. Šanse da ikada postane popularan izgubio je u kolovozu 1968. Ipak, još uvijek mogao je poslužiti kao lingua franca. Već sam bio udomaćeni Pražak, kada je neki prijatelj spomenuo kako sam pri dolasku u Prag govorio ruski bez naglaska stranca, mogao sam se predstavljati za Rusa. “Zanimljivo”, rekao je taj čovjek, neki bivši sveučilišni profesor koji je u novom poretku postao pružni radnik. “Ali ja sam od jednog ruskog pjesnika čuo za Jugoslavena koji na ruskom piše poeziju kao Hljebnjikov.” Znao sam, pogodio sam, ruski je pjesnik bio Gennadij Ajgi, Severov Genja, a onaj Jugoslaven bio je dakako on sam, moj Joža.

Za onih pet praških godina dolazio sam relativno često u Zagreb, na tri-četiri dana, dovoljno da ga potražim. Boema bez adrese traži se u Corsu ili u Blatu. Nije ga bilo.

– Promijenio se – rekao mi je Stijepo Mijović Kočan. – Promijenio se na bolje. Smirio se. Odvikava se od pića. Mislim da je to zbog Sunčane. Ima ženska dobar utjecaj na njega. Nadam se da će to potrajati… Ne može stalno nositi okolo svoje pjesme kao Hljebnjikov u jastučnici… Znaš, neobično je to kako on kod svih nas stvara osjećaj da smo mu nešto dužni. Dođe, prespava na kauču, najede se i ode, a ti imaš osjećaj da si mu trebao pružiti više. Možda njoj uspije. Velim ti, ona ima dobar utjecaj na Jožu.

Razumio sam to na svoj način. Činilo mi se da je u svojoj dragoj Joža našao onaj ideal muške ljubavi: našao je svoju Savu – majku. Sunčana je imala mnoge kvalitete koje su za Severa mogle biti nadoknada majčinske topline, za kojom od svoga brutalno presječenog djetinjstva nije prestao žuditi. Želio je biti severus gott, strogi bog, i svojoj zbirci dao je naslov Diktator jer je želio diktirati osjećaje svojih čitatelja, ali za Sunčanu je bio Severlutak. Ona ga je time učinila pa se strogi bog igrao i s takvom varijantom svoga imena, bio je sretan što može biti njezino dijete, njezina lutka; na jednom mjesto potpisao se razgiranom izvedenicom – Nordpuppe.

Došao je k meni u Prag drugačiji. Počešljan, uredan u novom odijelu, ponešto melankoličan. Pjevao je Okudžavine šansone i balade. Imao je ugodan glas i iznimno dobar sluh. Balade su mu najbolje odgovarale. Snimao sam ga kazetofonom.

U džepu kaputa imao je smotan neki dječji strip.

– Pišeš?

– Ne znam. Ponekad mi se čini da sam sve napisao što sam imao. Imao sam vizije, vizije prošlosti i budućnosti. O meni pišu gluposti. Ne shvaćaju u čemu sam dobar, ne shvaćaju moja proročanstva. Sada čekam da se obistine. Sjećaš se onoga: crven kao Isfahan?

– To nije iz Diktatora. To je ovo novo. Ono nešto s parapsihološkim bojama?

– Da. Čekam da se obistini crveni Isfahan. U Iranu će biti revolucija.

– Pjesnik kao prorok. Joža, prihvaćaš se neobične uloge. Zar ti nije dovoljno biti pjesnik?

– Družim se s kraljicom.

7.

Prije povratka iz Praga dobio sam Politikinu nagradu za kratku priču. U Trnskom susrećem Sunčanu na autobusnoj stanici. Čestita mi.

– Trebali ste sudjelovati i vi – kažem. – Trebali ste poslati nešto na natječaj. Joža kaže da sjajno pišete.

– Mislite da je to samo tako: pošalje se priča i dobije se nagrada.

Malo sam zbunjen. Imam tremu. Sunčana je deset godina starija od mene. Tada je to bila još uvijek velika razlika.

– Da… valjda… – kažem. – Što drugo? Pošaljete dobru priču i dobijete nagradu.

– Vi ste prilično samouvjereni – kaže Sunčana polako i razgovijetno, gotovo tonom učiteljice. – Ja jesam poslala priču. Ali nagradu ste dobili vi. Čestitam još jednom.

Zvučalo je kao da me kori.

Puno kasnije povjeravam se prijatelju: – Slušao sam o Sunčani kako je topla osoba, ali uvijek iznova imam osjećaj da je hladna i nepristupačna.

Prijatelj se smije. – Upravo to rekla je ona o tebi.

Vjerojatno smo oboje previše držali do građanski ispravnog ponašanja. Pri tome mislim da nam je bilo strano kavansko bratimljenje koje bi u sferi Severove boeme bilo češće nego izvan toga svijeta. Zagrljaji za šankom među supijanom braćom nisu bili tada rijetkost, emocije je valjalo pokazivati, čak i one negativne. Sjećam se nekog neslaganja između Severa i Stijepe Mijovića Kočana u Corsu. Stijepo je iznenada ustao i ošamario Jožu. Činilo se da Sever trenutak razmišlja o nečemu, imao je sasvim odsutan izraz lica. Zatim je i on ustao i ošamario Stijepu. Sjedio sam nepomično, treći za stolom, zapravo nisam ni shvatio u čemu je bila tako ubojita oštrica neslaganja. Oni su obojica sjeli, ozbiljno kimnuli glavom jedan prema drugome, i Sever je rukom pozvao konobara: Još jednu rundu. Ne sjećam se kada su se opet počeli grliti, ali pouzdano znam da nikada nisu prestali biti iskreni prijatelji.

Sunčana jednostavno nije pripadala tom svijetu, a i ja sam bio, baš kao i u opisanoj sceni, prisutni autsajder.

U one dvije godine između svoga praškog i londonskog egzila viđao sam je češće, ali nikada ih nisam susreo zajedno – Sunčanu i Severa. Nisam ni znao u kojem su stanju plime i oseke njihove bliskosti. Joža o tome nije govorio. Opet je pio, opet je bio boemčina u zgužvanom baloneru. Sunčana ga nije spominjala. Nije se više doimala onako hladnom. Jednom me je dozvala preko ulice da me upozna s ilustratorom svoje knjige Ljeto u modrom kaputu. Bila je euforična poput gimnazijalke. Mladen Veža i ja zbunjeno smo se smješkali jedan drugome.

– Bauer sjajno piše – rekla je Sunčana.

– Nadam se da ću i ja imati čast da ilustrirate moju knjigu – rekao sam kurtoazno. Jednostavno se ničega boljeg nisam mogao sjetiti onako zatečen Sunčaninom euforijom. Naravno da nisam ni slutio kako će se to obistiniti. Devedesetih godina Veža je dobio nekoliko nagrada za ilustracije u mojoj knjizi Tri medvjeda i gitara. Vjerojatno je baš zahvaljujući njemu ta knjižica i ostala u obaveznoj lektiri osnovaca.

8.

U jednoj prilici ispričao sam se što sam na nju bio ostavio dojam hladnoće u prvim susretima.

– Bilo mi je žao – rekla je – što me vi Severovi prijatelji ne prihvaćate jednako srdačno i bezrezervno kao njega.

– On je ostavljao dojam krhkosti – rekao sam. – Čovjeku se činilo da se za njega stalno mora brinuti. Prema njemu odnosili smo se pokroviteljski. A ti… bila si sasvim drugačija. Izgledala si samosvjesno. Bili ste pjesnik i princeza. Uvijek si bila prije svega dama. Nekako nedostižna u svojoj distanciranosti od svega običnog.

Malo je pošutjela i rekla gotovo strogo:

– Hvala. I ti si bio džentlmen. Za razliku od svoga prijatelja, princa i paupera, genija i neodrasloga djeteta.

Nevidljivi Sever koji je i s njom i sa mnom uspostavio neku svoju posebnu vezu bio je povod i razlog da smo Sunčana i ja osjećali da smo u nekom čudnom srodstvu.Od početka cijenio sam što sve bolje piše. Zaista je njezino književno umijeće imalo kontinuiranu uzlaznu liniju. Puno je čitala, kritički je čitala, imala je dobar, nepogrešiv ukus, nije podlijegala modama i književnim senzacijama, i vjerujem da je iz tih knjiga uzimala poticaj.

I u tome se razlikovala od Severa. On je jednim skokom postao poseban, genijalni pjesnik, čovjek koji jedino u pjesništvu pouzdano zna što hoće. U vrijeme kada je trajala njihova veza, a za ljubav mi se čini da nikada nije prestala, Sever više nije čitao gotovo ništa osim stripova i novinskih naslova. Da tada on je bio pročitao sve što mu je trebalo. I pamtio je to sve pročitano. Usprkos stalnom alkoholiziranju, imao je zdravu jetru i nedirnuto pamćenje. Bilo je to pamćenje genija. Jednom mi je spomenuo kako sam mu na početku našeg druženja, prije više od dva desetljeća tvrdio da bih mogao snagom volje mogao hodati po površini vode da to zaista želim. Znam da takva mladenačka izjava ima karakteristike po kojima se može zapamtiti, ali on se sjećao i okolnosti, svih sitnih detalja one prilike u kojoj je to bilo izrečeno.

Spomenuo bih još jednu situaciju u kojoj je pokazao pamćenje gotovo dostojno Mozarta. Prevodio je s ruskog kod mene u Trnskom Nabokovljev roman Poziv na smaknuće. Dosta sam mu pomagao, davno sam već ispekao prevoditeljski zanat, još kao student, uz onu Branu, asistenticu na ruskoj književnosti, koja je svojevremeno također u istom tom stanu prevodila rusku prozu. Lekcije koje mlad čovjek dobiva između strasnih poljubaca dobro se usvajaju. Joža se veselio svojim prevodilačkim rješenjima, a kada bi zapelo, veselio se da rješenje možemo pronaći zajednički. Završio je prijevod i ponio ga uredniku tada slavne biblioteke Hit. Vjerojatno je usput svratio na piće i izgubio prijevod nad kojim smo bdjeli tolike noći. U sljedećih tjedan dana uspio je po sjećanju reproducirati taj prijevod i diktirati ga u pisaći stroj.

9.

Kada Severa više nije bilo, srodstvo je između Sunčane i mene postalo nekom vrstom njegove ostavštine. Od sredine osamdesetih počeo sam izdavati knjigu za knjigom, gotovo onako često koliko je potrebno vremena da se napiše ozbiljan roman. Sunčana je bila etablirana književnica, a ja zakašnjeli uljez u književnost u kojoj je već svaki pisac mojih godina imao svoje jasno mjesto. Čak i da nisam zakasnio sa svojim književnim nastupom, činjenica da sam između 1967. i 1997. više od polovice vremena, punih sedamnaest godina živio u inozemstvu, u Parizu, u Pragu, u Bratislavi, u Londonu, u Washingtonu, u Beču – bila bi dovoljna da ovdje budem autsajder, bez obzira na valjanost mojih knjiga. Polako, moje su knjige ipak topile led. Izlazila su ponovljena izdanja, dobronamjerni su me kritičari hvalili. I tada sam s više strana čuo da Sunčana koja je puno čitala i gotovo nikada nikoga nije hvalila, svima preporuča moje knjige. Njezine preporuke približile su mi vrijednu književnu publiku, a njezine pohvale, izrečene uvijek na grub način, gotovo poput prijekora, predstavljale su mi dobrodošlo ohrabrenje. Jer ozbiljan pisac ne može očekivati eksplozivnu popularnost kakvu ima šund, a reakcija onih koji ozbiljno čitaju ozbiljne knjige jedan je od malo orijentira o dometu onoga što je napisano, bez obzira što je Sunčanin ton uvijek podcrtavao da se ne radi o dobronamjernom komplimentu nego o utemeljenu sudu. Bila je u tome najveća moguća dobronamjernost.

Na jednom sajmu knjiga doviknula mi je preko pola dvorane:

– Nisi ni lijep niti simpatičan kao… ali pišeš bolje od svih.

10.

Određena mjera grubosti pratila je sve njezine pohvale. U jednom intervjuu pitali su je zašto nije sama dramatizirala svoj roman, iako u tom poslu ima veliko iskustvo, nego je dramatizaciju prepustila meni. Odgovorila je da nema srca odbacivati neke svoje rečenica, što je pri dramatizaciji neizbježno.

– A Bauer je – rekla je – dovoljno okrutan da izbaci sve što treba.

11.

Vlasta, Severova sestra, prva mi je rekla kako Sunčana posuđuje moje knjige prijateljima uz tople preporuke. Prema Vlastinim riječima, Sunčana gotovo naređuje svima da čitaju Bauera. Ovo se moglo slagati s mojom predodžbom Sunčane, ali mi se ipak činilo da Vlasta pretjeruje. Vlasta je sa svojim bratom dijelila toplu emotivnost, iskričavu inteligenciju i bezrezervnu, plemenitu naklonost prema prijateljima. Ali na nekoj promociji moje knjige u Novom Zagrebu dvorana je bila gotovo ispunjena ljudima koji su mogli potvrditi da ih je poslala Sunčana. Vjerojatno je posrijedi bilo i prijateljstvo prema Lidiji, prvoj bauerologinji, koju je Sunčana već uspjela zavoljeti.

Kada je zauvijek otišla, izgubio sam ne samo dragu i iznimnu osobu nego i jednu od svojih najvrednijih čitateljica. Severu sam pomogao da ostvari svoju prvu knjigu; Sunčana je pomogla da moje knjige dobiju prave čitatelje.

12.

Naša karika poveznica, zajednički Sever, bio je otišao desetak godina ranije. Stijepo Mijović Kočan nazvao me tada u Washington:

– Umro nam je Sever. Ostavio nas. Jedan pravi pjesnik…

Trebalo mi je vremena da dođem k sebi. Stijepo je spominjao detalje. Rekao sam:

– Morat ćemo pisati o njemu.