Marijan Grakalić, Smrt Jamesa Joycea, Shura publikacije, Opatija, 2021.

Da će književno hodočašće na tragu Bum generacije latinoameričkih spisatelja, s početka druge polovine XX stoljeća, biti snažno, voljeno i inspirativno stvaraocima sa mnogih meridijana pokazala je i knjiga kratkih proza Smrt Džejmsa Džojsa, hrvatskog pjesnika, mitopetika i istoriozofa Marijana Grakalića, kao atipični mozaik fiktivno-faktivnih priča pisanih mastilom spravljenim u zalivu boginje Reje.

Ovaj erudit i prefinjeni narator u istrijanskom atlasu saga iz 1001 zaliva, lišen vremenskih kota i nadahnut snoviđem stvarnijim od jave, brodi u trouglu bliske, daleke i lične istorije presvučen, kao na antičkom forumu, u više istorijskih likova, od onih najznačajnijih do lokalnih vagabunda, u želji da svakodnevlje preoobrazi u epohu! Pula je hiperboreja, limb i pakao pjesnikovog svijeta, izabrani nekropolis Ulisovog oca, u njoj, kakve li časti!, upoznajemo najčuveniju tkalju zlatnog doba koja iskrsava pred nama u vidu ogromnog pauka, iz ovog grada pratimo rodoljube na put u Gmund, grad-logor u dubini Austrougarskog carstva na izdisaju… Tu se osjeća, kao na gubilištu, vonj smrti i vidi suton jednog vremena prepunog deluzija i straha, slute dani pogubni za slovenske narode spremne da i u takvom sudbinskom košmaru pokažu svoju ljubav i sjetu. Najljepša igla kompasa ove zbirke je – poezija kao posljednji bastion odbrane pred sveštenicima mraka sa zastavom dogme u ruci. Otud sjajan usklik izronio iz priče Zvono želja – Poezija je, unatoč prolaznosti naših nada i mašte, daleko uvjerljivija inspiracija, no sva klecala po ubogim crkvama.

Od priča anegdotske dubine koje raskrinkavaju sociopolitički milje autorovog zavičaja do kosmopolitske, a opet nekako istrijanske,  besjede o Pazinskoj jami kao materici orgonske energije čovječanstva, ova volšebna hronika nudi baklju života, snove kao providencu i tajne bez granica. Zato je narator vremenom postao lovac na ribe besjednice obučene u dronjke, frakove i uniforme totalitarnih i humanističkih ideologija, ne noseći harpun nego naliv-pero.

Pošto priče plutaju između magičnog i svakodnevice jadranskih meridijana, vrlo je moguće da autora, odavno vjenčanog sa sirenom, pronađemo kako sjedi na hridini i dopisuje ih komentarima iz dnevnika potonulih kapetana.
Svaka grafema, svaka fonema i poenta ovog izbora bukti od južnjačkog erosa i tanatosa, a svaki pasus u službi je poetskog (i životnog!) naviganja jadranskim akvatorijima zaključanim, samo za sebe i svoju ljubav, u stanu pripovijedača. Dijalozi sa utvarama i sjenkama postavljaju i odgonetaju mnoga pitanja o vremenu i vanvremenu, prolaznosti i eonu, laži i istini, svjesnom i nesvjesnom, smislu i bitisanju, postajući na kraju odjek smrti sa bezbroj obrazina.

Na tragu čudotvornog, Grakalić ne traži sotera ali ga vidi, ne moli kerubina ali ga čuje, ne ubija Levijatana ali ga pozdravlja, ne pravi panaceju ali čuva recept, ne uranja u kosmogoniju opšte meteži ali je boji akvarelom soli, sunca i smole, ne broji talase ali ih arhivira u kovčežić kad mora presuše ili odlutaju u istoriju, ne gradi podmornicu jer nema vremena za utrkivanje hladnoratovskih moćnika… On, kao lađar svjetlosti, na splavu, spravljenim od korica ove knjige, plovi ka istarskim kovitlacima da im saopšti njihovu zaboravljenu biografiju. Ima li veće i ljepše procesije u ime slobode od toga? Ne!

Izvor: Montenegrina