Postoji jedna posebna vrsta ženskog straha koji dolazi od toga da si sebe stavila na prvo mjesto. Čini se kao da si svima nešto oduzela onog trenutka kad si sebi kupila parfem, naušnice, kaput ili knjigu. Riječ kriva jedna je od najčešće izgovaranih riječi u našem jeziku. U rječnicima se tumači kao «koja sadržava pogrešku, koja ne odgovara istini». Ponekad mi se čini da se prenosi s majke na kćerku kao porodično naslijeđe. Ne postoji skoro nijedna faza ženskog života koja nije povezana s njom. Kriva si, najprije, jer si se rodila kao žensko. Kriva si jer si izabrala pogrešnog partnera, jer ne trpiš dovoljno, kriva si ako se razvedeš, ako ostaneš, kriva si ako potrošiš na sebe. Žene mog djetinjstva rijetko su sebi kupovale stvari koje su bile samo njihove. A ako bi to ponekad i uradile, dolazilo je uz logično opravdanje i objašnjavanje, i sa užasnom dozom nelagode. Jednostavnije je kupiti šerpicu mjesto losion za tijelo, servis za kafu umjesto nove haljine. Lakše je potrošiti novac na kuću nego na sebe, prosto zato što se kuća doživljava kao moralno opravdana investicija. Ukoliko sebi kupiš parfem, postoji mogućnost da će te neko podbosti: «Zar si onaj već potrošila?» ili «Baš nije bilo nešto preče?». Ali, ako kupiš novi tepih za ljeto, iako mnogo skuplji od parfema, onda si itekako dobra i odgovorna domaćica. Zato su mnoge kuće pune stvari koje niko ne koristi. Nagomilanog posuđa za goste, setova lonaca i šoljica za kafu, stoljnjaka i salaveta. Žena je naučila da sebi ne dopusti zadovoljstvo direktno, pa ga premješta u kuću. I vremenom kuća postane produžetak njenog unutrašnjeg života. Mnoge žene se toliko poistovijete s kućom da više ne razlikuju vlastite potrebe od obaveza doma. I počnu da vole kuću više nego sebe, teško se odvajaju od nje, gotovo prestanu da izlaze, i budu ponosne kad im neko u razgovoru kaže kako su krasne kućanice. U društvima u kojima se ženska želja kontroliše i ismijava, kuća postaje jedino mjesto gdje žena može ostaviti trag bez osude. Sjećam se kako sam danima razmišljala da li da kupim svoje prvo auto ili novu sećiju. Noćima nisam spavala. Mislim da sam smršala tri kilograma. Činilo mi se razumnijim da kupim nešto za kuću. Predmet što će drugi vidjeti i koristiti, a ne ono što će služiti samo meni.A onda mi je nana, koja je već bila na kraju svog života i godinama nije napuštala kuću, rekla: «Pa ne možeš sjesti u sećiju i voziti se. Dobra ti je i ova stara.»I prvi put sam dobila dozvolu da sebi olakšam život bez osjećaja krivnje. Auto mi je trebalo da ne provodim sate po autobusima i vozovima, da stignem na posao manje umorna, da imam više vremena za sebe. No, čak je i ta potreba, tako obična i praktična, u meni izazivala osjećaj sebičnosti. Već do tada sam bila sviknuta na umor, zanemarivanje vlastite iscrpljenosti. Bilo mi je potpuno prirodno odreći se nečega u koristi drugih nego sebi olakšati. Ali, to se polako mijenja.