Povodom 116. godišnjice rođenja antifašistice Tille Durieux, rođene je 20. kolovoza 1880. godine u Beču a  mrle je pred 45 godina u Berlinu, Svi datumi su dakle okrugli  dobri da joj salutiramo,mi  u Hrvatskoj 2016. godine; pa makar ovim starim tekstom iz 2001. godine, izrečenim  na godišnjoj skupštini Njemačkog PEN kluba u Darmstadtu.

Poštovane dame i gospodo, poštovana gospođo ministar Wagner, poštovani gradonačelniče Benz, dragi SAID-e, drage kolegice i kolege iz njemačkog PEN-a.

Čast koju ste mi iskazali je velika i za mene osobno od dubokog značaja. Njena veličina bila mi je jasna već u trenutku kad mi je SAID javio odluku predsjedništva  njemačkog PEN kluba i upitao prihvaćam li Medalju Hermanna Kestena. Dimenziju odličja prepoznao i po tome što sam se jako začudio, kao i po asocijacijama koje su mi tog trenutka munjevito prošle kroz svijest. Niotkuda pred očima mi se pojavio   pametan lik Hermanna Kestena. Njegova elegantna pojava: bio je pisac velike urbanosti i kozmopolit, ironični srednjoeuropejac i netko čiji životopis i angažman uljevaju respekt, duboko poštovanje.

Istog trena bilo mi je posve jasno tko mi u ime njemačkog PEN-a prenosi vijest. SAID nije samo pjesnik, pisac, kolega kao svatko drugi, već, kao i što je to bio Hermann Kesten, emigrant.

Učinilo mi se to prikladnim: Valjda više od polovice spisateljica i pisaca povezanih s našim izdavačkim poduzećem posljednjih su godina postali dijelom te tužne grupe ljudi. Kao izbjeglice, javno nepodobne ili tek tolerirane osobe, disidenti, egzilanti, ljudi bez zavičaja, usamljenici.

I automatski sam se sjetio Tille Durieux. To je njemačka glumica koja je umrla 1971. godine, a po kojoj smo moji kolege i ja nazvali svoje izdavačko poduzeće u Zagrebu.

Zamolio sam SAID-a za dozvolu da danas u Darmstadtu podsjetim na nju. Rekao mi je neka se ne obazirem na okvir, žanr govora zahvale.

Tilla Durieux bila je među prvim umjetnicima i intelektualcima koji su nakon nacionalsocijalističkog preuzimanja vlasti 1933. napustili Njemačku. Njen suprug, Ludwig Katzenellenbogen, bio je industrijalac kojeg su novi vlastodršci odabrali za žrtvu montiranog sudskog procesa na kojem bi on trebao biti prikazan kao primjer židovskog izrabljivača. Samoj Tilli Durieux nije bilo teško izračunati da joj je karijera završila. Ne samo da je imala pogrešnu osobu za muža, nego je do posljednjeg trenutka glumila kod odjednom nepodobnih, avangardnih redatelja kao Maxa Reinhardta i Erwina Piscatora, a dvadesetih godina bila je u braku s izdavačem i trgovcem umjetnina Paulom Cassirerom, jednom od najvažnijih mecena onog što je preko noći postalo entartete Kunst, izopačena umjetnost. Osim toga, znalo se da je kao mlada žena sudjelovala u münchenskoj Novembarskoj revoluciji i münchenskoj sovjetskoj republici… 1933. godine ona i njen muž imali sve razloge da odu.

Za razliku od Hermanna Kestena ili Heinricha Manna, ovaj par, međutim, nije emigrirao u neku od europskih metropola, već se otputio prijateljici Zlati Lubienski u stari carski i kraljevski provincijski grad Zagreb, koji je od 1918. godine pripadao Jugoslaviji. Nakon što se njihov uzbudljiv berlinski život urušio preko noći, Tilla i njen muž odlučili su započeti novi, sasvim drugačiji i anonimni život. Zlata Lubienski bila je ljubiteljica umjetnosti, a u starom Zagrebu naslijedila je prekrasnu vilu: u istočnom dijelu srednje Europe izgledalo im je da su dovoljno daleko od Njemačke i vlastitih biografija.

Samo u određene dane, poslijepodne, kada je pozivala na čaj, pročitala bi ponešto na glas svojim zagrebačkim prijateljicama i prijateljima, ili bi tumačila zbirku slika i umjetnina prenesenu iz Berlina: Marca Chagalla i Augustea Renoirea, skulpture i crteže Ernsta Barlacha i plastike iz Oceanije koje je sakupljao njezin suprug. Ludwig, koji se, do maločas veleindustrijalac, prepustio bidermajerskom kapitalizmu. Prvo je pokrenuo tvornicu autobusa, a zatim uložio u jedan propali hotel srednje veličine u Opatiji, mondenom mjestu na Jadranu udaljenom tri i pol sata kolima od Zagreba, ali već iza talijanske granice. Međutim, nakon dvije godine hoteljerstvu je došao kraj. Njemačka je bivala sve bliže Italiji, pa je Židovu Katzenellenbogenu i njegovoj glamuroznoj supruzi rečeno da odustanu od vođenja Hotela Cristallo. Prodali su ga, na brzinu spakovali kovčege i vratili se u Zagreb. Na sigurno.

To je, dakako, bila iluzija. Travnja ’41. wehrmacht je napao Jugoslaviju. Bračni par se dao bijeg prema jugu, u pravcu Makedonije i Grčke, ne bi li se dokopao spasonosne Turske. Kraljevinu koja se upravo raspadala proputovali su gotovo čitavom njenom dužinom. No, vojnici su bili bolji. Jugoslavija je bila napadnuta ne samo sa sjevera, iz Austrije, već i iz Grčke, Albanije i Bugarske. Kad su konačno stigli na skopski kolodvor, na pernonima su već stražarili njemački vojnici. Očekujući ih, tako reći. Tilli Durieux je uspjelo da se provuče, no Ludwiga Katzenellenbogena Gestapo je uhapsio prilikom pregleda dokumenata i odveo u Njemačku. Dvije godine kasnije skončao je u koncentracionom logoru Sachsenhausen kod Berlina.

Tilli Durieux nie preostalo drugo nego da se vrati. Tjednima, poput pustolova, sada je putovala u pravcu sjevera, kroz metež dijelom razorene zemlje. Jednog jutra, vrlo rano, konačno je sišla s vlaka u Zagrebu. No, tu ju je čekalo točno ono pred čim je bježala osam godina ranije. Okupatori su Hrvatsku predali na upravljanje jednoj lokalnoj rasističkoj stranci ekstremne desnice, ustašama. Put od glavnog kolodvora do prijateljičine vile najavljivao je horror. Tilla Durieux piše: Na kolodvoru, rano ujutro, prvo smo morali čekati satima na dozvolu da ga napustimo. Tad sam pojurila duž poznatih ulica, čiji se izgled promijenio. Posvuda njemačke uniforme, posvuda kukasti križevi. U kakvom stanju ću zateći Zlatu, hoću li je uopće naći?

No, pronašla je Zlatu i preživjela grozna vremena koja su došla. Hrvatski vazali njemačkih nacista zaveli su neviđeno brutalan režim – samo iz razreda moje majke u nekoliko mjeseci nestala i deportirana je trećina učenica – no nisu se usuđivali dirnuti Njemicu Tillu Durieux, koja je pored toga stanovala u otmjenoj kući Lubienskih. Kojeg li gorkog cinizma. Samo zato što je pripadao nepoželjnoj vjeroispovijesti, Nijemac Ludwig Katzenellenbogen poslan je u mašineriju smrti Gestapoa i SS-a, dok je njegova žena, zahvaljujući drugoj vjeroispovijesti, smjela preživjeti.

Cinizam se konačno pretvorio u grotesku. Među višim njemačkim oficirima koji su služili u Zagrebu, s vremenom je postala moda da se dadu prisilno smjestiti kod Tille Durieux. Ta, tko bi propustio priliku da podijeli kuću s tom slavnom, privlačnom glumicom, koja je povrh toga ostala sama! Tako je od ’41. do ’45. Tilla Durieux svakodnevno pila čaj s aktivinim oficirima vojske koja je maloprije deportirala njenog muža.

Ali, nije se žalila, jer je zbog prisutnosti njemačkih oficira kuća bila sigurna od ustaških racija. Nije se žalila, jer su Zlata i ona u međuvremenu pristupile organiziranom otporu. U kući u kojoj su se udomaćili oficiri wehrmachta one su plele čarape za partizane, zatvarale u boce prikupljen novac i tajne dokumente te ih zakapale u vrtu i okolici kuće, okupljale su gimnazijalce i studente i razgovarale s njima. Tilal Duriuex piše: U redovima partizana susretali su se muškarci i  žene različitih staleža i zanimanja, seljak je išao rame uz rame s profesorom, svećenik s radnikom i pjesnikom… Mnogi bogati industrijalci potajno su davali novac, a blagajna Crvene pomoći s milijunskim iznosima preselila se u našu spavaću sobu. Odjeća, rublje, sve bez čega se moglo, odlazilo je put šume. Ja sam plela čarape i kape, šivala papuče i tako zarađivala novac da ne padnem Zlati odviše na teret… Da se proslijede vijesti suradnicima moralo se mirno šetati ulicama dok se ne naiđe na partnera. Obavijest se predavala u cvijeću čije su stabljike bile zavijene u staniol u kojem su bile naredbe.

Moje dame i gospodo, ne dajte se zavarati ovim gotovo veselim tonom zapisa Tille Durieux. Ona je bila rođena Bečanka, i u memoarima jako voli autoironičan način pripovijedanja. Istina je da je bila iznimno hrabra, prava junakinja. Priča koju ona prikazuje kao ležernu igru skrivača usred svjetskog rata, iz perspektive medicinske sestre suočene s užasima rasističkog terora izgleda sasvim drugačije. Godine 1942. u okolici Banje Luke wehrmacht i ustaše zajednički su provodili tzv. akciju čišćenja. Proganjani odnosno pobunjeni Srbi stjerani su na brdo Kozaru. Oni koji su preživjeli poslani su na prisilni rad. Ostatak ljudske supstance nakon te akcije ubijanja i deportacije bile su, međutim, tisuće djece bez roditelja. A ona su, preko jednog koncentracionog logora na Savi, u stočnim vagonima konačno dospjela na zagrebački ranžirni kolodvor. Neishranjena djeca oboljela od tifusa – shvatili su suradnici Crvenog križa šokirani paklenom slikom koja im se pružila – dijelom su već bila mrtva. Ona koja su još bila na životu većinom su na rukama odnošena u dvoranu nedaleko glavnog kolodvora, kako bi im se pomoglo i registriralo podatke o njima: prezime, ime, mjesto iz kojeg su prispjela, ime roditelja itd. Ustaše su, naime, predale djecu samo pod uvjetom da budu posvojena. Svrha tog načina “spašavanja” i anonimiziranja bila je ne samo prikrivanje zločina, već je na taj način trebao biti izbrisan i srpski identitet djece i dojenčadi. Ali, suradnici Crvenog križa su se organizirali. Stotine alarmiranih i zgroženih građana čekalo je pred njihovim vratima da odmah uzmu djecu i konačno ih smjeste na sigurno. I, premda su bili pod strogim nadzorom, suradnici Crvenog križa pravili su kopije, prijepise formulara s imenima djece. Njihove originale morali su predavati odgovarajućim nadleštvima. Slava Ogrizović, jedna od svjedokinja, piše: Sedamnaestog kolovoza 1942. stigao je veći transport djece. Po popisu su dr Brössler i Jana Koch ustanovili da ih manjka oko 250. Odmah su pošli u potragu i nakon dugog traženja pronašli su jedan vagon na pustom kolosijeku, nekoliko kilometara od stanice. Dok su oni iskrcavali djecu iz prvih vagona, ustaše su neopazice odvojili posljednji i odvezli ga.

Upravo u tom vagonu bila su najmanja djeca, dojenčad, u užasnom stanju. Pokrivena slamom, bila su pomiješana mrtva, umiruća i bolesna djeca. Od gladi i iscrpljenosti više nisu ni plakala.

Željezničari su najhitnije prikvačili lokomotivu i odvezli taj vagon do Senjaka. Tada je prof. Brössler šapnuo Jani:

-Svaki jednoga, pa brzo kući!

Još nije bilo dozvoljeno da građani uzimaju kozaračku djecu, ali dok su sestre Crvenog križa iskrcavale drugu djecu, njih dvoje je spasilo barem po jedno dijete: on je uzeo jednog desetomjesečnog dječaka i do mu ime Ivica, a Jana je uzela desetomjesečnu djevojčicu koju je nazvala Duška.

Jana Koch je sve bilježila na papiriće, stavljala u metalne kutije što su ih pod grm na Jurjevskom groblju zakopavale Tilla Durieux i Zlata Lubienski.

Dame i gospodo, nadam se da ovom strašnom pričom nisam zloupotrijebio  SAID-ovo dopuštenje da umjesto govora zahvale izvijestim o Tilli Durieux. No, za to, izuzev dubokog poštovanja prema toj odvažnoj ženi, imam dva jaka i aktualna razloga. Prvi je da nas je posljednjih deset godina podučilo da se ovakve, ovakve najužasnije priče ponavljaju. Luđački, u svojoj grozoti nevjerojatni događaji na području bivše Jugoslavije to su nam pokazali, a mi smo im bili suvremenici i sudionici. Ono što se godine ’42. dogodilo u Banjoj Luci i Zagrebu, ponovilo se na istim tim mjestima ’92.

Zagreb i Banja Luka nalaze se na pedeset minuta leta od Frankfurtskog aerodroma, a ipak, tamo su do jučer trajale orgije razaranja gradova i sela, etničke deportacije, postojali su koncentracioni logori, masovne egzekucije, pljačke, držali su se govori puni mržnje protiv pripadnika drugih vjeroispovijesti, a oni sami protjerivani su u milijunima. Sve do trenutka kad su žrtve pred Vašim vratima, dame i gospodo, nisu istresane poput ljudskog otpada. Ovdje u Njemačkoj, uostalom, u vrlo velikom broju: Bosanci, Albanci, Srbi, Hrvati, Muslimani, parvosalvci, katolici, starci, bolesnici, silovane žene, neistomišljenici, seljaci, domaćice, đaci, muškarci koji odbijaju služenje u vojsci – te djeca i dojančad, naravno i ona.

Drugi razlog zbog kojeg sam slobodan spomenuti odnos Tille Durieux i Zagreba, javne su i političke diskusije koje se posvuda u Europi vode o egzilantima. O doseljenicima, strancima, emigrantima, azilantima, onima koji nedozovoljeno prelaze granice, onima koje se tek tolerira, kandidatima za ekstradikciju i kako li se sve nazivaju ti nesretni ljudi. Pri tome Vas ne želim upoznatim sa svojim osobnim, spasonosnim receptom za rješenje tog pitanja, niti mi je stalo da i ja izrečem neki moralni apel. Važnim mi se, međutim, čini da  ponašanje Tille Durieux upućuje na aspekt u životu emigranata koji se često gubi iz vida. Njeno zauzimanje ’41- ’45. pokazuje da su egzilanti u drugim zemljama tek prividno indiferentni gosti. Oni to vrlo često nisu. Priključivši se tada domaćem partizanskom pokretu, Tilla Durieux nije nastavila tek svoj privatni, njemački konflikt s nacistima. Sakrivajući metalne kutije 1942. godine, na primjer, ona se umiješala u dramatično poglavlje hrvatske nacionalne povijesti – i u nju, izgleda, zauvijek zapisala. Stotine, možda tisuće posvojene djece kao odrasli ljudi bez te emigrantice nikad ne bi bilo doznalo kako im se zovu roditelji, otkud su zapravo, tko su oni točno. Neželjena prisutnost ali i čin hrabrog miješanja u događaje tako se kasnije ispostavilo kao najdragcjenije moguće dobročinstvo. Jedna takozvana strankinja neposredno i doslovno pridonijela je katarzičnoj potrazi za identitetom jedne druge nacije.

Metalne kutije, ta djeca, Tilla Durieux u Zagrebu, sve nas se to danas doimlje kao povijest, nešto daleko i obasjano romantičnom svjetlošću. U ulici u kojoj sam odrastao, u kući preko puta naše stanovala je, međutim, djevojčica po imenu Bosiljka. Bila je nekoliko godina starija od mene. Jednom, bilo mi je valjda osam ili devet godina, roditelji su mi rekli da je Bosiljka kozaračko dijete. Nisam tada dobro razumio o čemu se točno radi, ali sjećam se da su mi također rekli da ima posebno dobre roditelje. Da su je uzeli k sebi kada je bila sasvim mala, došla iz Bosne i nije imala nikoga. Roditelji, Paula i Martin Čargonja, bili su vrlo diskretan bračni par. On je bio umirovljeni mornarički oficir, ona domaćica. Kasnije, negdje šezdesetih godina, Bosiljka se udala i otišla u Švicarsku. Nekoliko puta godišnje sa svojom obitelji dolazila bi u posjete roditeljima. Mi, momci iz ulice, divili smo se prije svega njenim kolima, kojima je sama upravljala.

Oko 1970. godine roditelji su umrli, i Bosiljka ih došla pokopati. Prvo oca, a zatim majku. Bio je to, uostalom, i posljednji put da smo je vidjeli. Nakon toga više nije navraćala u našu ulicu. Ali, kome da i dođe u posjete iz Švicarske? Nije imala više nikoga.

Tilla Durieux umrla je 1971. godine u Berlinu, u visokoj starosti od 91 godine. Do posljednjeg dana igrala je u kazalištima i za televiziju i tako se brinula sama o sebi. Razdoblje emigracije opisala je u knjizi sjećanja Mojih prvih devedeset godina, a atmosferu otpora i okupacije u jednom kazališnom komadu. Zove se Zagreb 1945. i igran je na njemačkom samo jednom u gradskom kazalištu u Luzernu. Jedini postojeći primjerak teksta skuplja prašinu u tamošnjem arhivu. Imao sam ga u rukama. Tilla Durieux bila je pripadnica jedne velike i tragične europske generacije umjetnika. Kao i Hermann Kesten. Njegovu medalju rado ću ponijeti sa sobom u Zagreb. Zahvaljujem Vam na njoj.