Osvrt na roman „Arkadijski brevijar“, Marijana Grakalića

Preplitanje je ono što veže labirint svemira i labirint ljudskih priča na zemlji. To je labirint koji se nalazi u procesu razotkrivanja, koji dakle ima nepoznat izlaz i ulaz, koji nema ključ. Mitska Arijadna možda ima rješenje labirinta, ali to je samo labirint jednog mita, jedan fragment velikog labirinta. Labirint je ugrađen u same temelje civilizacije, tako da ne treba da čudi što je hronotop ljudske egzistencije obilježen labirintom, što je kretanje tokom života zapravo lutanje labirintom, između ulaza i izlaza, koji su nepoznati. Simbolika labirinta ima duboke mitske korijene, i prisutna je u skoro svakom ljudskom domenu, od jezika, do arhitekture – ustroja modernih gradova. Po svemu sudeći je svemir sazdan na sličnom principu, jer je labirint sa nepoznatom organizacijom puteva najbolji način da pojmimo, racionaliziramo sam svemir. Proces potrage je smisao kretanja, postojanja, jer je on jedan mali osvojeni prostor te misterije cjeline vremena i prostora, koji ukalupljuje ljudski život. To je ono što bismo mogli nazvati „dijalektikom čovjeka i zvijezda“. Postavlja se pitanje na kojoj je razini položen taj labirint? Da li je on kategorija prostora (spoljašnjosti) ili samoga duha (unutrašnjosti). Čovjek je gradove na zemlji izgradio na principu labirinta, u čije je temelje utkan mit prapočetka, ali taj prostorni vanjski labirint, samo je odraz duha, jedna kreacija, utjelovljenje unutrašnjeg labirinta. Čovjekov unutrašnji labirint je pečat / prokletstvo samoga tkiva svemira, koji čovjek ispisuje u geografiju zemlje, kroz vlastitu kreaciju. Onaj labirint najvišeg stepena je prije svega unutrašnji. U knjizi „Arkadijski brevijar“ je zapisano: „Valeriju se činilo da njegov rođak Korto nosi sa sobom uvijek isti zamotuljak unutrašnjosti, i sliči vlasniku onog simboličnog posmrtnog artefakta, malenog glinenog labirinta u kojem živi duša pokojnika kako ne bi mogla doći do svijeta živih.“ Labirint cjeline je upisan u labirint pojedinačnog grada, premda se iz tog Labirinta Fragmenta ne može spoznati Labirnt Cjeline, nego samo naslutiti. Čini se da je taj unutrašnji labirint sazdan od snova, u čije je temelje položen Mit koji ima korijenje u praskozorju nastanka zemlje. Mit je upleten u snove, preko kojih je prepleo taj unutrašnji labirint, kao bršljan zidove napuštene kuće, čiji su prozori jedan prolaz u svijet iščezlih snova, koji su ostali utkani u prostoru, ali neprepoznatljivi za svako oko. Knjiga „Arkadijski brevijar“ pronalazi nestale snove, nevidljive mitove, potisnute labirinte grada, koji su uvijek tu prisutni, ali koji nisu vidljivi za svako oko. Ljubav protkiva sve razine stvarnosti, jer je ljubav zapravo prvobitna grudva snijega, koja je zakotrljala ljudsku priču na zemlji još od starozavjetnog početka, od Adama i Eve, jer se preko ljubavi odmotava klupko života, preko ljubavi se umnožavaju snovi, mitovi, ukrštaju životni putevi, obnavljaju ljudske sudbine, koje kao pahulje snijega u noćnoj tmini, između neba i zemlje, izviru i poniru, a svaka je pahulja jedna ljudska sudbina neponovljivog oblika. U tom smislu je ljubav vezivno tkivo svih narativnih razina u „Arkadijskom brevijaru“. Temeljni postupak izlivanja svijeta u ovome romanu je prelivanje zbilje i sna, mita i povijesti, na principu jedne oniričke stvarnosti, koja kao da nam govori da je ljudska stvarnost na zemlji, čak i onda kada je najstvarnija, najrealnija, zapravo jedna kreacija sna, ili jedan odraz sna, koji se nalazi u onim najdubljim, nevidljivim, ali temeljnim razinama te stvarnosti. „Poezija je Kortu, iskonskom romantičaru, i dalje bila put do Boga i samoga sebe.“ Čini se da u ovoj knjizi poezija premošćava naizgled Nespojive stvarnosti. Ona kao da je most nad modrom rijekom, koja protiče između ovoga i onoga Svijeta, ili kao da sluti jedan takav most. Ona je sredstvo da čovjek komunicira sa sobom, ali i sa Bogom – s onu stranu. Tkivo poezije, sazdano od mita i snoviđenja stvarnosti, jednako je tkivu same stvarnosti, koju ona kao most – pokušava da premosti. Čini se da je upotreba historiografije samo jedan slabašan okvir za izgradnju te umrežene oniričke stvarnosti, sazdane od sna i mita, koja je toliko „teška“, da na kraju razgrađuje i sam historiografski ili neki drugi realni okvir, i prevodi ga u jednu egzistenciju višeg stepena, ali ga na taj način i demistificira, odnosno lišava njegove mjerodavne uloge posjednika istine, a historiografija u stvarnosti zaista ima takvu ulogu – ulogu koju joj ovaj roman oduzima. To potvrđuje zapis o liku s imenom Arkadije u romanu: „Njegov život bio je uglavnom oslobođen od dosadnih i iscrpljujućih metafora stvarnosti, samo je maštu i čisto srce prihvaćao kao putokaz vječnog putovanja.“ To je jedan svijet koji podseća na halucinacije nastale konzumiranjem tajnih trava iz šamanske lule, koji put od biblioteke do carigradskih ezana, koji šapću na uho, čini kratkim poput treptaja oka. „Ima negdje mjesto gdje počinju putovi koji idu u sve ono što postoji, a ponekad i u ono što ne postoji. Ta čarobna mjesta najčešće su posve osobna, ali to ne znači da se nalaze izvan atlasa čula i svijesti, niti da su prolazna onako kao što je vrijeme prolazno ili da se okreću kao kotač na kojem se redaju čovjekovi životi.“ Takvi magijski toposi su vezivno tkivo prepletenih razina stvarnosti u ovome romanu. Oni vezuju nadrealno i realno, i imaju ulogu raskrsnica razgranatih saobraćanih petlji Fantazije – od koje je satkana zbilja ovoga romana. Tajna je uhvatiti život u prelazu, prelazu između života u ponavljanju i obnavljanju, oko kojih se prepliće mit i san, a stvarnost rastavlja u nestvarno. To su simbolički prostori Nestvarnog, koji imaju korijenje u arhaičnim vremenima, koji su u nevidljivom obliku prisutni u svakom danu sadašnjice, jer su na nevidljiv način uzidani u njegovo tkivo. U tim vrtovima pra-početka uzgajan je i jezik kojim govorimo u današnje vrijeme. Korto i Valerije, likovi u romanu, potiču upravo iz jednog takvog vrta pra-početka, iz kojega su i krenuli u avanturu upoznavanja labirinta stvarnosti, a kojemu su se vraćali kada bi tražili smiraj od „kosmičkog udesa“. U likovima ovoga romana, među kojima je vješto razapeta onirička mreža stvarnosti, odvija se borba ljudskog i božanskog / mitskog. Mi ne znamo u kojoj su oni mjeri ljudska / stvarna bića, a ukolikoj su mjeri mitska. To nam govori da je Mit utkan u prirodu ljudsku, jer on nije nešto vanjsko, kreacija mašte – sam čovjek je organski prostor mita. (Tako i Korto, lik u romanu, je izvorni pastir mitske Arkadije, kako je zapisano). Osnovna dramaturgija ovoga romana je sadržana u činjenici da univerzum snova nije jezero bez pritoka, nego jedna ogromna rijeka, koja teče od pamtivijeka, od praskozorja svijeta, a koja svojim tokom, ili svojim rukavcima, prožima život svakog pojedinačnog čovjeka. Snovi sanjani prije mnogo godina žive i danas u ljudima, i oni preživljavaju u svome raskošnom obliku život svakog pojedinačnog čovjeka i na taj način kreiraju vrijeme budućnosti. Likovi u ovome romanu su neka vrsta repetitora koji u eteru hvataju metafizičke signale prohujalih stvarnosti, naizgled nestalih mitova, odsanjanih snova. Tako da sami likovi „Arkadijskog brevijara“ ne žive isključivo individualne sudbine, nego mitske tokove sna i stvarnosti, koji prožimaju njihovo biće, kako bi se njihovim životima na kraju oteli, i nastavili svoju egzistenciju u drugim ljudima. „Prošlost budućih događaja Korto je promatrao kao vrijeme koje nadahnjuje snove i koje je već bilo izraslo do prvih mladica, pupoljaka velikog Vremena mita što stoji iznad svake prolaznosti.“ Ne samo sa ljudima, nego toponime ovdašnjeg podneblja, prije svega gradove kakvi su Zagreb i Beograd, autor prožima svjetskom rijekom mita, jer zemaljska priča prolazi kroz ta mjesta, koja su ukalupljena u svoje jezike, u malu stvarnost ovog dijela Europe, u smislu da ideje, snovi i mitovi povijesti svijeta udahnjuju duh Cjeline u gradove, čija je stvarnost najčešće ukalupljena u rezon Fragmenta, premda je taj svjetski mit upisan na nevidljiv način u njihove temelje. (U knjizi je zapisano: „Ocean čine bezbrojne kapi, pa čak i ove što prolaze rijekama kroz Beograd odlaze u more i ono se u nekoj neviđenoj daljini spaja s drugim morem…“ U tom smislu voda planete zemlje protiče kroz spomenute gradove na rijekama. Kada su u pitanju rijeke, postoji jedna jako zanimljiva misao u zapisu „Mostovi Neretve“: „Netko je nekad rekao da su mostovi duše koje spajaju obale, da su to nijemi svjedoci susreta rijekom vremena odvojenih lica i spomenici koji omogućuju ljudima drugih obala da budu susjedi. Da pješaci postanu lađari. Neretva je rijeka koja vijuga između planina, kao da izvire iz samog mita i onda opet utječe u isti.“ Sa ovim zapažanjem bi se Ivo Andrić složio, jer je simbolika mostova u njegovom djelu poistovjećena sa literaturom, odnosno dušom, drugačije kazano. Mostovi i mitovi su jako bitni u Andrićevom djelu, baš kao što oni prožimaju stvarnost romana „Arkadijski brevijar“. Pojavljuje se u ovome romanu i djevojka s imenom Drina, koja je razdvajala svjetove, a njen je pogled bio dugačak kao rijeka koja dijeli mitove i kulture. U neku ruku je potreba premošćavanja temeljni smisao čovjekovog postojanja. Postoji jako mnogo oblika tog premošćavanja, koje se odvija između ljudi, i između svjetova, a bez međuljudskog premošćavanja se ne mogu premostiti niti granice između svjetova. U tom smislu je ljubav temeljna svrha života, a putem nje se grade svi ti čudesni mostovi postojanja. Naše kretanje labirintom, potraga za njegovim izlazom, za tim mitskim otokom s onu stranu, na kojem žive duše nakon smrti, uvjetovano je upravo Ljubavlju, jer je ona smisao tog kretanja. Ako se ona ne ostvari na ovom svijetu, postoje neki drugi svjetovi, gdje se ona može ostvariti, jer se potraga za njenim ispunjenjem nastavlja. Tako da je i ljubav zapravo svojevrsni most, odnosno sredstvo da se stvarnosti povežu, susretnu, dođu u dodir i sjedinjenje. Kada je u pitanju arhitektura romana „Arkadijski brevijar“ mogla bi se upotrijebiti simbolika ogledala, koji se igra odrazima, ali se prije svega igra svjetlošću, odnosno igrom između svjetlosti i tmine. Simbolika ljudskih sjenki i odraza u ogledalu je prisutna u ovome romanu. Prema učenju Esena, na ovom svijetu se oduvijek bore samo dvije sile – Sinovi Svjetlosti i Sinovi Tmine, i sve borbe u povijesti su zapravo njihove borbe, u različitim vremenima i okolnostima, sa različitim imenima i pred-znacima. To je osnovni sudar u svemiru, klinč između Svjetlosti i Tmine. Takva dualna ustrojenost svemira prolazi kroz stvarnost romana „Arkadijski brevijar“, kroz stalnu igru između lica i ogledala, čovjeka i njegove sjenke. Nebo je u neku ruku ogledalo, a mirna površina mora je prvo prirodno ogledalo, dok s vjetrovima dolazi igra varki, igra sumraka i tmine, sjenki koje unose nemir i pometnju. „Naklati se na rub kreveta pa stade pažljivo motriti lice u ogledalu. Očito, tome je licu to bilo neugodno pa se polako počne mijenjati, nastojeći se prikriti u poljima sivila i tame koja su rubila površinu stakla i uranjati dublje u onaj svijet iza površine…“ Duboki mitski bunar čovjekove prošlosti na zemlji ovaj roman na jako vješt način crpi, koristi kao materijal od kojeg izliva jednu jako živu oniričku stvarnost (stvarnost koja rubi sa snom, koja se izliva od snova); u jedra jedne male mediteranske kulture udahnjuje svjetske vjetrove, vjetrove širokih okeana mitskog nasljeđa, kao i šarolike motive iz literarne i religijske tradicije čovječanstva. Roman „Arkadijski brevijar“ prije svega računa sa igrom u jeziku, kao i igrom Fantazije. Stvaralački procesi su poistovijećeni sa igrom, a tek potom se ispunjava taj temeljni zadatak života, a to je traganje.