O romanu Marijana Grakalića ”Posljednji Štignjedeci”, POU Sv Ivan Zelina, 2023.

„Znanost je u pravu utoliko što se, naravno, nijedna množina ne može ukrotiti bez vodstva, bez određenog reda i grupiranja. S druge strane, ona je u krivu vjerujući da je mogućno samo jednokratno, obavezujuće, dugotrajno uređenje mnogih pod-ega. (…) Stoga nadopunjujemo nepotpuna učenja o duši u znanosti konceptom koji nazivamo umijećem gradnje. Pokazujemo onima, koji su doživjeli raspadanje svoga ega, da mogu preraspodijeliti figure u bilo kojem trenutku bilo kojim redoslijedom i da tako mogu postići beskrajnu raznolikost igre života. Kao što pjesnik stvara dramu od pregršt likova, tako i mi od likova našeg rascjepkanog ega stalno gradimo nove skupine, s novim igrama i napetostima, s uvijek novim situacijama.“ (…) Potom je veselom kretnjom pogladio ploču, nježno prevrnuo sve figure, gurnuo ih na hrpu i promišljeno, kao izbirljivi umjetnik, izgradio potpuno novu igru od istih likova, s vrlo različitim grupiranjima, odnosima i zapletima. Druga je igra bila povezana s prvom: bio je to isti svijet, isti materijal od kojeg ga je izgradio. I tako je pametni graditelj gradio jednu igru za drugom od likova, od kojih je svaki bio djelić mene, svi izdaleka slični, svi prepoznatljivi kao pripadnici istog svijeta, posvećeni istom porijeklu, ali svaki potpuno nov“…

HERMANN HESSE (Stepski vuk)

O knjizi „Posljednji Štignjedeci“ Marijana Grakalića

Put ima doslovno i simboličko postojanje. Put tijela zahtijeva napor tijela, u odnosu na put koji treba savladati. Tin Ujević je negdje napisao da je potrebno u životu mnogo vremena da prođe dok ne shvatimo kako naš životni put nije pravolinijski, kako nam se u početku čini, nego je to krug. Književnost je odavnina pratila put ljudskog roda, ali i bezbrojnih pojedinačnih sudbina. Međutim, baš kao što je put materijalan, sazdan od prostora i vremena, postoji jedan unutrašnji odraz puta. To je put duše, koji je dosta maglovitiji i tajnovitiji, u smislu odredišta. Naš doslovno pređeni put se preobražava u jedan labirint sa stazama što se račvaju. Slike „proživljenog“ uronjene u ocean nesvjesnog, izranjaju u izobličenoj formi, izgubivši vezu sa nekom davnom etapom pređenog puta, unutar kruga, koji je također postao imaginaran. Samo još jedan dokaz da je vrijeme relativno i da njegovo odredište nije tok, nego stajaća forma, poput oceana. Ali da bismo do njega dospjeli potrebno je preći naporan put, u suprotnom se razvodnimo „nedovršeni“, bivamo vraćeni na početak, kako bismo možda u nekom drugom obliku pokušali ponovo, kao „đaci ponavljači.“ Svi pamtimo iz škole da je najstrašnija kazna „ponoviti razred“, što je samo jedna naivna forma „vraćanja na početak“, iskakanja iz zakonitosti kruga. Život je uspon, a svaki dan jedna nova bitka koja se mora izboriti, kako bi se osvojeno vrijeme i prostor rastvorili u slobodnoj igri snova, na čijim putevima nema „semafora“, ograničenja niti obilježenih mapa.

O tome govori knjiga „Posljednji Štignjedeci“: „Važno je jasno razumjeti riječi, bez obzira odnose li se na sam put ili na cilj na njegovu kraju. Sama riječ „Štignjedeci“ dolazi od glagola „stignuti“, odnosno: dospjeti, doći na kraj puta, ostvariti namjeru, ali i doseći krajnju ljubav ili, još upečatljivije, „biti zadešen (ne)srećom“. Prvo uzdizanje je „povratak“, mjesto gdje se susreću početak i kraj, ali i gdje se otvara pukotina, u koju se upliće naše pamćenje. „Mirna noć ovdje ima vlastitu svijest. Sjene i tame šume u trenu mogu izgledati poput čudesnih znakova ili simbola, poput lica mrtvih koje sam susretao minulih godina.“ Međutim, krugovi ljudskog života ne bi bili toliki problem, da se oni kreću kao zemlja i sunce, bez sudara (koji će se jednom i desiti). Atomi povijesnog na zemlji se raspu, u formi rata, što proizvodi iskakanje iz protoka harmoničnih krugova, što svoj odraz ima na svijest. Protagonist „Posljednjih Štignjedeca“ je povratnik iz rata, iz Rusije, gdje je bio zarobljenik. Pronalazi svoj svijet u napuštenoj kući, ali nakon izbivanja zbog rata, ništa više nije isto. To je vrijeme Lenjina i Oktobarske revolucije, a protagonisti iz Rusije na blatu vojničkih čizama donose i ideje komunizma. „Kako se 1918. godine vratilo oko 350. 000 vojnika, a iduće još 200. 000, od kojih su mnogi i u Jugoslaviji mogli postati oružje revolucije, vlast je bila izuzetno oprezna. Pokraj Maribora napravljen je veliki logor za povratnike, ali bilo ih je na još pedesetak drugih mjesta.“ Ali taj život povijesti se odvija u dolini, dok je uspon na brdo, na kojem se nalazi kuća, poput jednog malog hodočašća, pri čemu se misli povezane s ravnicom osipaju i otpadaju kao prašina. To je prostor gdje živi autentična svijest, koja spaja i povezuje ono što politika pokušava razdvojiti i presjeći. Društvena stvarnost tog vremena je razapeta između vlasti Pešte i bečkog dvora (koja narod lišava slobode) i ideje revolucije, koja pristiže iz Rusije. Društveni život, obilježen ratom, je izbjegavanje zamki, koje plete tragično vrijeme. Potrebno je pronaći liniju puta između kosmičkih i društvenih zakona, biti uvijek na ivici, i „brisanom prostoru“: „Uvijek podvojena zemlja, uvijek više vladara ili onih koji bi to željeli biti, više domovina, uvijek bar dvije monete, dva-tri pisma i jezika, ovo i ono plemstvo, kolebanje vjere i misli između Zapada i Istoka, i svakojake druge raspetosti proistekle iz tog konstantno nesređena stanja, jednom riječju: shizofrenija.“ – zapisano je u „Posljednjim Štignjedecima“. Ono što se događa junaku ove knjige, dešava se svakom čovjeku. Ali jedno vrijeme, koje će minuti, daje pripovijedanim događajima neponovljivost, što je i ljepota življenja „jednog od onih života“, koji je utopljen u prosjek, ali kojemu neponovljivo vrijeme na kraju daruje pečat individualnosti. Pastorala je opisivanje idiličnog ambijenta, koji se ne može ostvariti ukoliko čovjek ne živi u harmoniji sa prirodnim ambijentom zemaljskog prostora i povijesnog vremena. Ali to ne mijenja činjenicu da je i takva idilična pastorala na kraju tragična. Od nje ostane humak, na kojem se pomoli slučajni prolaznik.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 11. 09. 2023.

Slikovnost Dubravka Periša