Grakalić Marijan, INTIMNA SANJARICA ZAGREBA, Antibarbarus, Zagreb 2013.

vod u vodič za snove

Buđenje prati treptaj oka, također i neprimjetni uzdah kojim se zasigurno svaki puta iznova potvrđuje trajna veza između zemlje i neba. Tako je bilo i ovog jutra, tako je i svakog jutra i iza svakog sna. Otvorimo oči ponovo smo ovdje i ne znajući zašto su s nama još uvijek i ona nestvarna tkanja što ih opažamo i dotičemo dok sneni i obuzeti nemirom u mašti promatramo noćne sjene i njihove ponekad sasvim nestvarne prikaze. Sanjamo nemoguće. Moguće je da nema zabune i da je istina kako je buđenje ona slutnja u kojoj je uzdah onaj zapeti pokret duše što ga je Filon Aleksandrijski smatrao bitnom silom za oblikovanje svake materije u tijelo i cijeloga bića. U tajno i uzvišeno nastojanje koje nas razlikuje od obične grude blata, od prilika i bića kojima su snovi strani i nedostupni.

U kolopletu nepoznatog što dolazi k nama s one strane jave kako bi nas u poštama našeg svakodnevna dremeža dotaklo panoramom osjećajnog uskrsnuća koja je i inače česta nakon dobrog sna, u pojedinim zagrebačkim ulicama kasnije i ovdje spomenutima, moguće je sanjati knjige, njihove stranice i priče koje ne postoje, odnosno, one koje redovito čitamo samo u snu. Njihova je priroda neistražena a često i nedohvatljiva zato jer se nalaze na međi između sna i jave tkanoj od sitnih čestica onog prvotnoga buđenja što uzdiše i postoji drugačije od vidljiva svijeta. Zato ovaj mali bedeker o snovima u zagrebačkim ulicama predstavlja tek tiskani dio većeg djela kojeg možete potražiti odmah iza ugla kada zaspite. Također, obavezni primjerci pohranjeni su i u onoj velikoj knjižnici snova u kojoj tajanstveni otac Valetin i dalje na svojoj postelji piše nikad zgotovljeni rukopis ”Evanđelja istine” gdje između ostalog tumači kako uzdah potiče iz punine, što znači da je on čudesan tek onda kada više nema nikakvih sumnji koje bi morile čovjeka, pa ni one posljednje. Tako je moguće da živimo i u snu.

*

Na oknu se jutros skupila gorka gradska rosa. Oblačno je. Ulice Zagreba žive u pogašenom naletu vjetra što ne remeti granje drveća čineći snove bližim. Uzimam Sanajricu i stavljam je pod jastuk iako to ne znači da se neću ponovo izgubiti u nepreglednom labirintu koji sam sam stvorio s one strane jave kako bih se odmakao od strašne stvarnosti isprane blijedim se ispovijedima sjena.

Znam kako je negdje među listovima knjige ključ koji otvara vrata one priče koja nikada neće završiti i koja postoji u oba svijeta unatoč raskolu dana i noći, sna i jave i kašnjenjima tramvaja. Priče u kojoj Zagreb isto tako sanja svoje ljubavi kao što i one ustvari, niti u snovima iz njega ne odlaze. Dišem duboko.

Izvadak iz knjige priča Intimna sanjarica: Zagreb – ulice snova

Zagrebačke ulice i njihovi stanovnici dijele život, javu i snove. Ovo su neke od priča koje su se dogodile i nekim čudom postale dio ove sanjarice. Neke od tih priča možda se i nikada nisu dogodile, niti neće, njih sam vjerojatno tek sanjao. U krajnjoj liniji, to i nije važno, snovi su tek jedan od pogleda na svijet koji se mijenja, nestaje, kao i mi, zajedno s njime.

Savska ulica

Od najranijih snova nije bilo nikakvih pomaka. Uvijek je to bio automobil koji je išao Savskom, a onda se zaustavio na parkiralištu Studentskog centra. Čovjek je izašao. Otišao u kafić koji je staklenim zidom gledao prema Tehničkom muzeju. Sjeo i razgovarao s nekom dvojicom u urednim i očetkanim odjelima, a onda se počeo vračati prema kolima. U rijetkom i nemirnom sanjanju, koje je zasigurno bilo povezano sa srcem što ga je često boljelo, ili si je taj pritisak samo utvarao kao žalosno stanje svoga srca i osjećajnosti, posebno nakon udara koji je imao prije desetak godina, Pierre se nikada nije osjećao ugodno, niti je Savsku ulicu tako doživljavao i na javi. Ona povezuje samo srce grada sa Savom, vodom koja odnosi gradsku nečist u daljine, a njemu je pak cijelo to snoviđenje bilo na tragu slutnje o konačnom, završnom odlasku u onu daljinu čije je iskustvo već osjetio i koje se bojao. Sagne se i zaveže bijelo crnu plesnu cipelu, onda napravi okret gledajući se pri tome u ogledalu. Popravi brk jer mu se činilo da među svim tim urednim dlakama jedna strši, pa se okrene na drugu stranu. Što je život bez plesa, bez veselja, prijatelja i kuća lijepih i bajnih, bogatih, gdje domaćini rado primaju svakakve lude, goste, namjernike, plesače, osobe s krabuljama i bez njih, i gdje je život lak a snovi se rasprše od plesa i užitka koje pruža atmosfera što nadmašuje ikakve osrednjosti i tlapnje o teškom radu, kruhu i proleterskom mentalitetu. Život je dar visina, ponekad laka zabava i igralište odabranih za posebnosti duha, onih koji razumiju zvjezdane perspektive estetike i sebe, ne predaju se običnostima jer ih već ambicija ih stavlja naprijed, povrh svega i svakoga. Zaključi kako dobro izgleda. Savršeno odijelo, gipke noge iako malo preširokih bedara i uska glava koja mu je davala dojam jedne porculanske otmjenosti, baš onakve kao da je izronila iz filmova tridesetih. A tek manire! Napravi još jedan okret, a onda spusti zastor na ogledalo jer nije želio da ukućani opaze njegovu tako fino oblikovanu crtu narcisoidnosti, pa izvadi muštiklu, stavi cigaretu, pripali i povuče dim. Kolut dima uzdigne se prema nježno zelenom plafonu prostorije, zadobije oblik siluete lađe, a on odmah dobije željo da s njime negdje otplovi, no onda se ona rasprši i nestane. Pierre ponovi to još jedanput, ali ovog puta mu ne uspije, i ne bi lađe od dima i snova. Priđe liniji i pusti laganu glazbu. Ona zatitra kao da se odbija od kristalnih čaša s polica i stare vitrine, pa zanjiše duh i tako sklon prekoračenju svih oblika mira i tišine, i on zatvori oči. U tom času začuje zvuk sirene. Pomisli da je negdje požar, i počne se ogledavati za vatrogasnom kacigom, ali se nije mogao pomaknuti. Shvati da leži na parkiralištu ispred Studentskog centra. Srce mu je tuklo, život izbija i bolan grč mu obuhvati tijelo i da mu posljednji trenuci ističu. Sklopi oči i pozdravi najdraže, i zamisli zvijezdu za koju je vjerovao da ga voli u njezinim zakučastim snovima i da će ga primiti na sve svoje planete, dvore i plesne podije. Ključ automobila ostade u bravi. Gospođa Bovary, otvori oči uznemirena neobičnim snom. Život stvaran ili sanjan, što god da je, često preraste sve naše sanje, slutnje i ispunjenja. Popravi kosu i zagleda se kroz prozor. Savskom su se probijale kolone automobila u oba smjera. U niši prozora zapali dušicu. Blagi mir tebi, dragi moj Pierre, pomisli u sebi, pa ode u kupaonicu popraviti šminku.

Rubetićeva

Magnolija na početku ulice naviješta toplije dane i snove, življe boje i zelenilo koje se ovdje, nedaleko centra grada, počinje uspinjati prema bazenima i dalje, bolnici i parku oko nje. Nevijin pogled na svijet odrastao je i oblikovao se na toj strmini gdje se u zimskim danima moglo sanjkati, i po kojoj se ljeti uspinjalo na kupanje i igru. Tako je krug bio zatvoren, pa je to mjesto postalo ishodištem svih njenih snova. Radost, tuga i melankolija prožimali su naizmjence ne tek njeno biće, već i svaki kutak te ulice kao dio njenog vlastitog zbivanja, pa je ona bila onaj agens koji povezuje zbilju i maštu i daje prostor životu da se prostre i uzraste u svijet koji je ponajprije intiman i neposredan doživljaj duše. Duše koja je živjela s tom ulicom i parkom koji je okruživao bolnicu na Šalati, s livadom što se koso spuštala prema kućama na dugoj strani brda, skrivenim bršljanima, tajnovitim grmovima, stablima kojima je nadjenula imena i prezimena, dječjim putima utabanim u travi, sklizalištu, vranama što su se odavno ovdje zadržavale i psima koji su gordo čuvali kuće iza kamenih i metalnih ograda. Bio je to svijet njene osobne poetike, mirisa, pogleda i želja, golema prerija mašte od kuda se stizalo u svaki dio zemaljske kugle, pa i dalje od toga. Nevija je hodala po sobi koja je imala crvenkaste parkete što je cijeloj atmosferi davalo još tamniji dojam. Velika slika ribe, vesele i šarene, ukrašavala je zid. Bio je to snažan kontrast. Oči te životinje buljile su kao da pripadaju živom biću i kao da prate svaki pokret i svaki tren koji se tu odigrava. Zato je ona imala stalni osjećaj pozornice, pokreta i uloge, javnosti. Baš u toj prostoriji koja bi joj ustvari, trebala biti utočište i ono mjesto gdje je opuštenost ne tek vrlina nego prirodna ugoda doma. Okrenula je leđa ribljem stvoru sa slike i počela prekapati po kutiji sa starim stripovima. Znala je kako ih je sve pročitala, ali ipak se nadala da možda ima neki koji je, recimo, pročitala tek do pola pa bi sada to mogla nastaviti. Prenu je vrane. Preletjele su bučno iznad krova kuće. Jednoj nešto ispadne iz kljuna i padne na balkon koji se nadovezivao na sobu. Nevija priđe tome mjestu i pogleda što je. Na podu balkona previjala se polovica zmije. Glava i dio tijela bacakali su se ovdje, svirepo, ali i komično kao da pokušavaju vidjeti ili dohvatiti dio koji nedostaje. Jedna od vrana sleti na ogradu balkona, pogleda Neviju, mahne krilima, pa odleprša putem krova. Sve je to izgledalo nestvarno i neobično, kao da je neki tijek evolucijske borbe prenesen iz njegovog pravog staništa ovdje, u prostor gdje je opstanak već odavno bio riješen, i gdje se priroda slutila i navještavala u jednoj drugoj dimenziji i kvaliteti. Pomakne se, a oko ribe na slici joj namigne. Sada se nalazila na pješčanoj plaži. U plitkom moru, bistrom i čistom, vidjela je ježeve. Njihovo načičkano crnilo protezalo se daleko na obje strane, pa ona sjedne na žalo i zagleda se u pučinu. Još joj iz misli nije izišla ona zmija, odnosno njen ostatak. Šum mora je svečanost duha. Zatvori oči i zaplovi u snovima u neviđene daljine, tražeći onu radost i sreću kakvu je kao dijete znala osjetiti kao trnce u rukama kada se uspinjala Rubetićevom prema vrhu i dalje, i kada je u već poznatim i tisuću puta viđenim stvarima pronalazila nešto novo, ono što prije nije vidjela i čime ju je mašta bogato obdarila. Na kraju bio je tu cvijet magnolije. Jedinstven i čaroban. Usamljen. Kao da je sva tuga skupljena upravo u njemu, pa on sada i cvate zato što sreća ne pohodi snove osamljenih i onih koji kao da su od nekih bića i sudbina osuđeni na to da im samoća bude rješenje naoko prirodne vrste. Nevija otvori oči. Riba je i dalje buljila sa zida, zora je pohodila grad i cestu ispred kuće. U Vlaškoj zaškripi tramvaj, udari zvono crkve Sv. Petra i opet proletješe vrane. Ona priđe balkonu koji je bio prazan. Nije bilo ostatka zmije, a daleka obala iz sna stajala je preko puta nje. Bila je to Šalata. Na pučini opazi brod sa bijelim jedrima, miris soli i bora opi joj dušu, galeb usklikne, i onda počne kiša. Sitna i topla. Plač neba koje žali za svime što prolazi a najviše za mladošću i maštom ukrašenog svijeta koji neponovljivo prestaje biti samo svoj osobni udes ljepote i zauvijek odlazi u onaj ozbiljniji i mnogih čari razriješen svijet surovih dimenzija zbilje, gdje takva utočišta iz mladosti sigurno i polako ulaze ispod praga onog velikog sveopćeg zaborava iza kojeg često ne ostaje ništa, pa ih se tek tu i tamo dosjetimo u rijetkim prilikama kasnije u teškim situacijama, kad smo u vrućici ili u trenucima smrti ili izdaje od strane najvoljenijih. Nevija nije slutila kako je san koji je sanjala oproštaj od jednog neponovljivog doba nje same. Ni san to nije znao. On je bio donesen, ispričan i nacrtan još davno, još dok nije ni bilo Nevije i njenog svijeta. Sada kada su se sreli, svako od njih se promijenio. Ona je potom sve rjeđe, a poslije i nikako odlazila u pošte svoje mladost i odrastanja, dok je san samoživo uživao u ljuljuškanju valova, plaveti oceana i graktanju ptica, ne mareći ni za što drugo i ne vodeći više brige ni o ježevima u plićaku svojih obala. Iako je još neko vrijeme vjerovala da snovi donose poruke koje obilježavaju ne samo ljude nego i mjesta, pa i bilje, kasnije je i to izgubila iz vida jer svijet je dobio nove snove, zanimljive su postale druge boje, mirisi i oblici. Dugog proljeća sjedeći na balkonu, opet je vidjela kako prolaze vrane. No, nije se zabrinula. Nije se sjetila niti zmije. Uzme teku i olovku i počne pisati pjesmu. Nekako ju je željela napisati već duže vrijeme, možda i oduvijek. Prvo zapiše naslov – tužna magnolija, a onda krenu riječi kao iz nekog sna. Val lupi u obronke Šalate, nebo je i dalje kišilo, a Nevija je opjevala jednu dječju samoću.

Opatovina

Neki snovi nastoje pobjeći svjetovnosti kako bi se uzdigli u one sfere gdje nema nemira i u kojima harmonija sfera postoji kao predvorje slutnje same vječnosti. Neki od njih vole uzdizanje po stubama biskupa Duha na Opatovinu, što zbog samostana što zbog prostodušnosti puka koji piljari po štandovima ne mareći previše za uzvišena htijenja i posljednja pitanja. Tuda se izlazi na trg prema Dolcu, onaj gdje kumice prodaju cvijeće čije šarenilo slavi život i maštu, i gdje se osim ljudi kite i snovi svim mogućim i nemogućim cvjetnim ukrasima, ponajviše onima kojima na javi i nije mjesto. Klaudije je sjedio za stolom tog prijepodneva. Začudo mirnog. Ispijao je kavu i gledao cvijeće. Tada se oglasi zvono sa tornja crvke sv. Marije, kraj njega protrči tamnoputi musavi dječak, a ptica proleti nebom. Ljubav je zagonetka koja nadima grudi, suši čovjeka i stvara velika djela. Pomisli i ugleda prošlost kako ga sustiže. Sve se vrati toga trena u njegov svijet. Stajao je na obali rijeke, zelene i prekrasne, kroz šaš doplovi labud, pa još jedan, a onda začu pjesmu nedaleko vodopada i vidje ljude sretne i lijepe kako slave trenutak dana, svoju sreću i misao o tome kako sve prolazi s tim kapima vode koji ovdje teku, pa i oni i njihove sudbine, sve što ljubimo i osjećamo kao dio bića. Vrijeme stvara i ukida nesretna svojstva nas samih. Poželi se smočiti. Očistiti od svega, biti ponovo uzdignuće iznad osjećajnosti i povratiti ravnodušnost koju nije volio. Obuze ga sjeta. Neizmjerna tuga proteče njime, i kada je ušao u rijeku poteče i on s njome dalje, tražeći daleku obalu zaborava. Onu svetu tupost čula, koju možda preporučuju mudraci i lakomi skupljači svetosti s drugih strana, ali on, shrvan veličinom vlastite ljubavi, tek se prepusti matici i ode dalje lomeći posebnost neizvjesnosti u zakidanju svih vrsta oprosta i pohvala.

Otvori oči. Rijeka i slike minule, nestale su. Sjedio je sada ovdje na početku Opatovine i dalje usamljen u javi jednog kasnog prijepodneva, stisnut pečatom sudbine ponosno noseći svu tugu jednog svijeta kojeg više nema u duši, očiju sjajnih i suznih istodobno. Cvijeće se i dalje prostiralo pogledu. Ljepota je trenutak. Misao je slavi, osjećaji obožavaju. I to cvijeće nije drugo do proslava poljana nebeskih pomisli. Njihov odsjaj u ovom svijetu gdje će i ono idućih dana uvenuti, nestati, umrijeti. Isto onako kao i sve ostalo, proteći čarobnom rijekom života od izvora do ušća i nestati u beznađu dalekog i nepoznatog oceana koji se prostire iza kraja svijeta. Pa gdje je tada ona ljubav vječna, pomisli, prenut svojim mislima, a rijeka iz sna poteče opet u njegovom biću, i on ugleda otočić nasred nje. Potalaka mjesto spašenih, pomisli, pa stupi nogom na njegovo tlo. Vjetar ziba grane, šaš u rijeci se povije, i oblaci su sada bili bliže. Možda je to mjesto za koje još nije vrijeme, pa se okrene kako bi otišao. No više nije bilo ničega. Nestala je Opatovina, rijeka i cijela cesta događaja i mjesta koje su obilježili njegovo prisustvo u promjenjivoj slici svijeta. Klaudije je ostao neprisutan i ubuduće. Postojao je tek kao san koji se ponekad ukazuje namjernicima, posebno onim nesretnim, pričajući im o svetosti ljubavi i patnji koja prati život i smrt svakog iskušenika. Snovi koji su tuda prolazili tražeći nadahnuće onog vječnog susreta s drugima voljeli su ga i ponekad, uzimali sa sobom. Nema dubljeg bunara duše od tuge, nema većeg gubitka od onoga kada čovjek izgubi sebe, a Klaudije je pronašao poslanje. Postao je svojevrsnim svjedokom svetosti. Ljubavi iskrene i nesebične. No kako nije bilo sreće da se ona poklopi sa protokom svijeta, tako je on istekao kao ono što je bio i prepustio se služenju bez ikakve druge svrhe osim one posljednje, a ta se tiče samo neumrle ljubavi.