Piše: Marijan Grakalić

Prijelom epohe u naše se vrijeme potvrđuje ne više kao ontologijska kritika real socijalističkog svijeta koji je odavno propao, već i kao devastacija dosega novovjeke filozofije (metafizike) i njezina epohalnog horizonta. Najuočljivije je to ponajprije u idejama koje su temelj takve kritike, a koje su same isto tako daleko ispod nivo već dosegnute epohalnosti pa se u najboljim primjerima mogu dovinuti tek do iscrpljenog misaonog modela pomalo istrošenog liberalizma, bez snage da riješe ili nadmaše povijesne okolnosti i otvore nove i svježe horizonte. Čitav kompleks suvremenih problema i sukoba posljedica je toga što ideju socijalizma kao svjetskog procesa nije zamijenilo ništa bolje od davnih, nekada prekinutih procesa ”obnove naroda” (nacije), uskrslih u golemom dijelu svijeta, odnosno rekonstrukcija narodne zajednice i njezina pripadajuća identiteta što bi trebalo konačno dokinuti nad nacionalnu ili kozmopolitsku genotipsku socijalističku paradigmu. Pokazalo se problematičnim da proces globalizacije temeljen na svekolikom uvođenju pravnog standarda Zapadnog svijeta nadopuni nastalu prazninu. Uskrsnuće svih varijanti Nacional-socijalističkih antropoloških modela i njima pripadajućih političkih shema ponajbolje svjedoči ne samo o prijelomu epohe već i o padu ispod već prije dosegnute civilizacijske razine, u zatvaranje čovjeka i svijeta u međe nacionalne države i/ili ideologije. Kraj filozofije ogleda se u uzmicanju i odstupanju od povijesti i njezina prepuštanja vlasti tehnike koja danas u gotovo svim područjima oblikuje ljudski život. Digitalizacija države i društva jedini je danas praktični utopijski naboj, virtualan iako s neizvjesnim ishodom. Dijalektika hegemonije (kontrole) i oslobođenja (biti korisnik, a time i građanin) postaje češće praktična mjera usitnjavanja a ne širenja horizonta relativizirajući sam kriterij istine u bitnom smislu. Naime, ”Pitanje je li ljudskom mišljenju svojstvena predmetna istina, nije pitanje teorije, nego je praktičko pitanje. U praksi čovjek mora dokazati istinu, tj. zbiljnost i moć, ovostranost svoga mišljenja.” (K. Marx, druga teza o Feuerbachu). Očito kriza ili nemogućnost neuvjetovane slobode stvaranja ne može omogućiti stvaranje otvorenog društva a time i drugačijeg, novog epohalnog horizonta. Je li moguć bolji svijet? Još je Tertulijan napomenuo: credo via apsurdum!