Prikaz knjige pjesama Marijana Grakalića »Akademija amputiranih«, Pučko otvoreno učilište »Sveti Ivan Zelina«

Marijanu Grakaliću (Požega, 1957.), (post)jugoslavenskom i hrvatskom pjesniku, piscu, novinaru i uredniku koji živi i stvara u Blaževdolu kraj Zagreba, u izdanju Pučkog otvorenog učilišta »Sveti Ivan Zelina« publicirana je nova knjiga, 24. po redu – zbirka pjesama i poetskih zapisa: »Akademija amputiranih«.

Ova knjiga pjesama bavi se najvećom umjetničkom i ljudskom temom – motivom tjelesnog stradanja.

Čitatelji će autorov snažan izraz i rafiniranu poetiku doživjeti još bliže i osjetljivije ako razumiju da u ovoj knjizi pjesama ništa nije izmišljeno. Grakalićeva rečenica nalikuje onoj što su je sredinom 20. stoljeća – najvećeg vijeka, epohe najrazmjernije dosadašnje ljudske patnje – gradili Miroslav Krleža i Ivan Goran Kovačić. To je duga, duboko misaona, široko asocijativna, a istodobno snažno senzibilna, lirična, iskustvena, ironična, samoranjava, cinična i antinihilistična rečenica – jer Grakalić uvijek vidi »svjetlo na kraju tunela«.

U ovakvom poetskom izrazu bolnički krevet i njegov okoliš – koji su prostor rađanja, života i hoda pjesnikovih misli i stihova – nisu samo puko mjesto radnje, već cjelokupna metafizika našeg ljudskog bivstvovanja, početak i kraj, izvorište i ishodište životnoga smisla. »Akademija amputiranih« nije samo zbirka pjesama uklesana u dodir s realnim tjelesnim tegobama njezina autora – to je intimni dnevnik duhovne i tjelesne metamorfoze pretvorene u poeziju visokoga intenziteta i sugestivnosti, sa vjernim rimbaoudovskim iskustvom čije je izvorište stvarno i neposredno proživljavanje autora – a koji se, kako reče Kišov Boris Davidovič: »ne predaje pasijim sinovima«.

​»Akademija amputiranih«, donosi dakle osobito potresno, ogoljeno i duboko proživljeno ljudsko suočavanje s fizičkim gubicima, bolničkom svakodnevicom i kao posljedicom svega toga – korjenitom promjenom životnih obzora, jer kroz stihove koji nastaju u sobama vaskularne kirurgije, ambulantama i među sterilnim krevetima, autor bilježi trenutke neposredno nakon teških zdravstvenih kriza i operacija u kojima ima toliko nabijene psihološke i autopoetičke sugestivnosti i snage koja premašuje, usuđujemo se kazati, sve one patnje i nedaće koje prožimaju, primjerice, sve one likove Dostojevskoga koji odreda plivaju u raznim rezignacijama i koji su, kako Krleža reče »kao slamčice nošene strujom vjetra«. No, ​Grakalić nije klonuo ničim. Niti duhom, niti tjelesno u cjelini, niti kao umjetnik niti kao čovjek niti kao zemaljsko biće koje kao i svako ovisi od svojih bioloških kapaciteta. Njegov lirski subjekt ponovo uči funkcionirati u svijetu čije su se vrijednosti izmakle pod nogama, i to zamjetljivo uspješno i odlučno, ali sada se prostor kretanja ipak, sužava samo na bolničke hodnike, vožnju kolicima i onaj trenutak u kome, poslije svega, dolazi do ispijanja »prve jednonoge kave« ispred kliničke bolnice. Kroz daljnje motive, primjerice: šavova, zavoja i štaka, autor ispisuje vjernu i snažno kontrastiranu kroniku vlastitog tjelesnog stradanja te istodobno takvim kontrastom slavi život jače i dublje negoli uslovno »zdravi« tj. »dvonošci« jer takvim opisima i jakim konstrastom budi u čitaocima duboku suosjećajnost, divljenje i ipak jednu drzovitu dozu općeg životnog optimizma, unatoč prividno ne baš idealnoj situaciji koja je tada trenutačno bila na stvari. Dok se u tradiciji ruskih pjesnika patnje – poput Ane Ahmatove ili Borisa Pasternaka – bol često univerzalizira kroz kolektivni udes cijele nacije, naroda ili date skupine ljudi ili kroz povijesnu katastrofu i zlehudu metafizičku sudbinu naroda, Grakalić ovdje svoju bol zadržava u sferi duboko intimnog, gotovo kliničkog, ali jednako egzistencijalno teškog prostora, i opet taj isti bol instrumentalizira se tako da se subjekt ne plaši njega niti ga osjeća kao opasnost, većma kao nužnu teškoću za daljnji nastavak i jačanje osobnog sklopa psihičkih, moralnih i opće-ljudskih pa i umjetničkih vrijednota. Ruski pjesnici u boli traže transcendenciju i katarzu kroz patnju a Grakalić pak reagira prkosom, blagom ironijom i autentičnim prihvaćanjem preostale stvarnosti koja stvara i nudi nešto najbolje, nešto što ne može nitko tko nije dotakao ova Grakalićeva dna i slična im: da počne iznova i to od temelja, ne da započne promjenu ovu ili onu, već da krene živjeti ispočetka. ​Ovo – po tematici, poetici i psihološkoj sugestivnosti – velebno djelo nadilazi samu dokumentarnost bolesti koja jest »kostur« autorove poetike, ono je višestruko slojevito promišljanje o prolaznosti, samoći i povratku unutrašnjim izvorima, glasovima. Pjesnik eksplicitno odbacuje sažaljenje i sive zidove običnih dana, prijašnjom snagom koja nipošto nije usahnula pod teretom izvanrednih okolnosti tjelesne boli. Njegovi stihovi svjedoče o tome kako se i u potpunoj izolaciji, suočen s tjeskobom, može očuvati osobni integritet, dostojanstvo i neponovljivi trag slobode na vlastitoj obali bivanja.

Danas, kada ne samo u domaćoj i regionalnoj, već posebice i u europskoj i široj inozemnoj poeziji nedostaje istinitih nadahnuća – kada mnogi pseudostihovi postaju tek dekorativna ispovjedna jadikovka, tužbalica i puko jalovanje bez dovoljne misaone dubine – Grakalićevi stihovi zrače snažnom činjenicom koja govori i ponavlja da su istiniti, pa prema tome i nepogrješivo iznimno vrijedni, jer kako reče Krležin Ilustrisimus iz »Vučjaka«: »Čovjek ne stvara zato što je sretan, čovjek stvara zato što je nesretan, zato što ga biju nedaće, patnja, bol – psalmi su ispjevani zbog bola, Biblija je ispisana zbog patnje, Odiseju je napisao slijepac iz svoje muke i mraka, Devetu simfoniju je komponirao gluh čovjek da nadjača viku prostaka oko sebe…«

Grakalićevi tekstovi u NIN-u, Poletu, Danasu, Vjesniku, Mladini, Startu i Večernjem listu značajno su obilježili osamdesete na prostoru ondašnje Jugoslavije. Danas je osnivač i urednik glasovitog književnog portala kulturne mreže jugoistočne Europe »Radio Gornji Grad«, čiji spektar autora obuhvaća cjelokupni nekadašnji prostor potonule Jugoslavije i šire, te predstavlja jednu od posljednjih kulturnih i humanističkih oaza gdje se slobodno napisana riječ može pustiti u etar bez ikakvih ždanovljevskih i afadejevskih oblika cenzure. Član je PEN-a BiH, slobodni je umjetnik i, po potrebi, kustos jedne galerije u malom gradiću na padinama Medvednice.

(Tekst je u skraćenoj verziji objavljen u beogradskom »Danasu« 6/7. lipanj 2026)