Kada je 13. kolovoza vruće 1900. godine Thomas Mann pješice otišao do pošte noseći veliku i tešku omotnicu rukopisa “Buddenbrookovi” za berlinskoga nakladnika Samuela Fishera, deklarirao je vrijednost paketa na tisuću tadašnjih maraka (oko 8.500 eura). Danas je to irelevantan podatak u odnosu na utjecaj što ga je djelo imalo na književnost i za čitateljski užitak koji pruža. No činjenica da su “Buddenbrookovi” ujedno prekretnica koja je duboko oblikovala moderni roman, (re)definirala žanr obiteljske sage i djelo učinilo literarnim arhetipom za prikaz dekadencije, gdje materijalni i društveni pad neke obitelji ide paralelno s biološkim i psihološkim slabljenjem pojedinaca/generacija. Ovakav model propadanja obiteljskih loza u književnosti slijedili su najbolji među velikim pripovjedačima, poput Johna Galsworthyja, Dostojevskog, Gabriela Garcíe Márqueza, novijih Leile Slimani, Nina Haratischwilija, Elene Ferrante itd. I, evo ‒ hrvatski pisac, akademik i filozof Dražen Katunarić.

Roman sagu “Zalmoxis”, podnaslovljen Sjene Gjalskih u Pompejima, objavila je ove godine nakladnička kuća Litteris iz Zagreba, u čiji je realistični okvir građanskoga romana Dražen Katunarić unio duboke filozofske i psihološke struje s kraja 20. stoljeća ucijepivši u to obimno štivo od 420 stranica mnogo modernizma, hibridizirajući naraciju kako bi djelu dodaoiznimnu strukturalnu koheziju i dubinu, pokazujući kako se, primjerice, ponavljanje fraza može koristiti za praćenje protoka vremena i propadanja likova. Istina, toga su se već prije dosjetili James Joyce i Virginija Woolf, ali oni nisu ništa znali o Ksaveru Šandoru Gjalskom, osim ako nisu čitali Rogera Cailloisa, koji je uvrstio njegovu kratku priču „San doktora Mišića” u svoju antologiju fantastične književnosti. Drugim riječima, Gjalski nije slučajan izbor Dražena Katunarića, pa je time razumljivija posveta “pisaćem stolu Ksavera Šandora Gjalskog” (na kojem je roman i nastajao tijekom tri godine).

Katunarić je književno-filozofskim činima obitelj Gjalski učinio simbolom propadanja plemstva i intenzivnih političkih previranja u Hrvatskoj potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, i to s ironijom i dostojanstvom, posluživši se tzv. dinastičkom naracijom, za koju će američki književni kritičar i teoretičar književnosti Harold Bloom ustvrditi: “Ako želimo da sve ostane kako jest, sve se mora promijeniti”. U “Zalmoxisu” Katunarić čini upravo to: pod mogućim utjecajima svoga filozofskoga obrazovanja (Schopenhauera, primjerice, pod čijim je okultnim utjecajima bio i sam Gjalski, koji će u hrvatsku književnost ‒ u Tajanstvenim pričama ‒ unijeti elemente fantastike i okultnog, a Schopenhauerova filozofijska fantastika kasnije će biti temeljem Borgesova prepoznatljiva književnog djela, op.), u roman (a time i u književnost) uvodi sukob između volje za životom i opake dekadencije koja je obuzela obitelj Gjalski; kako protagonisti postaju otmjeniji, intelektualniji, tako im se smanjuje sposobnost za praktični, brutalniji život; nižu se depresije, neuroze, vječni sukobi duha i materijalnoga svijeta, što je tema ključna za razumijevanje Katunarićeva djela, ali i modernoga intelektualca u književnosti.

Književni pothvat zaključivanja obiteljske sage uvijek je opasan, neizvjestan, prepun odjeka prethodnih autorovih knjiga i očekivanja čitatelja za razrješenjem ili barem nekom vrstom konačne perspektive. Međutim, Katunarić od samoga početka, načinom kako ulazi u priču, strukturiranom ispoviješću koja ne proizlazi isključivo iz izmišljena lika Marte (za koju je autor dobio inspiraciju u nepoznatoj djevojci na izletu u Pompejima!), ne bira puka narativna sredstva, već se prvim skokom baca u duboku, fino pletenu naraciju. Pripovjedač, u liku Josipa, vodi priču hodajući po tankoj žici između fikcije i autofikcije, s bolnom preciznošću opisujući suočavanje sa stanjem loze Gjalski, koju progone neizrečene istine, traume prenošene kao prešutno nasljeđe.

Katunarić se iznimno vješto i odmjereno koristi mješavinom žanrova (mjerica fantastike, bićerin filozofije, dašak mistike, prstohvat erotike, kupica trilera, nekoliko zrna psihologije…) i light povijesti poigravajući se književnošću kao medijem. Brišući granice stvarnosti postiže obrat i metafikciju na način da se sudbina izmaštanih književnih likova i Ksavera Šandora Gjalskog zrcali u tragici sudbina njegovih potomaka. Međutim, generacijsko prokletstvo, ukleta loza ili što već jest Katunarić u romanu ne doživljava kao usud, već kao izvrstan pledoaje za ispisivanje, preko povijesti izumrle, a nekoć slavne obitelji Gjalski, promjene epoha, usporedbe svjetova koji se ciklički dotiču, potom ruše i/ili obnavljanju, a njihovi protagonisti poput Gjalskih u takvim svjetovima imaju važnu, sudbonosnu ulogu.

Glavni motiv romana, iracionalna sudbina ili tajna koja se prenosi s koljena na koljeno ‒ ikona s likom mitskoga Zalmoxisa ‒ poveznica je događanja, likova i generacija čiju sudbinu čini iracionalnom i dvojbenom, a smisao joj daje potraga za tom istom slikom. U romanu je slika Zalmoxisa simbol obitelji, izdaje i nemogućnosti bježanja od vlastite krvi, usud poput onoga obitelji Buendija iz Markesova djela “Sto godina samoće”.

Da bismo lakše percipirali zašto autor naslovljava roman “Zalmoxis, Sjene Gjalskih u Pompejima”, valja znati da ovaj autor ima opsežno klasično znanje te da ga metamediteranske teme privlače još iz prethodnih njegovih djela. Elem, Zalmoxis (ili Zalmod u Pelazga i Tračana) etimološki neke alternativne teze rastavljaju na element zel (što bi značilo bog, moćan), i element mox (što bi u paleobalkanskim jezicima bilo predak ili vođa), pa bi značenje te riječi iz doba Kekropa, mitskoga kralja i utemeljitelja Atene, koji je protjerao sve okolne bogove i na Olimp ustoličio Zeusa (po Pauzaniju, 2. stoljeće nove ere, op.) bilo ‒ bog predak. I time bismo imali prvi ozbiljni forenzično-književni trag kamo je mogao smjerati Katunarić kada je pleo svoju spiralno građenu priču oko potrage za Zalmoxisom ‒ tajanstvenom, baroknom ikonom tračkoga božanstva mističnih moći. Potraga vodi kroz literarni labirint, prostorne i vremenske krajnosti: preko Pompeja, Prekrižja, Gredica, Ženeve, Londona, Pariza, Beograda, špilja i manastira Rumunjske… A na putovanjima se zrcale epohe Austrougarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, NDH, poslijeratne Jugoslavije, suvremene Hrvatske i ciklusi geopolitičkih događanja posljednjih tridesetak godina. Rukovet ozbiljnosti autor ovoj potrazi dodaje koristeći se stvarnim likovima i činjenicama iz svjetskoga kulturnoga miljea, pa dramaturški uvodi, primjerice, lik Borgesa, ženevskoga stanovnika, dodavši tako Gjalskima nešto vlastitoga potkožnoga filozofsko-književnoga tkiva.

Iako Katunarić piše stilom koji spaja književno i filozofsko, prisutnost kletvi, mitova i tračkoga božanstva unutar realističnog povijesnog okvira stvara atmosferu u kojoj iracionalno i čudesno aktivno sudjeluju u sudbinama likova, što rezonira s tradicijom magičnoga realizma. Stablo Gjalskih, koje završava fiktivnom Martom, u romanu posljednjom, petom generacijom potomaka loze Gjalskih, velike loze jednog od velikana hrvatske literature Ljubomila Tita Josipa Franje Babića (1854.–1935.), alias Ksavera Šandora Gjalskog. Likove ovaj autor smješta u stvarni, povijesni ambijent, kreirajući priču koja se donekle podudara s poviješću, ali nipošto ne oporavlja stvarne događaje.

Središnja točka romana, rekosmo, jest potraga za ikonom Zalmoxisa, koja je od 17. stoljeća bila u obitelji Gjalskih i, po legendi, štitila ih je od nesreća i kletvi, a nalazila se u kapelici obiteljskog dvorca. Kada je ikona predana obiteljskom prijatelju na čuvanje, počinje povijesno-umjetnički triler, a slici se gubi svaki trag. U potragu se umiješa i knez Pavle, rumunjski pjesnik Lucian Blaga i, na kraju, sama izmišljena nasljednica loze Marta Babić Gjalski…

Katunarićeva proza, isklesana i profinjena, složena u pripovjedačkom prezentu, često varljivo neutralna, skriva živu empatiju, daje ovoj obiteljskoj sagi dubinu i rezonancu. Zalmoxis iz naslova knjige snažna je i višestruka metafora: to je proždiruća potraga za korijenima i sudbinom, ali i pročišćavajuće bolna vatra mističnog, oniričnog sjećanja, koja istodobno izgara i osvjetljava; književno ostvaranje Katunarića ovdje je istodobno imperativno i vitalno, a pokušava urediti, sistematizirati kaos generacija i epoha.

Iako je ovaj roman saga zaključeni narativni ciklus (potraga za Zalmoxisom se dovršava!), ipak pisac na ležeran način dodaje čitatelju obećanje neprekinutog diskursa, jer prenosi iskru žara iz romana i intimne refleksije kroz pojedine likove. Uostalom, upravo je to nematerijalno nasljeđe, taj treperavi, neugasli i nevidljivi plamen ono što je Marta spremna prihvatiti a da je ne izjede sterilni osjećaj nostalgije za prošlošću i svojim tek pronađenim korijenima.

Katunarićev odnos prema pisanju i prema subverzivnoj moći riječi predstavlja još jedan sloj romana, dirljivo utjelovljen upravo u liku Marte, a sugerira čvrsti generacijski kontinuitet, stabilnost utemeljenu na pažljivo skovanim koalicijama, privatnim ritualima i pravu nasljedstva. Da bi obitelj preuzela ulogu kolektivnog protagonista, mora se protezati kroz barem nekoliko generacija; mora se umnožiti s nekoliko istaknutih ličnosti koje će tijekom desetljeća pokušati, kako to zahtijeva moderno društvo u brzo i turbulentno razvijajućem svijetu, oduprijeti se izazovima ili podleći.

A podnaslov… kao da je šapnut: Sjene Gjalskih u Pompejima… Već od prvih rečenica ocrtava genealošku strukturu obitelji… Istodobno, kao i u svim najboljim uvodima, obitelj Gjalski, odnosno njena začudna i stvarna povijest, nudi narativnoj mašti prikladnu strukturu koja omogućuje odvijanje mnoštva sudbina, individualnih tipologija i događaja na tom putu. Premda djeluje unutar unaprijed definiranog i ograničenog prostora, omogućuje beskonačne kombinacije. Dražen Katunarić neprestano podupire ove priče promjenama tempa i registra. Ponekad sažima duge nizove događaja u nekoliko rečenica, drugi put posvećuje pomnu pažnju manjim epizodama. Domišljato i lagano piše o uzvišenim stvarima, ili posvećuje najveću ozbiljnost marginalnim temama. Neki se događaji odvijaju kao pred našim očima, druge saznajemo iz pisama, obiteljskih dokumenata ili iz usputnih referenci u dijalogu. Suhe, kao novinarski napravljene bilješke izmjenjuju se sa scenama u kojima se napetost pažljivo gradi, a atmosfera se sastoji od mnoštva detalja. Narativne niti i likovi blijede iz vidokruga samo da bi se kasnije ponovno pojavili: tempo se ubrzava i usporava; autor svaki put iznova, u svakom poglavlju pronalazi novi, razrađeni i učinkovit stil. A vrijeme otkriva kao sredstvo pokazivanja nestabilne stvarnosti. Kako nastavlja savladavati poglavlja, čitatelj uočava kako određene kontradikcije nestaju i kako se ono što se isprva činilo koherentnim i monolitnim ‒ raspada.

Katunarićev roman “Zalmoxis ‒ Sjene Gjalskih u Pompejima” je velika knjiga u kojoj snažno literarno i filozofski živi jedan nestali, veliki svijet, knjiga kroz koju se putuje baš kao što se putuje kroz taj svijet. I, tko god pretendira biti pisac ili intelektualac novoga kova, trebao bi pročitati ovaj roman.