Božica Jelušić: DISTOPIJA, ENTROPIJA, UTOPIJA

Roman MARIJANA GRAKALIĆA „DOLAZAK TITA“ (Shura Publikacije, 2026.) zanimljivo je i tečno distopijsko štivo, koje na ironičan, pomalo burleskni način bilježi fenomene sadašnjeg trenutka, prelomljene kroz prizmu iskusnog autora, s literarnim i novinarskim nervom osjetljivim na stvarnost. Uzimajući lik Josipa Broza Tita kao centralnu figuru „nevidljivog zbivanja“, autor se vraća u vlastitu mladost i zrelu dob, motreći iz urbane perspektive što je bilo, kako je bilo i što se promijenilo u posljednjih nekoliko turbulentnih desetljeća od Titove smrti. Raspad bivše države, rat, poraće, raslojavanje društva, podivljali liberalni kapitalizam, ispremiješani slojevi povijesti i manipulacije njome, prikazani su kroz „sporedne likove“, točnije rečeno prototipove nekadašnjih republika. Hrvat, Srbin, Slovenac, Makedonac, svi su nekim nitima s bivšim Vođom povezani, no ovdje bi lijepo sjela bodlerijanska paradigma: „Živi Đavo drži konce što nas miču“.

Nema Tita, postoje tajanstveni natpisi s njegovim imenom, koji uzburkaju povodljivu i besprizornu masu, a na površinu izranjaju svi oni opstruktivni i patološki fenomeni, koji društvo drže u stanju narkoze: zatucanost, primitivizam, vjersko ludilo, koristoljublje, ksenofobija, neukost, parolaštvo, gramzljivost, cinizam, zatupljenost. Autorovim riječima: „Iznosile su se bilješke i svjedočanstva najraznovrsnijih, često bizarnih i neobičnih likova, a sve to Titovom je imenu dodavalo sve veći mitski karakter. Živa je šteta što nitko nije priredio pozamašan zbornik takve građe, zanimljive i za teologe, povjesničare, psihologe i špijune podjednako. Sociolozi su u cijeloj toj priči uočili fenomenalan primjer očaja i duhovne praznine, čovjeka u modernom društvu. Strogi racionalizam, prosvjetiteljstvo i materijalistički pogled na svijet dovedeni su u pitanje. Problem je istaknuo činjenicu kako je mehanizirani i digitalni život oduzeo svaku svetost, i svijetu i čovjeku“.

Uglavnom, kao odličan opservator, Grakalić bilježi „mesijansko ludilo“, stigmatike, fanatike, propagatore natprirodnog, klerikalne i svjetovne manipulatore, koji će se „ogrepsti „ za javnu pozornost u povodu Titovog navodnog „povratka“, da bi na čudotvoran način doveo ponovo razbucane stvari u red i izgubljene vrijednosti u ispravan poredak. Od prve stranice zobamo da je to nemoguće, no zabavlja nas literarna sposobnost persiflaže, travestije, ironije i groteske, koja se rijetko sreće u istom literarnom predlošku. (Pogledati ponovo Kušanov „Toranj“ i nekoliko rijetkih egzeplara te vrste, op. a. ).Sve će to nekako završiti u Titovom rodnom Zagorju, sa špekom i cvičekom, vinom i korupcijopm, ušićarenom lovom i neizgubljenim ugledom naših snalažljivih kumeka, koji znaju „da nigdar ni bilo da ni nekak bilo“, pa se iz svake gabule izvuku nekom lukavštinom. A Tito na gumenom čamcu, kao kakva fantastična prikaza, ode na Vangu da uzgaja naranče i sakriva se iza grmlja, sit obožavanja i pokuda podjednako.

Što se autora tiče, on je pak sjajno upleo dijelove urbane mladosti, rock glazbu, poglavito Azru i Štulića, fanzine, novine, školu u Fažani, doticaje s kulturama Istoka, ”on the road“ poetiku i filozofiju osamdesetih, svoje ljubavi i tjelesne užitke, te bismo se u nekom sukusu složili s njim da „Titovi grafiti karizmatici i proroci samo potvrđuju kako je senzibilitet utopije uvijek povezan sa stvarnim iskustvom patnje zbog odumiranja svijeta kakav je prije postojao“.

U ovom romanu naći ćemo, za utjehe, neke od njegovih najboljih dijelova. Pohvale autoru.

Božica Jelušić