Marijan Grakalić: Dolazak Tita – Roman o degeneraciji i uskrssnući, Shura publikacije, Opatija 2026.

Piše: Marko Raguž

Da li se može iznova vratiti ono što je prohujalo? Neki filozofi zagovaraju tezu “vječitog vraćanja istog”. Idejni koncepti vode vječiti rat za prevlast. Od Platona načusmo da su Filozofi važni i snažni. Oni dominiraju, oni se citiraju, ali oni uprkos tome na ne vladaju društvom. “Ako ne znaš gdje je Pakao pitaj filozofe, ako filozofa nema onda si već u Paklu”. Iluzorno je očekivati procvat “ljiljana bijelih” u vrtovima Apokalipse. Dobro, i nakon Halida je ostao Halid i upravo on ovih dana pominje pjesmu “Jača od okova”. Političke ideologije koje se bore za vlast također crpe svoju privlačnu snagu iz određenih ideja i filozofskih koncepata poetske, religijske i mitske baštine. Političari moraju ovladati onim u što narod vjeruje, ali znamo da ni to nije presudno. Aktuelni kancelar Friedrich Merz je izjavio da je politika bez oružja kao muzika bez instrumenata. Gosp. Macron ovih dana sa neke vojne fregate šalje poruku da Francuzi moraju biti jaki da bi bili slobodni. Realna vojna snaga, ekonomija i industrijski kompleks su temelj svake politke, ali ideološki koncept je isto tako jako bitan. Politika generira narativ, a svaki narativ je suhoparan i odbojan, ako nije prožet filozofskim, literarnim ili religijskim diskursom. To je “opijum za mase”, kako bi ljudi lakše povjerovali i podržali određenu politiku.

Književnik Marijan Grakalić je u svom novom romanu “Dolazak Tita” pokušao da ispita mogućnosti “povratka” određenih političkih ideja. Tito je umro, on se ne može vratiti, ostao je njegov “portret u ulju” u kabinetu Željke Komšića, ali mu nije bio od velike pomoći. Političke ideje koje je Tito personificirao i dalje žive. “Jugoslaviju su stvorili najbolji a srušili su je najgori”, čujemo kako neki jugonostalgičari govore u vrijeme održavanja raznoraznih obljetnica. Naravno to su priče “tete Dude”, jer na šahovskoj tabli života konce vuku neke nove lude. Nacionalizam i internacionalizam su u vječitom sukobu – alles bleibt bei dem Alten, govorio je Breht. U 20-tom stoljeću je taj internacionalizam postojao u vidu ideologije marksizma, na primjer. Premda danas sa filozofijom Karla Marksa više nitko ozbiljno ne računa, neo-marksistička struja u filozofiji je još uvijek jaka. Ali internacionalizam danas širi svoju dominaciju putem internetskih mreža i umjetne inteligencije. Nacionalizam prije svega svoju privlačnu snagu crpi iz monoteističkih religija. Marksisti su se obračunali u političkom polju sa retrogradnim utjecajem religijskih narativa početkom prošlog stoljeća, pa i ranije. Zapravo ideološka borba te dvije idejne frakcije obilježila je 20-to stoljeće. Međutim, umjetna inteligencija kao da polako izbacuje iz igre to ideološko nasljeđe. Mnogi političari smatraju da će procesi vezani za umjetnu inteligenciju obilježiti ostatak 21-og stoljeća. Onaj tko uspješnije ovlada tom tehnologijom, imat će u svojim rukama i kormilo vlasti. Na našim prostorima je Tito personificirao komunistički internacionalizam, ideju slavenskog bratstva i jedinstva, multietničnost i višejezičnost i smatrao je da ideologija nacionalizma, u sprezi sa religijskim narativima, narušava tu politiku internacionalizma.

Marijan Grakalić u svome novom romanu “Dolazak Tita” piše: “Uloga šake bila je ključna za razvoj ne samo motorike i stvaranja, već razvoj mozga i uspravnog hoda, što je detaljno opisao jedan od svetaca utemeljitelja komunizma Friedrich Engels, u poznatom eseju “Uloga rada pri pretvaranju majmuna u čovjeka” još davne 1875. godine. U njemu se govori o tome kako bez šake nema ni razvoja govora i jezika, dakle misaonosti. Evolucija ručnih alata iz prapovijesti, kaže Pavle, može se pratiti sve do današnjih dana, kada digitalni alati koje sada koristimo također mijenjaju mozak i stvaraju nove misaone algoritme. Zato je, po Pavlu, nakon ulične umjetnosti što su za njega bili grafiti s Titovim imenom i koji su aktualizirali ljevičarsku idolatriju, logičan korak bio makar simbolično isticanje šake, pesnice, koja nije samo simbol otpora svjetskom iskorištavanju već i stvarna pokretačka snaga čovječanstva.” Naravno “šaka” ima svoju višestruku simboliku. U grbu starog Babilona je bila ugravirana pesnica koja je po ondašnjem vjerovanju bila upozorenje da će “kule babilonske” biti uništene sa pet razornih udaraca pesnicom ukoliko društvo potone u moralnu hipokriziju.

Dakle, da se onda vratimo pitanju da li je Povratak Tita moguć? Jugoslavija je, kao i brod Titanik, potonula u 20-tom stoljeću. Uprkos tome, novi internacionalizam 21-og stoljeća je moguć, njegovo prisustvo je i danas živo, može se zapaziti na društvenim mrežama, ali još uvijek nije preuzeo dominaciju u političkom polju. Televizije su još pod kontrolom nacionalnih politika, kao i gotovo sve tribine i govornice u javnom prostoru. Policija i vojska su također pod njihovom kontrolom, što je represivni aparat kojim se narod kontrolira. Marijan Grakalić je na maštovit način osmislio idejni koncept forme svoga romana “Dolazak Tita” u kojem je zapisano: “Mobitel se ispraznio dok sam pregledavao portale i čitao vijesti. Ona koja je bila najpopularnija i odmah upala u oči ticala se druga Tita. Fotografije su pokazivale veliki crveni grafit Tito ispisan neuredno na sarajevskoj katedrali, sinagogi i džamijama u centru grada. Nitko se u komentarima nije ni sjetio na Trockog i ideje permanentne revolucije. To je odavno ispalo iz mode. Veterani vojske Republike Srpske odmah su rekli kako je sramotno da se na vjerskim objektima piše i ističe ime najvećeg dušmanina srpskog naroda. Braniteljski krugovi bliski zdrugu Vitez Rafael Boban istakli su kako je isti pobio barem pola milijuna Hrvata na Bleiburgu, dok su prvoborci Armije BiH ustvrdili kako jedino muslimani danas nemaju svoju nacionalnu državu a za to je, naravno, kriv Tito i njegova desetljetna politika lažnog bratstva i jedinstva. Iako je veliki vođa samoupravnog socijalizma umro davne 1980., njegovi grijesi, stvarni ili izmišljeni, očito je, ne mogu nikada umrijeti. Grijeh je vječan i izgleda kako nas sve na ovim prostorima podjednako dotiče. Baš onako, biblijski! Osim toga, tko još ovdje nije bacio kamen i svašta drugo na susjede, hineći pri tome kako vlastitu tako i općenitu nevinost?” Ovo je naravno živa istina, jer kad bi se danas Tito pojavio u ovakvom Sarajevu i Bosni i Hercegovini on ne bi odgovarao niti jednom narodu. Baš onako kako je, u ne tako davnoj prošlosti, odgovarao i jednim i drugim i trećim. To samo govori da je između ljubavi i mržnje tanka linija. Zasigurno bi Tito imao sudbinu ping­ pong loptice koju etničke zajednice izbacuju i protjeruju iz jednog polja u drugo. U takvim slučajevima etno-nacionalizmi se proglašavaju nenadležnim za slične nepodobne pojave, koje stalno preusmjeravaju na nekog od susjeda ili deložiraju s onu stranu svoje entitetske granice. Ali ta praksa je bila primijetna i prije Drugog svjetskog rata, dok je partizanski pokret bio u ilegali. Poznat je primjer jednog slavnog partizana koji je bio protjerivan 15-tak puta, sve unutar ovih nekoliko etničkih zajednica. Čitava dramaturgija romana “Dolazak Tita” ustrojena je oko tih misterioznih grafita Tita koji se pojavljuju na javnim mjestima zemalja nekadašnje Jugoslavije, ali i širom svijeta. Ali na svakoj posebnoj lokaciji taj grafit izaziva različite reakcije u javnom prostoru. Titov grafit je drugačije doživljen u New Yorku a sasvim različito u Beogradu ili na Kremlju. Sam narativ romana je preko tih misterioznih grafita Tita na jako maštovit način globalno umrežen, a Tito i jeste političar koji je bio poslijeratna globalna figura, i koji je važio kao jedan od protagonista koji su personificirali povijesne tokove 20-tog stoljeća. U takav sižejni sklop romana su upletene brojne individualne priče, koje se vremenski dešavaju nakon raspada Jugoslavije. Tako je pored ostalog u ovom romanu zapisano: “Nema više onog živog tigra iz pjesme, ustvari metafore za divlju energiju koju nitko i ništa ne može sputati. Ostali su sami prazni stolovi koji sudjeluju u pretvaranju grada i uspomena u ništavilo, pa me ovdje najprije preuzme osjećanje kako živim u nekom izgubljenom egzilu. Izgleda da nije samo meni tako.” Iz nas često progovara jedan potonuli svijet, koji kao da je doživo neko izmještanje u vremenu. To izmještanje pomalo podsjeća na egzil, ali je više stvar psihologije i samog protoka vremena. Protjecanje vremena unutar nas činjenice prohujalog vremena preobražava i melje, da bi se na kraju dogodilo “odstranjivanje” dijelova našeg identiteta i memorije. Taj zahvat na psihologiji čovjeka proizvodi stalno trenje, sudaranje sa okolnostima sadašnjosti. Kao da jedna strana mozga živi u jednoj stvarnosti, a suprotna u sasvim drugoj stvarnosti, i svaka misao izaziva konfrontaciju i košmar, pa se čovjek čak ni onda kad razmišlja sam za sebe, ni sa sobom ne može dogovoriti, pa se čini da su mu i misli udvojene i rascijepljene. Emir Kusturica je to u jednom svom filmu nazvao “prelomom duše”, što je bila kolektivna dijagnoza za ljude koji su preživjeli Drugi svjetski rat. Taj prelom duše se desio i ljudima koji su odrasli u Jugoslaviji, a potom preživjeli rat i nastavili život u poratnim zemljama regiona. U romanu “Dolazak Tita” je zapisano: “Povijest alternativnog i stvarnog Zagreba, tu se susreće i lomi u svakoj stopi uspomena i sjećanja.” Taj faktor vremena ne bi trebalo podcjenjivati, jer se čini da vrijeme protječe malo brže nego što se kreću sami društveni i povijesni procesi. Vrijeme nas nekako na kraju uvijek izigra i obmane. Najveći dio života potrošimo u demistifikaciji određenih psiholoških fenomena, kojima se, kad bacimo pogled unazad, možda i nije trebalo u tolikoj mjeri okupirati. Ovaj roman je u svakom slučaju jako prožet nekim nostalgičnim osjećajima prema tom potonulom vremenu, koje nepovratno gubi svoje svjedoke. Ali postoje svjedočanstva pisaca koji su bili okupirani sličnim problemima i ranije. Danilo Kiš je u svojim romanima istraživao “potonuli svijet” iz godina od prije Drugog svjetskog rata. Dok je o njemu razmišljao sedamdesetih i osamdesetih godina, taj svijet mu je izgledao kao “potonuli svijet”. A Ivo Andrić je pisao o povijesnim lomovima iz vremena od prije Prvog svjetskog rata, koji su imali svoj odraz na planu identiteta i memorije ljudi. Andrić je svoje čuveno Pismo iz 1920. htio izmjestiti u budućnost i nasloviti ga “Pismo iz 1992.”, što bi zapravo značilo da je pisano na stogodišnjicu njegova rođenja. Svi znamo sadržaj tog Andrićevog Pisma, a znamo i šta se desilo početkom 1992. godine.

Bilo kako bilo, svjedoci smo bolnih repriziranja. Ali da se vratimo problemu koji je sadržan u pitanju o mogućnosti ponovnog dolaska Tita. Svi očekuju “Spasenje” i novi povratak Mesije – hoće li to biti pravi Mesija ili barem nogometaš Mesi, teško je reći. U romanu je zapisano da je Tito naš Jadranski Odisej. Neka vrsta heroja klasične socijalističke starine, koji se, nakon što je ideja i zbilja Jugoslavije spaljena kao Troja, nakon onostranih lutanja vraća kući. Roman “Dolazak Tita” je završen na sljedeći način: “Dok su se astronomi gložili oko toga što je u pitanju, novi prorok Jožica iz Ljubljane, koji stanuje nedaleko od bolnice u kojoj je Tito preminuo, opet je pokrenuo mesijansku lavinu kako je taj svemirski objekt ustvari Tito koji se vraća na zemlju. Po njegovom tumačenju svi mi griješimo jer ne uočavamo ono bitno. Jedno je Josip Broz kao zemaljsko biće. On je mrtav i ne može se vratiti sve i da hoće. Druga stvar je Tito. On je kozmička pojava koja je neuništiva. On se sada vraća k nama iz dubina svemira. Zato se trebamo prirediti da ga spremni dočekamo kad počne kružiti oko nas.” Platon smatra da su ideje vječne i da kao takve postoje u svemiru neovisno o čovjeku. Ali barem na našem svijetu samo čovjek te vječne ideje može učiniti djelatnim. Može biti da je svaki čovjek svojim rođenjem unaprijed predodređen za određenu vrstu ideja. Svaka spasonosna ideja je plod “truda i čuda”. One uskrsavaju u ljudima koji su tijekom svoga života provodnici tih ideja. Taj proces se odvija u vremenu, pri čemu jedan naraštaj ostavlja kao svjedočanstvo novim naraštajima “tragove u pijesku”, odnosno obrise tih vječnih ideja, koje u njima nastavljaju svoju egzistenciju. Možda zadatak čovjeka i nije u tome da baš sve spozna, što nije moguće čak ni ukoliko bi to bila njegova posljednja želja. Andre Malro se na svoj način bavio tim problemom u knjizi “Čovjekova nestalnost i književnost”. Na jednoj od stranica spomenute knjige zapisuje: “Nijedno pitanje ne ispituje čovjeka tako silno kao pitanje koje od njega traži smisao života, zato što ga smrt postavlja. Život ima smisla ako se on zove Otkrovenje. Ali od XIX stoljeća vlada ubjeđenje da čovjek može razumjeti smisao života kao što može razumjeti svoju povijest. Cilj povijesti bio je da učini razumljivom avanturu čovječanstva, tajnu kosmosa. Ona je odgovarala na jedno: zašto. I najčešće onim što je suprotno razumljivom: tajnom u religijskom smislu. Religije u opadanju mogu se izraziti doktrinama i poukama, ali kad u sebi ne bi ništa drugo sadržavale, ne bi bile rođene. Druge sile dovode čovjeka u sklad sa svijetom: Rim nije bio religijska civilizacija. Iracionalne sile poput života samog, ne nužno nesvjesne; ali, one takođe stoje nasuprot sila na kojima se temelje nauke. Postoji formula energije, ali ne i značenja čovjeka, a Paskalov genije drži se naplaćenika. Prije XIX stoljeća Zapad je živio u beskrajnoj metapsihozi. Proglašavajući Vaskrenje, Strašni sud, vjerovao je da je odbacio reinkarnacije u isto vrijeme kad i neodređene prostore – Rajska polja, Boravište mrtvih, besmrtnost Svjetlosti – kuda se selila duša. Međutim, ostao je vezan za svoje limbove jednom tako prostranom i očiglednom oblašću koju nikada nije izrazio: smrt je poimao kao promjenu. Šta znači preminuti ako ne preći s one strane? Da li je trebalo da ta promjena nestane da bi se rodilo neizvjesno? Ili, možda, da ostane rame uz rame sa smrću bez priziva, ponekad u istom smrtniku? Nauka ispituje smrt u isto ono vrijeme kada smrt počinje uistinu da ispituje čovjeka.” Političko zlo, koje sada djeluje, još uvijek ima sakrivene pozicije. Potrebno je iznutra poznavati lukave metode zla, kako bi se mogli odbraniti. Tako da partizanski princip odbrane ne treba zaboraviti, jer je u stanju okupacije to jedini način otpora. A to znači sakrivanje pozicija i strateški mudra kombinatorika. U tom smislu, kada je muzika u pitanju, treba se prisjetiti Džonija Štulića, koji je sakrio svoju poziciju, prije svega emocionalnu, duhovnu. To je razlog zašto je teško sa njim uspostaviti zajedničku talasnu dužinu. Poezija Džonija Štulića je utkana u strukturu romana “Dolazak Tita”, jer je ona integralni dio svijeta o kojem se u tom romanu govori. Literatura je jako moćno ratno sredstvo, prije svega komunikacijske i organizacione prirode, a potom ideološke. Sada su elektronski mediji pod šapom internetskih koncerna, koji su pod vanjskom kontrolom. Tako da je poželjno pratititi nove trendove u tehnologiji, ali pri tome razvijati i vlastiti paralelni sustav. Uspješno odbraniti slobodan prostor podsvijesti uvijek misleći na one Danteove “Fjorentinske rupe”. Postoje “slike koje misle” i ljepota života, koji je izložen stradanju, života koji pokušava da se izbori za neke vrijednosti. To je velika pogonska snaga, koje se ne treba odricati. Grakalićeva maštovito napisana knjiga nas podsjeća da Partizanski duh i dalje živi, samo što je “gerilski hrabro” promijenio oblik i čeka svoje vrijeme. To je potencijal budućnosti i potvrda da je ponovni “Dolazak Tita” moguć. Nikad ne reci, nikad.

Sarajevo, 09. 10. 2026.