Kad mudrac pokaže na zvijezde, samo budala gleda prst.
Konfucije

I.

Mobitel se ispraznio dok sam pregledavao portale i čitao vijesti. Ona koja je bila najpopularnija i odmah upala u oči ticala se druga Tita. Fotografije su pokazivale veliki crveni grafit Tito ispisan neuredno na sarajevskoj katedrali, sinagogi i džamijama u centru grada. Nitko se u komentarima nije ni sjetio na Trockog i ideje permanentne revolucije. To je odavno ispalo iz mode. Veterani vojske Republike Srpske odmah su rekli kako je sramotno da se na vjerskim objektima piše i ističe ime najvećeg dušmanina srpskog naroda. Braniteljski krugovi bliski zdrugu Vitez Rafael Boban istakli su kako je isti pobio barem pola milijuna Hrvata na Bleiburgu, dok su prvoborci Armije BIH ustvrdili kako jedino muslimani danas nemaju svoju nacionalnu državu a za to je, naravno, kriv Tito i njegova desetljetna politika lažnog bratstva i jedinstva. Iako je veliki vođa samoupravnog socijalizma umro davne 1980., njegovi grijesi, stvarni ili izmišljeni, očito je, ne mogu nikada umrijeti. Grijeh je vječan i izgleda kako nas sve na ovim prostorima podjednako
dotiče. Baš onako, biblijski! Osim toga, tko još ovdje nije bacio kamen i svašta drugo na susjede, hineći pri tome kako vlastitu tako i općenitu nevinost?

Tu u brvnari uz rijeku Mrežnicu nema struje. To će me poštedjeti za neko vrijeme karakterne tupavosti ove neophodne mašine, mobitela koji slijedom svoje naravi ne dozvoljava da ostaneš
neupućen. Daleko je on od ideala njegovane ženske ruke koja će ti u osvit proći po obrazu ili te nježno uhvatiti za kurac kako bi sretnije otvorio oči. Samo zvrnda. Doduše, nisu to napravile ni dvije djevojke koje su još spavale pored mene. Tulum je sinoć pijano završio. Unatoč ljepoti prirode i buci velikog slapa koja nikad ne prestaje, baš kao ni povijest koju nasljeđujemo, izostala je erotika, ako već ne i romantika kojom obiluje čitav ovaj kraj. Dolje u riječnom rukavcu plove bijeli labudovi na zelenoj vodi. Ustao sam, pa dok na malom plinskom kuhalu kuham kavu, razmišljam o misteriji broja tri, u krevetu i u Platona. Nas je naime ovdje troje, a znam kako je kod njega pravo tumačenje simbolike brojeva bilo najviši stupanj spoznaje kozmičkog i unutarnjeg sklada. Tri tako simbolizira unutarnje suglasje sa sobom i postoji kao prvi neparni muški broj, budući da je jedinica simbol božanstva, a dvojka ženski broj. Kako bilo, Karli je baš i ženstveno i božanski ispala dojka iz potkošulje i obilno se bjelasa u polumraku brvnare. Ona i Helena probudit će se čim zamiriše kava, rastegnuti svoja mlada tijela i otići pišati vani u drveni zahod nakresan uz kukuruz.

Živa je šteta što ministarstvo poljoprivrede nema neki plan zaštite starih drvenih zahoda po cijeloj lijepoj našoj. Ne doduše zbog neke njihove materijalne vrijednosti ili govana za gnojidbu, nego zbog sentimentalne naravi koja je desetljećima neraskidivo povezana sa seksualnim odrastanjem mladih hrvatskih seljaka koji su ženska tijela bez gaća prvi puta u životu vidjeli kada su potajno virili kroz raspukline i rupe na daskama. Osim toga, primitivna higijenska konstrukcija poljskog zahoda važna je ne samo za spolno sazrijevanje, već je odgovorna i za gotovo arhetipsko guranje nosa u tuđe i baš smrdljive stvari. Uostalom, nisam bio ni siguran da li bi ispisivanje Titova imena na tom zahodu imalo ikakva smisla. Šaranje njegova imena na vjerskim objektima možda i nije tek puka provokacija, jer vjera uvijek upućuje da treba misliti i na spasenje duše. To sigurno nije bio slučaj kada je davne 1979. u Kanadi tadašnji politički emigrant i naš kasniji ministar obrane na drvenom lijesu u koji je stavio svinju napisao Tito. Tada su se pobunile tamošnje vlasti i udruge za zaštitu životinja i ustale protiv okrutnosti prema svinji. Treba se prisjetiti kako se Orwellova glavna i uistinu tragična svinja, oko koje su se prvotno okupljale životinje i koja je bila pokretač životinjskog ustanka, zvala koliko se sjećam Major a ne maršal. Tragično je pri tome, a što se vrlo razvidno razumije, to što ona nije mogla znati što će se sve događati nakon njezine smrti. Za života se nadala nečem sasvim drugom, naravno, nije u tome bila jedina. Eh, da je samo bilo više sreće možda bi pjesmica ”Životinje Engleske” iz te priče i danas odzvanjala uz kukuruz i u svinjcima.

Karlu i Helenu sreo sam posve nenadano jučer u birtiji ”Kod Ante”, gdje punim mobitel i pijem jeftinu domaću rakiju. Na terasi nije bilo drugdje mjesta pa su sjele do mene. Ništa neobično jer svi drugi i tako nisu imali stila, a i zanimala ih je više piva. Prolazile su ovim krajem putujući za Senj i Rijeku, pa su svratile na kupanje u Belaviće, nadahnute pričama o hipijima, muzikom Boba Dylana i potragom za prirodnom i izvornom dekadencijom. Nje je, doduše, u zadnje vrijeme sve manje. Veoma brzo smo se zbližili, zaključivši kako je ta potraga za drevnim vrijednostima slobodnog svijeta jedan danas često uzaludan i istodobno i romantičan napor. Kupali smo se kod slapa u Galovića selu gdje je brvnara koju mi ponekad ustupi jedna dugogodišnja frendica, popušili par jointa i ispili podosta pive. Završili smo svi skupa svladani toplinom i alkoholom u jedinom krevetu iznad kojeg je velika Budina slika izvezena šarenim koncem na platnu. Buda je možda jedina sveta osoba koja je umrla od zapleta crijeva nakon što se na svadbi nekog svog učenika u devedeset i nekoj godini obilno najeo mlade prasetine. No, sljedbenicima to ne smeta, pa štuju njegov put oslobođenja od patnje, iako mu je kraj zasigurno bio vrlo bolan. Kad pomislim na to, institucija poljskih zahoda dobiva dodatnu dimenziju duhovnog, a ne samo fizičkog olakšanja jer u gnojnici nestaje svaka svetost. Karla je prva namirisala kavu. Uspravila se u krevetu. Nije joj uopće smetalo što su joj se jedre dojke zibale izvan majice s tregerima. Natočio sam joj vrelu kavu, a ona mi reče da sam zgodan i zabavan unatoč godinama. Nisam bio siguran što je time mislila, ali sam pohvalio njezine dude nadajući se kohabitaciji s njima odnosno tvrdoj kohabitaciji s njom. Helena je i dalje spavala jer na nju kava nije djelovala poticajno kao na nas dvoje. Izišli smo iz brvnare i spustili se malim stepenicama do riječnog rukavca zaklonjena drvećem i zelenilom. Ušli smo goli u rijeku. Voda je bila topla, odmah u plićaku uhvatio sam je za dojku, prvo jednu onda i drugu. Voljela je ševu, što se odmah osjeti pa smo prvi puta brzo stigli do vrhunca. Potom smo se brčkali, hvatali, ljubakali, ronili i zezali, a onda još jednom lagano i sočno pojebali, ne mareći za labude, lopoče i žabe. Dok smo se vraćali u brvnaru neko dijete doplivalo je s mamom na našu obalu. Mama mu ništa nije odgovorila na pitanje zašto su striček i teta goli, a i Helena se u međuvremenu probudila i nije oko toga ništa pitala, samo je pila svoju sada već hladnu kavu. Možda po prirodi osjeća prijezir prema onima koji se bude ranije, ili joj se ne sviđa poslovica koja kaže da onaj tko rano rani dvije sreće grabi.Nakon sat vremena sjele su u svoj volkswagen i krenule dalje, kažu prema moru. Željele su do kraja iskoristiti svoj prvi godišnji odmor kao mlade djelatnice Agencije za poljoprivredu. Karla je na glavu stavila stari slamnati šešir s većim obodom, a Helena, koja je vozila, samo je našminkala usne crvenim karminom, rekavši da je to zbog signalizacije. Palo je obećanja da ćemo se poslije ljeta vidjeti u Zagrebu, možda i nastaviti ono što smo počeli. Karlu sam želio bolje upoznati i naravno, još ševiti, ali istina je i to kako takva obećanja nisu primjerena prirodi moje dobi. Sviđala mi se njezina bestidnost, dobrodušne dude i guzovi.

Na Mrežnici sam ipak najviše volio biti sam i nije se ovako nešto stalno događalo. Društvo s kojim sam nekad tu često dolazilo davno je nestalo. Neki su umrli, drugi su ozbiljno bolesni, a treći žive u dalekim krajevima, u mirisima i vizurama posve drugih podneblja. Ipak, ta me rijeka prije puno godina uzela pod svoje i uvijek sam joj dolazio iskreno uzbuđen, vjerno, poput muža koji se vraća nekoj udaljenoj i zanosnoj ženi koja ima svoj samostalan život. Volim njezine boje, barijere, zvukove, slapove, mirise, jutra, popodnevni drijemež, zelenkasta svjetla ali i tamne i često hladne noći. Ako igdje još postoji neka živa prošlost to je ovdje na ovoj rijeci, onda kada nema nikoga. Ne u smislu da su na zidovima kuća ili autobusnim postajama išarani grafiti iz osamdesetih ili da negdje u zabačenoj sobi nekog klinca postoji otrcana kolekcija dobro znanih ploča s melodijama prošlih dana. Ništa slično niti banalno. Rijeka tu ispire sve iz čovjeka, skroz, do one zadnje čistoće koja se stječe ako se može bez straha i sasvim gol prepustiti osvježenom duševnom viru u čijim je dubinama još sve neizvjesno. Lako se utone u ono osjećanje kojeg se sjećamo sa samog početka, iz vremena prvih koraka i pustolovina, dok nas još nije usisao i odredio kaotični i nemilosrdni život. Ovdje mi se vratio, odnosno, tu sam sam od sebe i s lakoćom osjetio ono zaboravljeno ali jednostavno osjećanje slobode i nesputanosti koje ima samo mladost.

Svakim danom, svakim ulaskom u rijeku obuzimala me sve više svježina od kojeg biće drhti. Ponekad mi se činilo kako ustvari ulazim u one drevne i mitske izvore čija voda pomlađuje i zacjeljuje. Svježina tu neprestano navire kako rijeka teče i ispire, a opet, sve s njom prolazi ali i ostaje u istom koritu.

Narudžbe za knjigu: shura.publications@gmail.com