Pročitah knjigu DOLAZAK TITA, pisca i pjesnika Marijana Grakalića i urednika portala Radio Gornji Grad. Grakalić je objavio dosad  više od dvadesetak knjiga. Ove godine, izašla je njegova nova knjiga DOLAZAK TITA, Roman o (de)generaciji i uskrsnuću, u izdanju ShuraPublikacije, Opatija 2026.

Podsjetimo da je samo u posljednjih desetak godina na prostoru bivše Jugoslavije objavljeno više značajnih historijskih studija, biografija i publicističkih djela posvećenih Josipu Brozu Titu, počevši od ​biografije Tito – Ive  i Slavka Goldsteina,  pa do knjige Zvonimira Despota – Tito : Tajne vladara. U Srbiji je objavljen niz monografija i zbornika radova o Titu. Sve te knjige su rezultat dugogodišnjeg istraživanja domaćih i stranih arhiva.

Roman  „Dolazak Tita“ autora Marijana Grakalića je posve nešto drugo. Pravo je osvježenje i poseban je po mnogo čemu. Umjesto suhoparnog istorijskog dokumentarizma, autor koristi traganje za smislom i alegoriju kako bi opisao stanje duha savremenog čovjeka obuzetog tranzicionim traumama. 

Jer autor kaže : “Rat je umnogome sve promijenio i mislim da ću cijeli život osjećati posljedice nemira i tjeskoba koje sam u njemu doživio.” 

Roman razotkriva mehanizme vlasti, medijske manipulacije i licemerje. Pisan u pitkijem i publicističkom stilu, pristupačan je širem čitalačkom krugu. I pored toga što traži pažljivijeg čitatelja, roman se čita lako i brzo.

Grakalić u svom romanu spaja magijski realizam, satiru i elemente političkog romana. Prožet je nostalgijom za jednim prohujalim vremenom, jer u novom se mnogi “osjećaju kao da žive u nekom izgubljenom egzilu.” Autor pak tvrdi da nije nostalgičan za tim vremenom, ali ono mu je dalo lijepu mladost kakvu nove generacije, na žalost, ne mogu dostići, smatrajući da je u tome možda i najveća tragedija epohe.

Roman je zapravo jedno provokativno štivo, kritička dekonstrukcija zvanične hagiografije i mitologije stvorene oko Tita u posljeratnoj Jugoslaviji. To je roman o društvu koje je nakon raspada Jugoslavije izgubilo kompas i koje pokušava da iz pepela društvene degeneracije nađe izlaz. 

Povratak istorijske i mitske figure u romanu ne služi za veličanje prošlosti, već kao radikalno kritičko ogledalo u kojem se razotkrivaju savremene zablude, ideološki apsurdi i moralni pad. Sam narativ romana se odvija preko misterioznih grafita Tita koji se pojavljuju na javnim mjestima širom bivše Jugoslavije, ali i u svijetu, izazivajući različite reakcije. Tito se u romanu tretira  kao neuništiva pojava. AUTOR ga prikazuje  ne toliko kao istorijsku ličnost, više kao kozmičku, mitološku i simboličku pojavu,  kao  „jadranskog  Odiseja“, čija ideja kruži i održava se do danas.  Tito je umro, ali njegove političke ideje nisu. 

Svi mi koji redovito pratimo objave na društvenim mrežama, primjećujemo da nema dana bez neke objave o Titu. Ljudi ne  zaboravljaju to vrijeme socijalne sigurnosti, napretka društva, besplatnog školstva i zdravstva, tu bezbrižnost koja je  nestala zauvijek, ali zato nije nestao Titov duh, nisu nestali Titovi poučci  koji i dalje kruže zemljama: Izdati će te tvoji ; Hrabrost ; Budi svoj na svome ! 

Bilo kako bilo, čitalac, ni u jednom trenutku, ne osjeća zamor ili dosadu, jer ima u romanu podosta, i ljubavi i uživanja, i muzike i poetike, i filozofije, a povremeno citiranje Štulićeve poezije dopunski ga osvježava. Kako je rekla Marguerite Duras : Da nema ljubavi niko ne bi pisao knjige.

Ovaj iskusni i maštoviti pisac ne ide utabanim stazama književnog izraza, već na jedan komičan i duhovit način kroz sporedne likove romana, tretira društveno-sociološke pojave savremenog postjugoslovenskog društva u kriznim vremenima, koje u očaju i duhovnoj praznini, uzrokovanoj dobrim dijelom savremenim tehničkim dostignućima u kojim je čovjeku oduzeo više dimenzije postojanja, gubi moralne vrijednosti, pri čemu,  ne gubi nadu i  traži put spasenja.  

Mislim da će svaki čitalac doživjeti ovo djelo na svoj način. Sviđaju mi se mnogi piščevi opisi, a posebno ovaj u doživljaju grada po povratku sa sela :

 “Vraćajući se u Zagreb idućeg jutra osjećao sam se kao da se vraćam u ludnicu. Nema šarmantnog povratka u metropolu. Ovdje su sve i svi nečije vlasništvo i to se snažno osjeća. Prolaznici su u vlasništvu trgovačkih kompanija i njihovih centara, kuće i stanovi anonimnih odvjetničkih tvrtki, povijest pripada dobro plaćenim narikačama, a dušom se bave narcisoidni lažovi.(…)Vozeći se dalje prema centru grada, prepustio sam se razmišljanju o misteriju zajebanih faca koje se mogu susresti u gotovo svakoj ulici. Nose ih likovi koji kao da svakodnevno kući pred ogledalom vježbaju složiti što neprijatnije lice. Onda ga nabace kad izlaze, vjerujući kako takozvani pozitivan pristup životu mora biti napet sve do fizičke boli.”

Autor je zaista izvrstan posmatrač koji precizno i bez uljepšavanja zapisuje stanje u kojem se društvo nalazi. Navela bih još jedan odlomak iz romana koji odlično  ilustrira apokaliptički mentalitet naše sredine : 

“Da je čovjek ”nedovršena životinja” tvrdio je još profesor Theodore Roszak u istoimenoj studiji sredinom sedamdesetih. Taj tvorac pojma kontra-kulture smatrao je da se ljudi okreću misticizmu zato što unatoč znanstvenom i materijalnom napretku nisu duhovno evoluirali, odnosno emancipirali svoju svijest. Zbog tog nedostatka, evolucije svijesti, čovjek se stoljećima osjeća nedovršenim. Kako bi to nadoknadio potreban mu je mit, misterij, praiskonsko iskustvo i/ili psihodelične droge. U konačnici kaže kako su i leteći tanjuri oblik svojevrsnog kozmičkog pričešća čovjeka na putu prema kraju vlastite duhovne i kozmičke evolucije. Apokaliptički mentalitet naše sredine, dakle duhovna i općenita kriza i nedostatak ideala, očitovao se s Titom na čelu. Kada se skinuo i posljednji veo iluzija o karakteru i svrsi društva, kada se više nije imalo kud, pojavio se opet Tito kao ideal prosvjetljenog bića koje će nam vratiti psihički, duhovni i moralni identitet, nužan ne samo zato da se izbjegne doslovna propast, već i zato da ponovo narastemo, oslobađajući se svakojakih, posebno ustaški ograničenja kao i druge uvjetovane dijalektičke nužnosti.”

Knjiga je i gotov scenarij za dobru kazališnu predstavu. 

Što više razmišljam o  Grakalićevom romanu,  sve više nalazim da je njegov roman i proročanski. Zašto ? Zato što upravo, sve ovo što se zbiva u svijetu, kao u  ogledalu je u romanu Dolazak Tita.  Posvuda očaj zbog haosa koji vlada, sve prisutnijeg fašizma, zbog nepoštivanja mađunarodnog prava, zbog ratova, destrukcije i ubijanja nevinih i konstantnih prijetnji silom. U Francuskoj gimnazijalci i studenti , ali i drugi štrajkaju već skoro mjesec dana, a slično je i u drugim evropskim zemljama. 

Danas slušam papine riječi  iz Argentine u susretu s mladima, iako nisam vjernik, dodiruju me. Pozvao ih je da se odupru težnji za uspjehom pod svaku cijenu, opsjednutosti novcem i vanjskim izgledom, te grozničavoj potrazi za užicima. Argentincima poručuje da rade na izgradnji nacije utemeljene na bratstvu i solidarnosti. O svemu tome govori Grakalićev roman. 

Čestitam autoru  i  toplo vam  preporučujem njegov novi roman Dolazak Tita.