ŠTO DOBRA PJESMA MORA IMATI?

: Neko jezično iskrenje, riječi izronjene iz dubine jezika

; Nekakvo dobro susjedstvo, riječi koje se slažu s drugima

; Neku sliku koja je u tebi spavala , a sada bljesnula kao cjelina

;Neko raspoloženje u kome se tvoja duša nalazila / nalazi

; Ambijentalni osjećaj koji je ukotvljuje u neki od svjetova: vanjski/ unutarnji.

; Ritmičku potku, vezanu ili nevezanu rimom, ali čujnu

;Neko zaokruženje, poantu, semantički i zvukovni zbroj

; Neku točku koja samu sebe postavlja i eventualno te vraća početku.

; Neki razlog nastajanja , osim ambicije da “budeš pjesnikom” i imaš pjesmu pod svaku cijenu, pa makar bila iz miksera ili “kineskog tostera” (AI)

ŠTO DOBRA PJESMA NE SMIJE IMATI?

; Tuđe pabirke, osjećaj da si to stoputa čitao negdje, aljkav ritam, beznadno lošu strukturu, gomilu banalnosti i općih mjesta, šiparičko prenavljanje, kvazi intelektualizam, grebanje po odlagalištu banalnosti, nadrkan i prkosan ton bez razloga, opuštenosti i ovlašnosti u polju jezika, sumnjivu pismenost i gramatičnost u ime “licentiae poeticae”, tamburanje po praznoj tepsiji, mišju mjeru i lavlju ambiciju, želju da nas zadavi dosadom, govoreći usput kako “nismo na toj razini i ništa ne razumijemo.”

Sapienti sat.