Prije tri godine napustio nas je Vjeran Zuppa. Velimir Visković oprostio se od Vjerana ovim riječima:
Jedan od rijetkih autentičnih hrvatskih intelektualaca, svojevrsni naš pandan Jean Paul Sartreu, kojemu je pomalo i nalikovao svojom lulom i očalama, pa i usporenim govornim ritmom i dikcijom.
Novinarima će sigurno nedostajati jer mogli su ga pitati o svakoj javnoj temi i uvijek bi dobili kompetentan odgovor.
Bilo je prononsiran kao ljevičar, čak i član SK u doba Jugoslavije, a SDP-a u doba samostalne Hrvatske, ali uvijek se držao stranačkog ruba, spreman da iz stranke iziđe, ili da ga iz nje izbace, a da pritom ne jamra previše.
Liberalni ljevičar, koji je vođen jakim demokratskim impetusom u vrijeme Jugoslavije branio neistomišljenike, kao teatar-direktor postavljao predstave koje su izazivale partijski establišment, kao urednik izdavao knjige koje su dizale prašinu i bile na rubu zabrane.
Ostavio je za sobom sjajan opus koji se nije očitovao samo u njegovim individualnim knjigama. Bio je prije svega čovjek koji pokreće/ stvara kulturna zbivanja. Nije imao ni trideset godina kad je stvorio i vodio Teatar&TD, početkom sedamdesetih najbolji hrvatski teatar. Uređivao je časopis i biblioteku Razlog šezdesetih, a sjajnu, intelektualistički suverenu Teku , časopis i biblioteku, sedamdesetih. Potom je bio izvrstan glavni urednik GZH, pa profesor ADU koji je svojim intelektualnim stavovima imponirao studentima, čak i onima koji su bili politički desnije od njega.
Dakako, i pisao je kritiku i teorijsku esejistiku svojim ponešto zamršenim, kompleksnim intelektualnim stilom; čak i poeziju, okušao se i kao dramatičar.
Nije lako bilo prijateljevati sa Zuppom, znao je biti i prema bliskima ciničan, distanciran kad nisi očekivao. Ali nas dvojicu vezuje pedesetak godina što poznanstva, što prijateljstva, od onih dana kad sam ga upoznao za šankom u Itd-u gdje je on imao neformalnu katedru, pa do zadnjih godina kad se i on priključio fejsu, pa različitim intenzitetom pisao objave. U svakom slučaju, i kad ništa nije pisao, javljao mi se telefonom da mi otkomentira pojedine moje postove.
Zadnje tri godine, od Covida, nismo se više viđali kao prije (uglavnom u Verdiju, u Gundulićevoj) da prokomentiramo aktualna politička i kulturna zbivanja.
Zanimljiv čovjek, ostavio je neizbrisiv trag u našoj kulturi.
Adio Vjerane, zadnji pozdrav stari druže!