VIP je skraćenica za „very important person”, pa se zna što znači „VIP loža” – da je to najbolje mjesto u gledalištu odakle puca pogled na scenu a nekad i publiku na parteru, a zaslužuju je uglednici iz javnog života čije je prisustvo na kazališnoj ili kakvoj drugoj priredbi dio protokola i PR-a kao jamca da je kulturni čin visoke kvalitete i usuglašenosti s proklamiranim moralom establišmenta baziranog na vrednotama utopijske knjige naslova Ustav RH.
Ustav je knjiga koju valja više puta pročitati radi osvježavanja znanja o temeljima poretka i jačanja građanskog samopouzdanja, što može biti i poticaj da nakon usvajanja idealne slike o funkcioniranju države zavirimo i u konkretne zakone koji proizlaze iz njegovih načela, i gdje će nam u razumijevanju već biti potreban pravnik jer je konkretizacija ideala zamršenija stvar i može se tumačiti i ovako i onako. Ali, i bez pravnika, svjesni osnovnih načela Ustava ćemo moći prepoznavati da je korupcija ono što pokriva skraćenica VIP kao „veze i poznanstva”.

𝐃𝐞𝐬𝐧𝐚 𝐢 𝐥𝐢𝐣𝐞𝐯𝐚, 𝐫𝐨đ𝐚č𝐤𝐚 𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐚𝐭𝐞𝐥𝐣𝐬𝐤𝐚 𝐤𝐨𝐫𝐮𝐩𝐜𝐢𝐣𝐚

Potonji VIP je sinonim za korupciju koji se od – u javnosti prokazivanog i izrugivanog oblika rođačke korupcije razlikuje samo u tome što kod VIP-ovaca nije u pitanju krvna povezanost. VIP-ovci su građansko krilo korupcije i više-manje je vezano za kulturu za razliku od rođačke korupcije koja ima krakove u državnim službama vezanih uz gospodarstvo. Ako su u strankama – Rođaci će, recimo, biti članovi HDZ-a, dok će VIP-ovci biti iz SDP-a. Tako je podijeljen teritorij pa VIP-ovci i Rođaci nisu jedni drugima konkurencija.
Slijedom toga – rođačka korupcija ide za ostvarivanjem i nagomilavanjem materijalnih dobara koja im povratno daju ugled zbog kojeg će si podići goleme mramorne nadgrobne spomenike, možda s bistom u bronci važnog umjetnika i tako se učiniti besmrtnim, dok će građansko krilo korupcije do istog cilja ići drugom metodom, zaobilazeći gnjavaže oko skupljanja materijalnog bogatstva, oni će do svojih spomenika prokrčiti put uzurpirajući sferu javnog interesa u kulturi koja je vrlo podatna za manipulaciju.
Napokon, vrijednost kulture i umjetnosti nije nešto što se mjeri metrom ili na vagu, udjelom cigle, željeza, betona, nešto što se može testirati na habanje, vrijednost kulture i umjetnosti se mjeri ne-egzaktnim, estetskim mjerilima koja nisu definirana pa se tako rad budale može proglasiti genijalnim i obrnuto, istina se ne može utvrditi, čak ni u slučajevima krajnje banalnosti, jer – i to se može upakirati u subverziju ili neki projekt koji propitkuje kanone, svakakvi nazivi se mogu staviti na hrpice smeća, sve prolazi jer se nedostatak kriterija smatra slobodom izražavanja. A kako kultura nema jasan program – što ona hoće i što podupire – nema ni cilj ni smjer, i to je idealno da se u nju utrpa gomila nekritičkih sadržaja.
Naime, kad neka vlada dobije mandat ona kaže da joj je u kulturi interes… pa idu fraze: očuvanje tradicije i suvremenosti, unapređenje svih vidova stvaralaštva kroz pluralizam koncepcija, povezivanje s Europom… Što to znači? To su floskule koje nikog na ništa ne obvezuju i ostavljaju odriješene ruke da ekipa – ona od prethodne i pred-prethodne vlade, ista ekipa s malim osvježenjima – radi što hoće i iz fondova raspodjeljuje sredstva kome hoće ne polažući računa nikome, jer ih nitko ni neće prozvati zbog sukoba interesa, kao da su država u državi!
Eto, to je ta šira slika koju imah na pameti kada sam nedavno pisala o korupciji u književnosti, računajući da oni koji čitaju tekst također imaju u vidu taj kontekst. Uz to, izražavala sam se vrlo jednostavnim rječnikom bez suvišnih pridjeva, termina ili digresija koje bi možda zbunile umornog i slabije koncentriranog čitatelja, no – ipak se to dogodilo.
Razgovarala o tome s nešto ljudi, dakako, izvan prostora komentara na fb-u, jer je tema koja se tiče zakona osjetljiva, a ni komunikacija na internetu pa ni preko telefona nije baš slobodna. Jer, jedva da ima tko koji nije doživio da mu nakon telefonskog razgovora, chatanja na massingeru ili preko gmaila, a pogotovo nakon komentara na fb-u se nije pojavila reklama vezana za stvar ili problem koji je spomenut u privatnoj komunikaciji; dakle svi smo svjesni da naše napisane ili izgovorene riječi prolaze kroz elektronski sustav koji nas nadzire – primarno iz marketinških, no periferno i iz sigurnosnih razloga, pa razumijem da su pojedinci koji su se susreli s jačim ili blažim oblikom korupcije u književnosti ne žele o tome ostavljati pisanu ili usmenu reakciju, ne žele biti upleteni.
Da se vratim na „toplu vodu”. Podsjećam.
Sukob interesa je naziv za situacije u kojima pojedinac koji obavlja određenu javnu funkciju ili djelatnost – dolazi u priliku da svojom odlukom ili drugim djelovanjem – sudjeluje u dodjeli subvencija, ugovora, nagrada – pogoduje sebi ili sebi bliskim osobama, društvenim skupinama i organizacijama, a nauštrb interesa javnosti ili osoba koje su mu dale povjerenje. Narodski rečeno: tko će kome, ako ne svoj svome! Sukob se odnosi na sukob između osobnog interesa na jednoj i javnog interesa na drugoj strani. Ako prevagne osobni interes tad govorimo o korupciji, a to je pojava koja razara društvo i demokraciju.
Nadalje, taj sukob istražuju razna povjerenstva koja su obično vezana uz domenu visoke politike i društva koja ostvaruju milijunsku dobit, pa i tu ona djeluju po principu suda časti, gdje koristoljubivi pojedinci dobivaju kritiku ranga opomene i (školskog) ukora pred isključenje. Ponekad, kad je u pitanju ogroman novac koji oštećuje nacionalnu ekonomiju – takav slučaj dolazi na sud, pa kažemo da se radi o kriminalu. Do tog časa kriminalca ne smijemo oslovljavati drukčije nego s „gospodine”, jer on ima pravo na dostojanstvo i građansku čast čak i tijekom procesa kroz koji se nižu brojni dokazi, sve dok presuda ne bude pravomoćna.
Dakle, u kontaktima s ljudima oko korupcije u književnosti, neki mi rekoše da nemam dokaza iako su, velim, i sami bili svjedocima i imaju saznanja o koruptivnom djelovanju. Ali tvrdim da je dovoljna i visoka razina „opravdane sumnje” da se pravna država zainteresira i poduzme odgovarajući korak jer, u konačnici – to je u interesu nje same.
Neki će se sjetiti i zgode kad je policija zakucala na vrata jedne korisnice Facebooka s nalogom za pretres kuće htijući ustanoviti ima li dotična neprijavljeni obrt za pečenje kolača, a na što su posumnjali uvidom u niz fotografija slastica koje je žena učestalo objavljivala na svom profilu. Drugim riječima, ljudi nisu glupi kad se pretvaraju da ih ne zanimaju moji statusi na temu korupcije u književnosti, a oni koji su o tome sa mnom ipak komunicirali iz opreza nisu ulazili u detalje.
U međuvremenu su se ipak pojavili stidljivi, uopćeni komentari na mreži, o čemu ću kasnije. No svejedno zapanjuje i na rubu je morbidnosti slijedeće.
Na mrežama se predsjednika države naziva narkomanom, premijera anemičnim dezerterom i pederom, članove Kriznog stožera civilne zaštite se naziva neznalicama i kretenima – otvoreno, uz potpis iza kojeg stoji ID kompjutera, osobni identitet (s OIB-om ) koji stoji uz broj linije s koje se komunicira, dakle – građani bez ikakvog straha iskaljuju nakupljeni bijes na imena: Zoran Milanović, Andrej Plenković, Vili Beroš, Alemka Markotić… – oni su otirač, pljuvaonica, pisoar; nema straha koji bi nagnao te „kritičare” na suzdržanost, da ne ispisuju vulgarnosti, psovke i poruge ali, kad je riječ o onima koji su uzurpirali kulturu odnosno književnost kao svoju prćiju – tad vlada tajac, svi govore „oni” – nitko se ne usudi izgovoriti njihovo ime.

𝐊𝐚𝐤𝐯𝐚 𝐣𝐞 𝐭𝐨 𝐩𝐚𝐭𝐨𝐥𝐨𝐠𝐢𝐣𝐚 𝐬𝐭𝐫𝐚𝐡𝐚?

Ponavljam: kakva je to patologija straha u demokratskom društvu 21.stoljeća, gdje će nam se u internetu – ukucamo li u tražilicu „korupcija” – iskočiti stranica MUP-a s objašnjenjem te nas podsjetiti da smo ju kao građani dužni prijaviti čim na nju naiđemo! Da li se MUP zafrkava s nama ili misli ozbiljno? Ako misli ozbiljno, što će značiti da će zaštiti građanina koji pomogne u zaustavljanju nezakonitosti, kako to da baš ne reagiraju? Imaju li i sami putra na glavi pa misle da je to normalno?
Pa: imaju li ti uzurpatori u književnosti u svojim korupcijskim mrežama – putem Ministarstva, udruženja i društva pisaca, nagrada, časopisa – baš sve jezike koji bi mogli progovoriti? Ima li tko da smije izgovoriti njihovo ime? Ili su „oni”, birokrati koji rado glume naprednjake, moćniji od predsjednika države, premijera i cijelog Kriznog stožera?
Bit će da jesu – jer Krizni stožer će se s prestankom korone raspustiti, predsjedniku i premijeru će isteći mandat, a „oni” će ostati jer su ostali i nakon prethodnih i pred-prethodnih – oni i njihova hobotnica su jači od političkih i demokratskih promjena i trendova u društvu i – ostat će dok ne zatru i posljednje znakove inteligencije iz onog što se zove književnost jer je naprosto strpano među korice. Ovom prilikom optimistično upotrebljavam futur, ali možemo napraviti test koji će nam pokazati što je sadašnjost.
Uzmimo s hrpe nasumce nekoliko knjiga poezije ili proze – nasumce pročitajmo nekoliko stranica te pogledajmo imena urednika, recenzenata, pisca pogovora/predgovora, te pronađimo tko je bio u komisiji za dodjelu potpore izdavaču – i krug imena će sam ispričati priču. Doista ne moraš biti profesionalni istražitelj da zaključiš o čemu se radi i da se ne frapiraš kako je sve obavijeno zavjetom šutnje.
Strah. Sila. Moć.
Eto, čak i moji dobrohotni sugovornici koji valjda drže da je moj idealizam na upitnoj granici mentalnog zdravlja izokola mi rekoše da sam pretjerala, da „nemam dokaza” i da bih trebala pokrenuti peticiju u kojoj bi mi oni od pera dali podršku i vjerodostojnost! Molim? Ta, o tome je i riječ – korupcija je kao crna rupa koja u sebe uvlači sve, a one koje još nije – uvući će mehanizmom obećanja!
Da, dotičemo se i alternative, književnosti koja bi bila na tržištu, neovisna o državnom, birokratskom (u)stroju. Nekom bogatijem poduzetniku čak ne bi bio problem uložiti novac u vrijedne naslove koji bi se obraćali inteligentnom čitateljstvu, ali – on ne može za-kuputi promotivni prostor u kulturnim medijima koji su svi pod okriljem države! I to je to.
Korupcija je stara koliko i najstariji zanat na svijetu, s tim što klasična prostitucija podrazumijeva direktnu razmjenu tijela za novac, dok je korupcija suptilniji način razmjene moći u svrhu probitka i dominacije nad drugim.
Kako bilo, iskustva ukazuju da je najjednostavniji način da je umanjimo tako da je se sami klonemo, da ne sudjelujemo u njoj. Ali to ujedno znači biti otpadnik i samoizopćenik. A što se time dobiva osim što će zluradi takvu nedruštvenu osobu nazivati čudakom ili čak luđakom?
Rijetki su primjeri kao onaj iz stare Grčke gdje je filozof Diogen – cinik i asket, koji je prezirući korumpirano društvo – živio kao beskućnik u bačvi na trgu, hraneći se s otpadcima s obližnje tržnice – imao takvu snagu duha da je, kako anegdota kaže – slavnom Aleksandru Velikom, koji je pokorivši Atenu i čuvši za Diogena, osobno došao pred njegovu bačvu, napravivši mu pri tom sjenu, upitao ga: „Što mogu učiniti za tebe?”, na što je Diogen odgovorio: „Makni mi se sa sunca!”
Sunce je i metafora, simbol istine pa u prošlom stoljeću hipi generacija koja se buni protiv establišmenta svog doba ima kao himnu pjesmu iz mjuzikla „Kosa” – „Let the sunsine in”. Ta težnja prema suncu i pravednijem svijetu bez dominacije korumpirane elite – ipak dobiva šansu za realizaciju u našem globalnom digitalnom dobu, zahvaljujući brzom prijenosu informacija, uopće komunikacija i kritike te demokratizacije policije i sudstva.
Na sve, u 2020. nam se desila pandemija korone čije su nus pojave ljuljanje do jučer čvrstih društava zasnovanih na moćnim ekonomijama i političkim utjecajima, i u tom ljuljanju se postavljaju nova pitanja o pravednosti, prije svega se prokazuje rasizam a onda i ostala svjetonazorska zastranjenja zbog kojih se čak i uklanjaju spomenici velikana svjetske povijesti i dovode pod povećalo stavovi vrlih filozofa i književnika, da ne govorimo o raspadanju časti globalnih i lokalnih političkih autoriteta, što su znakovi globalne transformacije nakon što se pokazalo da je sustav u kojem smo živjeli prije korone – neodrživ, o čemu se očitovao i sam papa Franjo!

Š𝐭𝐨 𝐬𝐞 𝐤𝐨𝐝 𝐧𝐚𝐬 𝐝𝐨𝐠𝐨𝐝𝐢𝐥𝐨 𝐮 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨𝐦𝐧𝐨𝐣 𝟐𝟎𝟐𝟎.?

Što, osim patnje oboljelih od korone i problema u gospodarstvu? Je li zraka sunca dežurnima za književnost bar osvijetlila da nije u redu da se relevantnom smatra knjiga Mile Budaka „Opanci dida Vidurine” gdje se nekritički Židove naziva „ćifutarima” . Ta knjiga je samo primjer onog što se smatra svjetonazorskih vrijednim, a o estetici da ne govorimo.
Ovo spominjem u kontekstu rasizma koji tobože ne postoji u nas, poglavito otkako uđosmo u EU i frenetično počesmo slijediti ideje političke korektnosti koja je osnovna ideološka potka gomile književnog kupusa za koje Ministarstvo kulture po VIP ključu dodjeljuje izdašne potpore i stipendije. Ukratko, kod nas se dogodila tek prilagodba na način života koji propisuju mjere protiv zaraze, ali ne i do pomaka u društvenoj svijesti, barem ne do one kritičke razine koja bi dosadašnji korupcijski poredak u kulturi odn. književnosti dovela u pitanje.
Ja sama ne mogu učiniti mnogo, jer ne postoji komunikacijska platforma, pisci šute ucijeni prijateljstvima, drugarskim vezama s poznanicima koji su prijatelji „onih” na vrhu hranidbenog lanca, ne žele se zamjeriti, ne žele ostati bez svog komadića kolača ili obećanih mrvica, pa – sama pomisao o nekakvoj peticiji kojom bi se prosvjedovalo protiv ovog stanja bila bi smijurija pa činim što mogu, baš poput spomenutog filozofa Diogena koji je u sred dana hodao Atenom s upaljenom svijećom tražeći čovjeka. Ali, zbog koronom uzrokovanog vala globalnih promjena koji dovodi u pitanje autoritete, ufam se da bi, tko zna, moje riječi možda mogle pasti na djelić nekontamiranog tla i da bi to možda mogao biti okidač ohrabrenja za one koji se pitaju – kamo ovo sve vodi?
Jer, kako MUP apelira da prijavimo korupciju, pretpostavljam da to mora biti uz neposredan dokaz pojedinačnog čina. Tako, u obzir bi došlo kad bih, primjerice, iz prikrajka snimila video u nekoj bolnici gdje pacijent medicinskoj sestri pruža bombonijeru ili paket kave uz riječi zahvalnosti što ga je predano njegovala, a sestra da na to izgovara „Hvala vam, niste trebali” i uzima darak. To bi bilo to; jasno, neoborivo. Ali, kako prijaviti cijelu hobotnicu? Ili bar nekog od „onih”, kad imaju štitove i hamajlije u formi književnih nagrada? Nisu si ih oni valjda dali sami?
𝐇𝐨𝐛𝐨𝐭𝐧𝐢𝐜𝐚
Kao što spomenuh u tekstovima ove serije – malih, plodnih diskusija je bilo, no kad se priča o književnoj hiperprodukciji (u tvrdom i digitalnom obliku) i kritici koja se nadmeće u hvalospjevima – destilirala do problema korupcije, nastalo je zatišje u kojem se umalo pomirih da su moje objave, u nedostatku društvenog života u danima sve opakije zaraze, bile tek vježba koncentracije, sabranosti kroz kontempliranje neke teme, tkz. mindfullnes, kad na fb-u zapazih objavu mog prijatelja koji dade fotografiju stranice iz neke knjige gdje se kritizira VIP društvance književnika!
Prijatelja književnika neću imenovati jer je status dao na „privatno” bez mogućnosti dijeljenja pa ću tek citirati njegov tekst uz sliku te prepričati komentare.
„Jedna stara priča, palanačka, malograđanska. Svaka slučajnost s eventualnom zbiljom plod je invencije čitatelja. Rečeno je rekao T. Sabljak prije 46 godina. Poletarci ne znaju da ponavljaju, ne samo knjige, nego i ponašanje.„
Na to ja:
„Kad bi bilo više ovakvih nalaza – od arheoloških do suvremenih, pa još neki tekstovi, hm – dao bi se napraviti lijep zbornik o korupciji u lijepoj našoj književnosti. Dapače, neki strastveni istraživač bi mogao napisati POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNE KORUPCIJE. Uz koju karikaturu to bi mogla biti zanimljiva i vesela knjižica o otužnoj našoj povijesti. Ista, dabome, ne bi bila sufinancirana iz Ministarstva kulture kao središta korupcije i to bi joj dalo draž pa bi se možda prodavala mimo njihovih PR kanala što se zovu kulturne rubrike. Jer, došli smo do tog da je promišljanje zakonitosti – underground.
Na to jedna književnica kratko potvrđuje da je po srijedi deja vu.
Druga se pak šali kako dokona, čita – kad god joj njena književna udruga pošalje izvještaje razne, pa tako kamo je tko putovao. Veli da je sve – crno na bijelo, tko u Kinu, tko u Španiju, tko ovamo tko onamo, i da nema muke s pamćenjem imena putnika. Pa onda da prelazi na uredništva časopisa, gdje – eto ih, ravno s puta u Impressum! Pa s impressuma u komisiju… Te zaključuje da sve to uzima tek kao zabavno štivo.
Na to je ja brže motiviram primjedbom ne mora biti Sherlock Holmes da zaključi o čemu se radi.
Ona se složi i kaže da jeto (o korupciju), jednostavno dođe samo na ekran. No nastavi defetistički da – tko će se sad još baviti da to složi u neke tablice, a opet, veli – bilo bi zanimljivo.
I nastavi da tu ima još zanimljivosti kojima se slabo tko bavi, recimo – objavljivanjem u svijetu. Da je to med medeni! Jer, uz dvije, tri iznimke koje su se dovinule ozbiljnih izdavača i o kojima je i pokoja ozbiljna recenzija izašla, sve ostalo je u izdavaštvu kućne radinosti a recenzija nema. Kad se i pojavi, bolje da ju se ne pokazuje. Književnica nastavlja dane može baš tvrditi, osobito ne za puno zemalja, ali da Njemačku prati, pa to dobro zna. Pa rezignirano kaže da to treba uzeti kao hrvatsku konstantu od stoljeća sedmog zbog koje smo i tu gdje smo.
Komentarom se javlja i jedan aktivniji književnik izjavom da se na korupciju ne isplati jurišati, na što mu rezignirana književnica uzvraća umornim odobravanjem napominjući da je odradila desetljeća juriša na slične nakupine i da joj je dosta, i da joj je sada samo do smijeha.
Meni nije do smijeha! Ako i izgubim vjeru u ljude, još će mi ostati vjera u zakon. Vjerujem da će zakon – unatoč svim zloupotrebama i nedjelovanju zbog ovih ili onih ideoloških razloga nakon mučne povijesti u kojima je književnost bila oglašivački feud političkih skupina – ipak u ovo naše informacijsko doba globalnog oslobađanja odraditi zadaću zbog koje i postoji. U svojoj nadi se hvatam i za slamku. A ta slamka je – digitalni nadzor.

𝐌𝐨𝐠𝐮ć𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢

Slično primjeru gdje je policija zakucala na vrata korisnice Facebooka sumnjajući u ilegalni obrt, mogu povjerovati da je sam sigurnosni sustav koji nadzire elektronsku komunikaciju – moje tekstove o korupciji u književnosti primio na znanje, a još važnije – vjerujem da oni prate i stanje korupcije koje se odvija kroz Ministarstvo kulture.
Jer, čitala sam i stručne radove iz kriminalistike i digitalne forenzike, s podastrtim i detaljno opisanim slučajevima koji govore o dometima digitalne tehnologije kao alata. Pa je tako dan i primjer gdje je spretna blagajnica – koristeći šifre digitalne blagajne – prikrila otuđivanje boce votke. Ali stručnjaci su izlistali sve radnje – svaku šifru koju je upisala, svaki „enter” koji je stisnula u koliko sati, minuta, sekundi – a da bi joj dokumentirali krađu. Na što ona nije imala što reći u svoju obranu i jednostavno potpisala priznanje.
Po istom modelu – češljajući račune i ugovore može se uhvatiti bilo tko – pojedinac, skupina, grupacija u bilo kojem sektoru, samo se treba znati što se traži. Za početak, sukoba interesa. A to bi bilo kad ako član komisije pri Ministarstvu kulture dodjeljuje sam sebi za projekt, izdavačku firmu i sl. čime si pribavlja materijalnu korist i još opakije i podmuklije od toga – društveni utjecaj, s kojim će – iz godine i godinu sve jače ukorjenjivati na samo izvorište novca a pojačavanjem društvenog utjecaja si sve više i više pribavljati javni ugled, kititi se nagradama, priznanjima i pohvalama i time popločavati put za ulazak u aleju velikana i onih koji zbog zasluga za narod imaju posthumno pravo da neka institucija, ulica i trg nose njihovo ime.
Kako će doći do toga?
Pa, neće dotični biti u komisiji A koja će dodjeljivati sredstva za ono što njemu treba, nego će to učiti njegov pajdo iz komisije B, a on će njemu vratiti iz svoje A komisije, ako ne baš njemu onda kroz komisije C gdje je također njegov čovjek. Kako tih komisija ima za pola abecede – društvance će se samo rotirati, ali novac i utjecaj će ostajati u tom krugu, a kako međusobno nisu rodbinski povezani – izvana će djelovati privid da je sve transparentno.
No, da bi se privid održavao, ta šačica moćnika ne može sama – oni unutar sustava imaju pomagače koji su dobili svoj dio kolača (kroz dotacije, nagrade, i imidž važnih kulturnih djelatnika i(li) persona) i koji im vraćaju uslugu tako što u domeni svoje moći učiniti sve za učvršćenje njihovog položaja. Npr. urednik kulturnog lista ili portala će se zahvaliti za primljenu dotaciju tako što će u tom listu uzdizati svog davatelja i njegove pulene, koje ovaj pak gura kroz svoj časopis ili nakladničku kuću, za što će ga se – ugurati u članstvo žirija za neku nagradu, a kojem će ovaj dati svoj glas za miljenika ovog svog dobročinitelja, a miljenik će se već nekako „zahvaliti”.
Zahvala iznosi barem 10% od nagrade plus spremnost da se na svakoj stepenici napredovanja kroz književnost iskazuje lojalnost i podrška dobročinitelju i njegovim suradnicima u usponu. Da ilustriram taj stroj primjerima – bile bi to Priče iz 1001 noći, pa ću ispričati tek priču kako jedan literarnih dometa skromni amater može ući u povijest književnosti.
Dakle, nazovimo ga Pero Perić.
Kao i mnogi, Pero je u mladosti zapisivao stihove izražavajući čustva pri stanju zaljubljenosti, ili ono kad pada kiša ili sja sunce, no život ga je odveo u praktičnom pravcu – završio je tehničku školu i pokrenuo uspješni obrt, oženio se, vozi pristojan auto, ima novaca, ali gdjekad mu čežnja za poezijom tišti grud. Igrom slučaja poznaje pjesnika Miku Mikića, posvema predanog poeziji i jedne večeri ga sretne mimo programa čitanja poezije po gostionicama.
Mika pod gasom, poziva ga na rundu za koju taman preostalo, taj dan ga žena poslala da kupi pelene i mlijeko za dijete, a on – svrati tu – svrati tamo, zapio novce i boji se doma da ne dobije batine. Pero suosjeća s njim, brak je teška obveza pa plaća runde do zore koja rudi dok jedni drugom recitiraju svaki svoje stihove. Rastaju se tako što će Mika Peri srediti objavljivanje pjesama u urednika koji drži časopis i nakladničku kuću.
Rečeno – učinjeno.
Ali zašto stati na časopisu kad se do knjige u istog urednika nakladnika? Za nju, kao neafirmirani autor treba naći tek sponzore što Peri kao obrtniku koji poznaje razne poduzetnike nije problem. Samo nekako mora natući određeni broj stihova. Pa ni to nije nerješivo ako inducira emotivni naboj. I obavi on to.
Nakon promocije knjige, e – treba kritika! Pero dobiva cjenik – mala, srednja i velika pozitivna kritika. Pa, mala, srednja i velika kritika – u kulturnim rubrikama male, srednje i velike važnosti. Te: uz sve ono gore navedeno može izabrati kritičare male, srednje ili velike važnosti. Ako odabere de luxe kategoriju, isti izdavač mu jamči da mu naredna knjiga ide uz dotacije Ministarstva kulture gdje on ima svoje ljude. A kad mu iziđe ta knjiga i opet si priušti kritike kako ide po cjeniku – ima pravo ući u Zajednicu umjetnika što znači da će uštedjeti gomilu novca od uplate doprinosa za svoj obrt! Jer, slobodnim umjetnicima država plaća doprinose!
Na to Pero vadi kalkulator i u čas izračuna cifru uštede kroz samo jedno revizijsko razdoblje od pet godina; bogatstvo! Uz to, on će se i dalje baviti svojim obrtom, ali na crno, puna šaka brade! Ako mu ostane vremena upisat će neki lakši studij da postane akademski građanin! Pa driješi kesu i plaća najskuplji aranžman, isplati se.
Ali to nije sve! Povrh uštede oko davanja državi i epiteta „profesionalni umjetnik” Pero na konto onih masno plaćenih kritika ulazi u antologije! Pa već i sam postaje VIP i može druge uvesti u istu shemu. Ali, ni to nije sve!
Pero ulazi u samu Povijest hrvatske književnosti!
Jer, onaj knjiški moljac, prof. dr. sci književnosti utrnute šije od nadvijenosti nad knjigama – ne vidi Perinu literarnu vrijednost, ali ne može zanijekati reference te ga naprosto MORA uvrstiti u Povijesni pregled kao relevantnog pjesnika!
Da je naš Pero slučajno liječnik – onaj s korisnim vezama i poznanstvima s doktorima raznih specijalnosti – Pero bi zbog poezije završio ne samo u Povijesti književnosti, nego bi dogurao i do titule akademika!

Č𝐢𝐩𝐢𝐫𝐚𝐧𝐣𝐞

Zamislimo se: postoji zakon o oduzimanju nelegalno stečene imovine, no što je s javnom „imovinom” koja je rezultat nelegalnog djelovanja odnosno korupcije? Što je poviješću književnosti koja se bazira na opisanim rabotama? Ako bi se zakonski utvrdilo da je nastala na temelju korupcije – bi li se ta povijest „oduzela” javnosti, poništila kao dezinformacija i proglasila nevažećom?
Za kulturu, zemlju, društvo, državu i njene građane, za narod – opasnije od materijalne štete nastale basnoslovnom krađom ili razaranjem jest šteta lažne povijesti, hijerarhije činjenica koje se bazira na neznanju, manipulaciji i obmanama, jer se to znanje pod autoritetom institucija sistematski, poput čipa ugrađuje u mozgove učenika, studenata i onih koji žele biti kulturno informirani građani.
Usađivanje takve matrice za daljnju reprodukciju je ravno zločinu jer se posljedice tiču cjelokupnog kulturnog kolektiva koje će tek morati naći svoje mjesto pod suncem u novom globalnom geopolitičkom poretku koji je pred nama.