Prvi je imao aureolu ekscesa. U omladinskim novinama je objavljen neki članak u kojem se o nečemu progovaralo na neočekivan, neuobičajen način koji je nekoga uzbudio ili ogorčio. Ozbiljne novine su na to paternalistički upozoravale omladince da se ponašaju odgovornije ili bolje promisle prije nego nešto objave, da su u krivu i da bi trebale ubuduće biti budnije da im se nešto slično ne ponovi. Varijanta istoga bila je da neki istaknuti pojedinac uputi kritiku nekom članku ili stavu iznesenom u njemu, eventualno neka društveno-politička organizacija poput Saveza boraca ili Socijalističkog saveza izda saopćenje ili se neko društveno tijelo odlučno ogradi od neodgovorno iznesenih stavova i najoštrije ih osudi, a odrasla štampa to onda zlurado objektivno prenese ili začini podsmješljivim komentarima.

Sporni stav je tako postajao općepoznat, a šest mjeseci do godinu dana kasnije i ozbiljna štampa ga je nadalje koristila kao nešto općeprihvaćeno i neupitno, bez podsjećanja odakle je i kako iskrsnuo. Na taj je način omladinska štampa bila svojevrstan ledolomac koji je za ostatak medija krčio nove putove, lansirao nove teme i nova sagledavanja starih tema.

Drugi tok odnosa omladinske štampe i ostalih medija odvijao se kroz uobičajeni kadrovski protok. Mnogi novinari omladinskih novina radili su u njima za vrijeme dok su studirali, pa dok nisu našli posla u stuci za koju su se osposobili. Za njih je vrijeme kad su se bavili novinarstvom bila mladenačka avantura. Drugi su, bez obzira što su studirali, kroz rad u omladinskim i studentskim novinama stekli iskustvo i odlučili nastaviti s profesijom, a zatim su u ozbiljnim novinama odraslih nastavljali ono isto s čim su buntovnički krenuli u mladosti.

Što je vrijedilo za sve omladinske novine, vrijedilo je i za „Polet“, osim što je on donio toliko novoga da se izdvojio od svih prethodnih. U vrijeme kad su se omladinske novine trudile dostići druge, lako je bilo uočiti što je novoga, drugačijeg. No „Polet“ je bio u toliko toga drugačiji, da se komotno moglo reći da je sasvim drugačiji, pa je svaka novotarija bila utopljena u sve ostalo, a ništa nije toliko iskakalo da bi se nezadovoljnici mogli za to zakvačiti. Najlakše se bilo uočiti promjene u izgledu: tretman ilustracija, tretman fotografija, korištenje stripa, grafičku prezentaciju. Izmicao je drugačiji odnos prema jeziku, drugačiji jezik, neuobičajeni humor, ono što smo nazivali „personifikacija“, generacijski pristup, traženje tema koje drugi ranije nisu ni zamjećivali… „Odrasla“ štampa i javno mnijenje niti su imali senzore da uoče te inovacije, niti kategorijalni aparat da bi ih razumjeli, niti mehanizme kojima bi mogli reagirati. Kako reagirati na humor koji se ne razumije, pa nije ni smiješan, ali je zarazno prihvatljiv među mladima? Nije bilo načina. Prije „Poleta“ su se objavljivani članci pozivali na radničku klasu, radni narod, svjesne i napredne članove društva, a „mi, mladi“ bilo je javljanje podmlatka koji stasa da bi postao nešto drugo. U „Poletu“ je generacijski glas odjednom postao samosvjestan i samouvjeren, glas onih koji su prisutni sa svojim karakteristikama i žele da ih se čuje i uvažava. Prije „Poleta“ se u štampi nisu mogli pronaći izrazi poput „frka“ ili „furka“, bili su to izrazi sa školskih hodnika, privatnih tuluma, okupljališta mladeži poput omladinskih ili disko klubova.. Nakon što je „Polet“ počeo tako pisati mladenački vokabular se proširio novinarstvom, literaturom i prodro čak i u akademske rasprave.

I način kako su se „Poletove“ inovacije širile je bio nov. U Hrvatskoj je djelovalo nekoliko kvalitetnih lokalnih omladinskih novina: „Val“ u Rijeci, „Iskra“ u Splitu, „Laus“ u Dubrovniku, „LOK“ (List omladine Koprivnice) – naravno – u Koprivnici. Njima nije bilo potrebno ništa objašnjavati niti ih nagovarati. Dovoljan je bio mali mig i podstrek, primjer da se nešto može, da bi svi to odmah prihvatili. Ponašali su se kao „Poletovi“ klonovi, kao lokalne filijale, depandanse koje su prakticirale poletovštinu na svom terenu primjenjujući je na lokalne teme. Prije nego je itko stigao reagirati, inovacije su bile široko prihvaćene i uhodane.

Na isti način kako se pozicionirao unutar hrvatske omladinske štampe, „Polet“ je zadobio vodeću ulogu i unutar jugoslavenske. U Srbiji su izlazili „Mladost“, „Student“, „NON“ (Nove omladinske novine), „Stav“, časopis „Ideje“… U Ljubljani „Mladina“. Redakcije svim omladinskih i studentskih glasila redovno su izravno izmjenjivale nove brojeve, svi su bili upoznati što svi drugi rade. Iskustva su se nesebično dijelila, a ako je zatrebala podrška moglo se računati da će se i dobiti. Jedino su se sarajevski „Naši dani“ donekle opirali, ali i oni nisu ostali neokrnjeni. Zoran Krželj i Marko Zubak su u studijama„Igraonica za odrasle“ i „The Yougoslav Youth Press“ konstatirali velik „Poletov“ utjecaj na ostale. Šteta je što to nisu potkrijepili i konkretnim primjerima: paralelno listanje godišta omladinskih novina moglo je egzaktno pokazati kolike inovacije su potekle iz „Poleta“ i koliko su se brzo prihvaćale.

Preko omladinskih novina nove vibracije su se širile i na ostalu štampu, iz štampe su se ukorjenjivale u javnom mnijenju. Nije važno kolika je gruda koja pokrene lavinu, važno je kolika je lavina na kraju. Čak i nakon „Poleta“ je dalje odjekivao, u prvom redu kroz gotovo fascinantan broj ljudi koji su se u njemu počeli baviti novinarstvom, a kasnije zauzeli brojne utjecajne pozicije u hrvatskih medijima, te još više kroz one koji su naprosto prihvatili i nastavili njegovu tradiciju. Pitanje je bi li bez „Poleta“ bilo „Feral Tribunea“ i kakav bi bio, da li bi bez Pere K. bilo Robija K., ili vi to bio neki Vjeko Ž.?