Problem građanina u modernom političkom smislu pojavljuje se kao pitanje ne toliko empirijskog postojanja koliko normativne strukture društva. Građanin nije naprosto sociološka činjenica, pripadnost određenom sloju, razina obrazovanja ili kulturnog kapitala, nego pozicija unutar simboličkog poretka u kojoj se subjekt odnosi prema zakonu, pravdi, istini i općem dobru kao prema obvezujućim apstrakcijama. U tom smislu građanin nije dan, nego se proizvodi – uvijek iznova – u činu političke i moralne odgovornosti.

U raspravama o hrvatskom društvu dvadesetog stoljeća često se pojavljuje figura građanina kao zamišljeno središte društva: neutralna instanca u odnosu na političke ekstreme, nositelj razuma, mjere i liberalnih vrijednosti. Ta figura funkcionira kao normativna projekcija, kao mjesto s kojega bi ekstremne političke volje – bilo lijeve bilo desne – trebale biti delegitimirane i dovedene u pitanje. Međutim, upravo se tu otvara temeljna aporija: to središnje mjesto, koje bi omogućilo razlikovanje između normalnosti i ekstremizma, u realnosti ostaje prazno.

Građanin se u takvim konceptualizacijama pojavljuje kao simbolički adresat političkog pokajanja, ali ne i kao stvarni politički subjekt. On je zamišljen kao netko komu se povijest „dogodila“, a ne kao netko tko ju je aktivno suoblikovao. Neutralnost koja mu se pripisuje nije rezultat reflektirane političke pozicije, nego efekt odsutnosti: odsutnosti artikulirane građanske etike, odsutnosti autonomnog odnosa prema pravu i istini, odsutnosti spremnosti na konflikt u ime univerzalnih vrijednosti.

Građanstvo nije, kako je Buden pokazao, puki socijalni sloj, nego je uvijek „osviještena socijalna pozicija koja na temelju jasnih građanskih vrijednosti aktivno suoblikuje društveni život u njegovu moralu, pravu i politici.“

Liberalna kritika i iluzija građanskog centra

Pokušaji da se u povijesnim primjerima pronađe embrionalna figura modernog građanina često se oslanjaju na pretpostavku da je liberalna kritika sama po sebi dovoljna za konstituciju građanske pozicije. Liberalizam se pritom shvaća kao umjerena, razumna alternativa ideološkim ekstremima, kao kulturna i politička sredina koja bi mogla stabilizirati društvo. No takvo shvaćanje liberalizma previđa njegovu unutarnju napetost: liberalna kritika bez političke obveze ostaje estetska ili moralna gesta, lišena stvarne normativne snage.

Građanin se ne konstituira pukim odbacivanjem ideoloških krajnosti, nego preuzimanjem rizika koji proizlazi iz javne obrane univerzalnih normi. Ondje gdje liberalna pozicija ostaje na razini ukusa, kulturne superiornosti ili intelektualne distance, ona ne proizvodi građanina, nego promatrača. Takav promatrač može biti sofisticiran, obrazovan i kritičan, ali ne i politički relevantan u strogom smislu riječi.

Otuda proizlazi iluzija „društvenog centra“: pretpostavka da postoji stabilna, neutralna društvena sredina koja je sama po sebi nositelj normativnosti. U stvarnosti, bez aktivnog političkog subjektiviranja, ta sredina se raspada u pasivni konformizam. Ekstremi tada ne djeluju kao devijacije u odnosu na snažno središte, nego kao jedini artikulirani politički akteri unutar prostora koji je izgubio vlastitu normativnu os.

Neutralni građanin kao fantazma

Figura neutralnog građanina predstavlja vrhunac te iluzije. Neutralnost se ovdje shvaća kao politička vrlina, kao pozicija izvan ideološkog sukoba. No u modernoj demokraciji ne postoji neutralnost koja ne bi već bila politički čin. Neopredijeljenost prema pravdi, istini i zakonu ne proizvodi neutralnog građanina, nego suspendira samu mogućnost građanstva.

Ako takav građanin i „postoji“, onda postoji isključivo kao pasivni recipijent političkih odluka i povijesnih lomova. On ne stoji nasuprot ekstremima kao normativna instanca, nego se pred njima pojavljuje kao žrtva. Neutralni građanin nije subjekt, nego objekt politike. Time se razotkriva unutarnja kontradikcija ideje prema kojoj bi se društvo moglo obnoviti simboličkim priznanjem takve figure: traži se oprost od subjekta koji nije nikada bio politički konstituiran.

Građanin i čin: politika kao praksa istine i pravde

Nasuprot toj fantazmi, građanin se u modernom demokratskom smislu pojavljuje isključivo u činu. Građanin nije onaj tko pripada određenoj klasi, kulturi ili tradiciji, nego onaj tko u konkretnim situacijama preuzima odgovornost za apstraktne vrijednosti. Pravda i istina ne postoje kao gotove supstancije koje građanin samo prepoznaje; one se aktualiziraju u gesti suprotstavljanja konformizmu, većini ili masi.

U tom smislu građanski čin uvijek ima element ekstremizma: ne ekstremizma ideologije, nego ekstremizma vjernosti normi. Građanin se pojavljuje ondje gdje pojedinac, svjestan svoje izolacije, odbija sudjelovati u nepravdi, pa makar ona bila društveno prihvaćena. Takav čin razotkriva da je pravo središte društva uvijek nestabilno i da se mora stalno iznova proizvoditi kroz političku hrabrost.

Građanstvo je, dakle, proces, a ne stanje. Ono nije kulturna baština, nego trajni sukob s vlastitim društvom u ime onoga što to društvo deklarativno priznaje, ali praktično iznevjerava. Ondje gdje taj sukob izostaje, građanstvo se svodi na socijalni sloj, a politika na borbu interesa bez normativne dubine.

Pitanje ne glasi postoji li građanin, nego pod kojim se uvjetima on može pojaviti. Građanin ne prethodi politici, nego iz nje proizlazi. Ne postoji neutralni građanin, jer građanstvo započinje upravo ondje gdje neutralnost prestaje. Prazno mjesto društvenog središta ne može se ispuniti simboličkim prizivanjem građanske klase, nego isključivo praksom građanske hrabrosti.

Sve dok se građanin zamišlja kao tihi korektiv ekstremima, a ne kao aktivni nositelj istine i pravde, to će mjesto ostati prazno. I upravo u toj praznini reproduciraju se politički ekstremi, kao jedini akteri koji još uvijek djeluju kao subjekti povijesti.

O HRVATSKOM GRAĐANSTVU

Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni i moralni – ne postoji po sebi, ni u Hrvatskoj ni drugdje. Ono se pojavljuje kao normativna kategorija: u tom smislu, svaki govor o građanstvu može se čitati kao kritika postojećeg građanstva, odnosno tzv. elite, uključujući i onu koja se smješta izvan ili s onu stranu formalnih političkih opcija. Istodobno, pojam građanstva može označavati prazno mjesto: normativnu figuru subjekta prosvijećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti te kulturne i svake druge kritike. U tom okviru, hrvatsko građanstvo određeno je isključivo vlastitim aktualnim odsustvom. Preciznije, realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj pojavljuje se tek kao efekt njegova stvarnog nepostojanja.

U suvremenim uvjetima, građanstvo gubi relevantnost čak i kao normativna kategorija. Procesi raspada ne zahvaćaju samo instituciju nacionalne države, nego i samo društvo u cjelini, i to u tolikoj mjeri da se zamišljanje takvog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Društvo u kojem se danas živi ne može se jasno odrediti kao nacionalno, europsko, urbano ili globalno; ono je fragmentarna kombinacija svih tih razina. Takvo društvo nema normativnu moć, nema jasan horizont djelovanja, niti stabilnu „ekonomsku bazu“ u smislu klasičnih teorijskih kategorija.

Građanstvo je povijesna kategorija industrijskog modernizma i jedna od njegovih temeljnih kulturnih i socijalnih institucija. No industrijski modernizam je propao. Ne postoji više klasična industrijska radnička klasa vezana uz određeni teritorij, a s njezinim nestankom nestaje i njezin komplementarni element – građanska klasa. Kategorije ljevice i desnice, odnosno socijalnog i nacionalnog, kao i simboličke podjele na partizane i ustaše, funkcioniraju danas prvenstveno kao deskriptivne, a ne esencijalne političke kategorije. Upravo zato što su razlike između glavnih političkih opcija minimalne i već unaprijed određene vanjskim pritiscima – koji predstavljaju ključni faktor političkog odlučivanja u Hrvatskoj – politički se antagonizam projicira u prošlost. Time se stvara privid sukoba između komunista i fašista, iako je jasno da današnji akteri više ne utjelovljuju ni jedne ni druge.

Partizani i ustaše djeluju kao projekcijska matrica kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog društvenog antagonizma. Riječ je o dvjema garniturama koje se natječu za povlašteni položaj unutar društva. Budući da među njima ne postoji principijelna razlika u stvarnosti, ta se razlika artikulira kao ostatak starog, povijesno iscrpljenog antagonizma.

JUGOSLAVENSTVO

Jedna od najperfidnijih prijevara ovdašnje politike jest krađa pojma građanskog. Ta je krađa imena: jugoslavenstvo. Ono se godinama predstavlja kao nadnacionalno, pa stoga – navodno – eo ipso građansko.Kao da nacionalno proturječi građanstkom. Kao biva, oni su metanacionalni, iznad nacija, ergo oni su građani, dok su svi ostali plemenski talog, folklor i prijetnja civilizaciji. To je, naravno, prijesna laž.

Jugoslavenstvo nije nadnacionalno. Ono je nacionalizam – samo ne hrvatski. To je jugoslavenski nacionalizam, sa svim klasičnim obilježjima: vlastitim mitovima, poviješću nasilja, herojima, zločinima i – što je ključno – vlastitim neprijateljima. A neprijatelj je uvijek isti: hrvatska politička subjektivnost. Da su doista nadnacionalni građani, Jugoslaveni bi branili zakon, proceduru, pravila. No oni ne brane pravo – oni brane svoju povijesnu naraciju. Ne brane građanina – brane svoju ideološku biografiju. Ne brane demokraciju – brane kontinuitet moći.

Zato su oni jedini koji mogu biti nacionalisti i pritom se zaklinjati u antinacionalizam. Jedini koji mogu mahati zastavom – samo da je ne zovu zastavom. Jedini koji mogu imati kolektivni identitet, a da ga nazivaju “zdravim razumom”. I zato im je Thompson nužan. Jer bez hrvatskog fašista/ustaše puca cijela konstrukcija. Ako nema crnog nacionalizma, razotkriva se crveni. Ako nema folklornog demona s pozornice, vidi se birokratski demon u institucijama. Thompson nije suprotnost jugoslavenstvu – on je njegov alibi.

Dok god postoji netko koga se može pokazivati prstom i vikati “ustaša!”, moguće je sakriti vlastiti nacionalizam iza riječi “građansko”. Dok god postoji imaginarna prijetnja fašizmom, može se opravdati nadnacionalno jedinstvo, nova Narodna fronta, nova moralna mobilizacija i, naravno, očuvanje privilegija i moći. U toj priči Tomašević nažalost nije iznimka, nego logičan proizvod. On je figura “normalnosti” koja postoji samo u stalnom kontrastu s proizvedenom nenormalnošću. Crveni/lijevi nacionalni lider koji ne treba naciju – jer mu je nacija već unaprijed proglašena sumnjivom. Gradonačelnik koji upravlja, ali ne predstavlja. Simbol koji ne smije imati simbol.

Pravi građanski prostor je istisnut. Jer pravi građanski prostor ne pita za identitet, nego za zakon. Ne pita tko si bio 1941., nego što radiš danas. Ne traži kolektivnu krivnju, nego individualnu odgovornost. A to je upravo ono što jugoslavenski nacionalizam ne može podnijeti. Zato se građansko mora stalno izjednačavati s jugoslavenskim. Zato se svako drukčije shvaćanje građanstva proglašava “desnim”. Zato je hrvatstvo uvijek sumnjivo, a jugoslavenstvo uvijek humano.

U Hrvatskoj građanstvo još nije došlo do riječi. Građanin nije subjekt. Umjesto toga vlada malograđanski konformizam: udobnost, kompromis i privilegije koje se rado predstavljaju kao “građanske”, a u stvarnosti guše svaku svijest o odgovornosti i vlastitim pretpostavkama. Najveću prepreku stvarnom građanstvu često čine upravo oni koji ga zagovaraju. Jer građanstvo se rađa u otporu osrednjosti i društvenoj ugodi, a ne u konformizmu.

Povijest je ostavila duboke rane. Nasljeđe dvaju totalitarizama i stalni sukob crvenih i crnih stvorili su farsičnu dihotomiju, temeljnu ideološku fantazmu koja strukturira društvo i politički prostor. Taj sukob omogućuje da se održava privid nadnacionalnosti, dok lažna nadnacionalna elita uzurpira pojam građanskog, prikrivajući vlastiti nacionalizam iza retorike “građanskog dobra”.

Bez razgradnje te fantazme nema ni liberalne demokracije. Ondje gdje totalitarni atavizmi vladaju, građanska politika, pluralizam i zakonitost ne mogu opstati. Građanin je tada samo figura, a ne subjekt. Istinsko građanstvo nastaje tek kad se odbaci ova iluzija nadnacionalnosti, kad se razotkrije: lažno građanstvo je zapravo nacionalizam prerušen u moralizam i nadnacionalni diskurs.

Sve dok se ta iluzija održava, građanski prostor ostaje suspendiran, pluralizam ugušen, a povijesne nepravde neadresirane. Samo razotkrivanjem lažne nadnacionalnosti i sukoba crvenih i crnih može se ponovno otvoriti prostor u kojem građanin postoji, a ne samo figura.

Živimo u groteski: u zemlji u kojoj se nacionalizam koji se ne zove svojim imenom proglašava građanskom vrlinom, dok se svaka artikulacija nacionalne suverenosti automatski proglašava primitivizmom. To nije građanska država. To je država uzurpirane terminologije. Građansko će ovdje postati moguće tek onda kad se kaže ono očito, ali zabranjeno: jugoslavenstvo je nacionalizam, i to onaj koji se najuspješnije prerušio.