Piše: Marijan Grakalić

Silazim s onog grobnog počivališta na brijegu iznad grada koje postoji da bi zavaralo beznađe i svemu dalo smisao, cjelovitu utjehu koja nadilazi ono osjećanje praznine što nas dotiče onda kada ona posljednja pitanja izgube svako životno uporište. Sivilo grada nadrasta zgrade i ljude onim općenitim svojstvom tuge koja oduvijek pripada svakome, neizbježne, kao što je i zimska hladnoća i njeno ledeno lice strano svakom zaostalom osmijehu. Izlazim iz kola na Trgu. Tu je gomila. Branitelji, seljaci, djeca, besposličari, neutješni, obespravljeni i bijedni. Transparenti i zastave, a ispod njih su smrknuti ljudi. Stoje kao da nastoje svojom prisutnošću naglasiti da su zaostali ovdje iz nekog drugog svijeta, nalik su kipovima zemlje koja više ne postoji. Govornik na uzvišenju se uzda u vječnu vjernost u Boga. I tako nema što za reći. Prisjetim se pjesme Gorana Babića ”Gori li to Hrvatska” tiskane u drugoj polovici 1971. na naslovnici ”Hrvatskog tjednika”. Ona tek posvjedočuje zbunjenost između ironičnog i stvarnog, između požara i paleža, između svega i ničega, uostalom. Pitam se je li to tek predosjećanje, ili smo svi mi ovdje već otprije podijeljeni u sudbini i stvarnoj nemoći, pa tek nasljeđujemo dijagnozu da je malen korak između kukavičluka i herojstva podjednako kao i između ljubavi i mržnje. Sad mi se ponovo ukažu oči zakrvavljene od suza koje bi da jaukom i bolom prevladaju nijemu odbačenost i krajnosti jedne izgubljene povijesti, vremena nepovratnog isto kao što je i naša zatočenost u nesreći neupitna. Tako je sve to na svoj način tek sirovom mjerom slomljenog srca. Strahota ugaslog pogleda. Sada mladi ljudi odlaze gore uz Radićevu. Traže trenutak u kojem bi konačno dovršili onu tupost koja obuzima duh svakoga tko je izdan, čija su duša i dom spaljeni, kojima je izgorjela budućnost pa je zato i domovina tek garavo zgarište nade i bijesa. Beznađe je stanje kojem ponajprije nedostaje kruha. Onog istog o kojem Predrag Matvejević piše u svojoj novoj knjizi ”Kruh naš” naglašavajući kako je elementarna društvenost obilježena upravo njegovom prisutnošću ili nedostatkom. I ovdje u košmaru nasilja i jauka, batinanja i psovki, uvreda i otrežnjenja, hitnih intervencija i stradalog djeteta izbrijava se sve po onom dijalektičkom instinktu ukoričenih poglavlja: ”kruh i tijelo”, ”kruh i vjera”, ”kruh i glad”, ”sjeme i podrijetlo” i ”slika i priviđenje”.  Policija potiskuje ljude dolje niže, prema Krvavom mostu koji se gotovo opet mučki izdiže u svom značenju, historiozofiji raskola između većine koja nema ništa i manjine koja ima sve. Nema te demagogije koja je iskrena i koja može riječima i parolama kroz megafon nadomjestiti prazni trbuh, sušicu nedohranjen duše, ili zanijekati volju da se promijeni predodžba svijeta. Uistinu ovdje gori bijes obespravljenih i iskorištenih, leluja tu kao nadrealni vihor ponad secesijskih palača i mitskih simbola Zagreba, a policija odvodi ljude u zatvore, dok druge polažu na kaldrmu kako bi im stavili lisičine. Zvone zvona crkve sv. Marije dok nemir ostaje i dalje prisutnim obilježjem današnjice. Tinja u prisutnima i u svima koji nezadovoljni žele da se isprave grozne društvene nepravde. Onima koji uostalom i ne žele drugo nego mogućnost da pošteno dođu do kruha. Te veličanstvene civilizacijske tekovine koja im je oduzeta a koja po svojoj važnosti nadilazi svako prelaženje iz jave u san, koja bitno razmiče život i smrt, jer kako svoj credo ističe anarhista Pjotor Kropotkin: “Pitanje kruha važnije je od svih ostalih pitanja.”  Uostalom, gori li to Hrvatska?