Piše: Romano Bolković

Miris ništavila ili Geza Schön

Kada se radi o dijalektičkom materijalizmu ljubavi onda je riječ o trojstvu sekularne ljubavi kao erotske požude, romantičke privlačnost i kao trajnog vezivanja. Iako nezavisni, ovi sustavi rade simultano: duboko osjećamo povezanost sa suprugom, uz paralelnu romantičnu ljubav za neku drugu osobu, istovremeno imajući poriv za sexom nepovezan s prve dvije situacije. Ta nezavisnost u stvari znači da je moguće voljeti više od jedne osobe u isto vrijeme; in summa, nismo građeni da budemo sretni nego da se razmnožavamo.

Na početku tog sumornog tumačenja ljubavi kao igre hormona, nalazi se začudna definicija: ljubav je ovisnost. Oni isti kemijski procesi koji ravnaju neurološkim mehanizmima ovisnika, na djelu su i u ljubavi. Današnja znanost hladno će kazati da je ljubav kemijski uvjetovano stanje uma kojim upravlja dio naše genetske popudbine potpomognut sociokulturnim utjecajima poput našega odgoja. Romantične veze tu su da bismo se kao roditelji brinuli za nemoćno potomstvo; kemikalije koje kolaju našim mozgovima i tijelima u ljubavi imaju nekoliko svrha, ali im je primarni cilj biokemija opstanka. Evolucijski imperativ, ništa drugo: zaljubljivanje svedeno na komunikaciju feromonima u službi nastavka vrste. Ti nositelj poticaja, kemijski su fingerprint po kojemu se prepoznajemo. Za prepoznavanje tog olfaktornog OIB-a neophodan je vomeronazalni organ: mi kao da stvaramo olfaktornu sliku svojih partnera, povezujući je s ugodom.

U riječ, čulo mirisa posreduje odabir našeg partnera, a ovaj nepronađeni ili rijetki organ kojim ustanovljujemo miris duše soulmatea, na kraju nas je prošloga eseja doveo do Süskindovog romana Parfem: njegov je protagonist olfaktorni genij lišen vlastitoga mirisa, zla duša. Završne stranice romana donose redak: „…nisu na njemu opažali ništa osim prisvojene aure, mirisne maske otetog parfema koji je doista bio božanstven….a ispod te maske nije bilo ničega osim potpune odsutnosti mirisa.“

Ne priziva li ova rečenica Escentric Molecules, revolucionarni parfem Geze Schöna koji nositelj ne osjeća, ali ga osjećaja okolina, miris za koji je njegovom autoru jedan od adoranata Iso E Super kulta rekao: „To nije tvoj miris, to je moj miris!“

Mirisna maska koja ne da ne skriva ništa, nego skriva upravo ništavilo: mirisna maska otetog parfema označitelj je njegova manjka, potpune odsutnosti mirisa. Taj označitelj manjka označitelja, paradoksalni je refleksivni označitelj koji označava manjak sam, a svrha mu je omogućiti funkcioniranje simboličkog poretka. Što to znači?

Miris praznine ili Jacques Guerlain

Mirisna aura kao praznina oko koje se strukturira simbolički poredak san je oko kojega se organizira roman „Hazarski rečnik“. Pisao sam i o tome već, ovdje, ovako: „Bizantskom caru Teofilu, prema tom izvoru, upućeno je poslanstvo iz Hazarije i jedan od poslanika imao je na tijelu tetoviranu hazarsku povijest. Na jednom o njegovih palčeva bio je prikazan hazarski napad na Kijev 862. godine, ali kako se taj palac stalno gnojio od jedne rane zadobivene u istoj opsadi, slika je bila zamrljana i ostala kao trajna zagonetka, jer u času kada je poslanik bio upućen u Carigrad ta opsada još nije bila ostvarena i trebalo je na nju čekati još ravno dva desetljeća.

Tatoo dakle bilježi događaj koji će uništiti samu tetovažu. Ova refleksivna točka u tekstu stvara petlju uz pomoć koje tijelo koje proizvodi riječ misteriozno biva uvučeno u tekst koji je proizvelo: Riječ tijelom postade! Nalazimo se tu na razmeđu unutarnjeg i vanjskog, pri čemu je ono izvanjsko uvijek zastupljeno u unutarnjosti. Riječ je o označitelju bez označenog, o onom elementu koji omogućuje ideološko izvrtanje koje poput Möbiusove trake preobrće izvanjsko i unutarnje, riječ i tijelo, Duh i Slovo.

1931. godine francuski pilot Antoine Marie Roger de Saint-Exupéry objavio je svoj drugi roman naslova Vol de Nuit. Roman je postao svjetski bestseller, a ekskluzivno ženski žiri dodijelio mu je prestižnu nagradu Prix Femina. Dvije godine kasnije, osobni Saint-Exov prijatelj, Jacques Guerlain, kao hommage djelu svoga prijatelja, ili u slavu avijacije, za svoj novi parfem preuzima ime romana: Vol de Nuit otada je dio parfemske povijesti i na posve će ezoteričan način očuvati miris praznine oko koje se sabire sav simbolički red.

Vol de Nuit između ostalih sastojaka sadrži jedan naročit: galbanum. Galbanum je aromatična gumasta smola koju dugujemo izvjesnom perzijskom raslinju, uglavnom imena ferula gummosa. Galbanum spominju i Hipokrat i Plinije: prvi hvali njegova farmacijska svojstva, dok drugi poslovično pretjeruje, tvrdeći da je samo touch galbanunuma pomiješanog s uljem medvjeđeg dlana dostatan da ubije zmiju. Ipak, bio lijek ili otrov, galbanum je i danas, u Chanelu No.19, ili u pradavna vremena, bio jednako dragocjen parfemski sastojak. Galbanum je, naime, jedan od četiri mirisa Ketoreta koje spominje Izlazak 30,34-38: “Još zapovjedi Gospod Mojsiju: Uzmi sebi mirisa, naime stakte, kadionih školjki, galbana, mirisnih trava i čista tamjana, sve u jednakim dijelovima. I od toga napravi kad, miris… Sličnoga kada, kakav imaš napraviti, ne smijete sebi praviti, taj vam ima biti kao posvećen Gospodu.”

Spomenuta četiri sastojka koja pobraja knjiga Izlaska nose nazive stacte (נָטָף nataf), što znači kap, onycha (שְׁחֵלֶת shekheleth) kojoj je izvor pojam što označava lavlju riku, galbanum (חֶלְבְּנָה khelbanah) i čisti tamjan (לְבוֹנָה זָךְ levonah zach), što na hebrejskom označava bjelinu. Naravno, studenti Kabale nisu propustili ustanoviti vezu sastojaka Ketoreta i Sefirota: balzama i Ketera, onihe i Yesoda, galbanuma i Malkuta, čistog tamjana i Ohr Makifa, mirte i Heseda, sene i Geburaha, narda i Tifareta, šafrana i Necača, costusa i Čokmaha, barka i Binaha, cimeta i Hoda.

Što je Ketoret? Ketoret je transliteracije hebrejske riječi קטרת koju možemo prevesti kao miris. Sama riječ, tvrdi jedan suvremeni rabin, označava vezivanje. Ta povezanost neophodna je da bi se proizvelo tijelo Mesije.

Ketoret je supstanca povezana s molitvom, užitkom i zaštitom. Hasidi će kazati da je ketoret apogej ljudskog nastojanja da dođe u blizinu Boga: događaj koji u vezu dovodi najsvetiji dan u godini, najsvetije ljudsko biće na Zemlji i najsvetije mjesto u univerzumu: na Yom Kippur kohen gadol (vrhovni svećenik) ulazi u najunutarnjiju odaju Svetoga Hrama u Jeruzalemu, Svetinju nad Svetinjama, da ponudi Ketoret Bogu. To darivanje Ketoreta najprestižniji je čin i najsvetija dužnost u Hramu. Unutar hrama stoji oltar od akacije prekriven zlatom; ponad njega pali se Ketoret, miris sačinjen od 11 različitih začina. Imena su im striktno popisana u Traktatu Keritot, folio 6a, Talmuda Bavli. Jedno od izvanjskih značenja Ketoreta jest i pokajanje. Simbolika mu je složenija, svjedoči to i uvodna napomena o jedinstvu. A part od misitke Ketoreta, jedna mi je napomena Keritota 6b posebno privukla pažnju: ona koja veli da niti jedna javna svetkovina koja ne uključuje grešnike Izraela i nije svetkovina. Kongregacija nije potpuna bez nekoga tko je posrnuo i tko se mora uzdići kroz pokajanje. Kongregacija, to je Ketoret, posrnuli, to je galbanum! Kao što je galbanum neophodan da svim uključenim sastojcima dade i omogući puninu izvornoga mirisa, tako je i zajednica manjkava bez onoga tko reprezentira zlo koje transformacijom može biti reelevirano do svog svetog izvora: ono neophodno spasu duše, da ne okolišamo.

Kakva nevjerojatna pomisao o galbanumu! Kad bih bio bezobrazan rekao bih – galbanum kao prošivni bod. Budući da sam pristojan, kazat ću: praznina u središtu simboličkog poretka, atraktor.

Miris bića ili Francesco Villoresi

‘Duše umrlih mirišu u Hadu’, piše Heraklit u svom 98. fragmentu. Marijan Cipra objašnjava taj fragment kao divan primjer misterijskog rječnika: njuh je osjetilno pojavni vid duhovne moći intuicije – intuicija je spoznajna moć volje – volja je počelo moralne nastrojenosti – prema tome: duše u Hadu očituju svoju moralnu kakvoću.

Eto kako je istinu govoriti lako i ugodno, kad je čovjek učen i zna, kao što zna dottore Lorenzo Villoresi, danas jedan od najpoznatijih parfumera svijeta. Lorenzo Villoresi potomak je stare toskanske obitelji koja je tijekom stoljeća oplemenjena ugarskim utjecajima, ali i savojardima, kao što je primerice Carlo de Loche, kapetan broda dostojan pustolovina Emilia Salgaria, oca Sandokana. Firentinac, dakle poput Renata Bianca – u povijesnici zabilježenoga kao René le Florentin jer je 1512. pratio Katarinu Medici u Pariz kao njen osobni parfumer na udaju za Henryja II, donoseći modu finih parfema s talijanskih dvorova u Francusku – Villoresi je doktor filozofije; doktorirao je kod Adorna s temom smrti u helenističkom i drevnom židovskom mišljenju.

Taj rafinirani petesetgodišnji Maitre Parfumeur, prije par godina dobio je nagradu Coty kao „prvi talijanski parfumer koji je osvojio Coty, u srcu ultimate perfume-making country“. Evo kako je maestro opisao nastanak jednog svog bespoke-parfema, osobne kreacije kakve svakodnevno spravlja u svom studiolu u prozračnom potkrovlju Via de’Bardi: „Ponekad se i to dogodi. Na primjer, prošle sam godine na neobičan način napravio miris za posebnu osobu: bio je za gospođu koja je sa mnom razgovarala telefonom iz Argentine dok je njezin muž bio preda mnom u našem studiju u Firenci. Tražila je miris od ljubice, a svi znamo da ljubica ima klasičan ton, ponekad osobito sladak i puderast, poput parmske ljubice. No tad je gospođa pojasnila, govoreći na francuskom, da miris ne bi trebao biti za ženu, nego “pour un etre” (“za biće”)… Nakon telefonskog razgovora napravio sam prvi parfem s mirisom ljubice, prilično klasičan, koristeći se tradicionalnim sastojcima s primjesama zelenog lišća i puderastim tonom. No nisam bio zadovoljan. Stoga sam krenuo ispočetka, a za drugi parfem uporabio sam nerazrijeđenu esenciju listova ljubice, nerazrijeđenu esenciju divlje ljubice, ponešto posebnih tonova koje podsjećaju na zeleno šumsko grmlje gdje uspijevaju ljubice i druge sastojke za postizanje ne toliko “kozmetičkog” učinka, učinka koji je prirodniji, više biljan-cvjetan-“transparentan”, a ne sladak i puderast. Dakle, učinak je bio jak cvjetan-zelen-lisnat, a ne “uljepšan”, kakvi su mirisi ljubice. Rezultat drugog spoja čak je i nas impresionirao: oba mirisa ljubice poslali smo gospođi, ali ona je izabrala ovaj drugi.“

Pour un etre! Ne čak osobu! Ne za muškaraca ili ženu: za biće! Možda dušu.

Mirisna maska koja ne da ne skriva ništa, nego skriva upravo ništavilo, ovdje je ustupila mjesto mirisu nečega što nije ni muško ni žensko, nečega što nije ništa od toga, ali nešto jest: biće naprosto!

Miris žene ili Ernest Daltroff

Chandler Burr, kurator olfaktorne umjetnosti Muzeja umjetnosti i dizajna u New Yorku, prije par godina opomenuo ljubitelje parfemske umjetnosti da počnu razumijevati činjenicu da nema tako nečega kao što su „muški“ ili „ženski“ parfemi, prepričavajući kako mu je biofizičar Luka Turin, ultima ratio svake suvremene diskusije o parfemima, napomenuo da je industrija parfema za muškarce definirana negativno, onime što ne smijete staviti u parfem, dok je tržište potom ženske parfeme reglementiralo u sasvim suprotnom smjeru. Ne slušajte ih!, sugerira Turin! Nosite parfeme bez obzira jesu li oni “muški” ili “ženski”: nosite ih kao izraz individualnog izbora.

Kudikamo rafiniranije o rodnom određenju parfema razmišlja moj prijatelj, Zoran Kurelić, profesor filozofije politike na FPZ u Zagrebu. Na TED-u je održao nadahnuto predavanje o rodnom određenju parfema: njegova je temeljna teza da je rodno određenje muškoga i ženskoga potpuno kontigentno, i da mi nemamo pojma što je ustvari muški a što ženski miris. Evo izvoda: Kako se vibrirajuća molekula olfaktorne senzacije može odrediti kao muška ili ženska? Je li, na primjer, lavanda muška ili ženska? I, o čemu tu govorimo, kad govorimo o muškom i ženskom. Govorimo u ovom slučaju o rodnoj razlici. Zašto ne o spolnoj? Razlikovanje roda i spola, da podsjetimo, civilizacijski je relativno novo. Uvode ga u diskusiju feministkinje a vezano je paradigmatski uz rečenicu koja je dio opće kulture: Žena se ne rađa, nego postaje. Iz te rečenice Simone de Beauvoir slijedi razlikovanje spola kao nečeg prirodnog i roda koji je društveni konstrukt. Razlikovanjem između spola i roda prirodnost se razlikovanja muškog i ženskog spola ne dovodi u pitanje, ali ono što je dovedeno u pitanje i što rečenica Simone de Beauvoir znači, jest da je biti ženom u određenoj civilizaciji projekt kulture. Prema tome, spol je prirodna, rod dinamička kategorija, kategorija koja se mijenja, i u određenom društvu postoji historijska naraciju što to znači biti žena: nije isto biti žena, naime, 1912. i 1999. godine.

To se najdramatičnije vidi iz druge rečenice koja je proslavila feministički pokret: Biologija nije sudbina. Kad tome ne bilo tako, onda bi žena bila ono što je bila u spilji: rodilja. Ono što se događa civilizacijski razlikovanje je prirodnosti, biologije žene i njene rodne sudbine. Ta je ideja imala velike reperkusije u mobilizaciji žena: dovodi, na primjer, do razlikovanja muške i ženske perspektive, muške i ženske kulture, štoviše razlika muškog i ženskog svjetonazora. Ono što je ovdje presudno jest odvajanje muževnosti i ženstvenosti, pri čemu društvo određuje što je muževno a što ženstveno ponašanje.

Ovo razlikovanje spola i roda osporeno je kasnije iz lezbejskofeminističke perspektive, preteče queer teorije. Argument glasi: razlikovanje spola i roda nije valjano iz fundamentalnog razloga: jer i to razlikovanje ima binarnu strukturu muškog i ženskog roda; bez obzira je li riječ o spolu ili rodu, binarnost strukure perenira, pa biseksualci i interseksualci, npr., ostaju izvan te strukture. Stoga valja redefinirati pojam roda, ili ga odbaciti jer je vezan uz prirodnost spola: dvojnosti bi se roda i spola trebali lišiti, kao što bi se trebala dovesti u pitanje i sama prirodnost heteroseksualnih odnosa, iz koje izvodimo heteronormativnost i heteroseksizam, tj. poimanje čitavoga društva kao heteroseksističkog.

No, teorija roda u hrvatskom jeziku ima problem: jezik sam. Izvorno nastala na francuskom i engleskom, u hrvatskom pati od naročitog nedostatka: naš se jezik protivi razlikovanju roda od spola. Ova inherentna konzervativnost uočljiva je već kod naziva rodnih studija: engleski pojam gende sugerira nešto neutralno, dok rod upućuje na nešto prirodno. Uostalom, kao i rodbina, rodno biće, urod, narod, porod, priroda, rodnica, roditelj, urođenost.

Pogledajmo sada taj niz na engleskom jeziku: kinship, relatives, species being, crop output, people, nation, birth, nature, vagina, parent, inborn. Riječi koje u engleskom nemaju etimologijski imenitelj, u hrvatskom su duboko ukorijenjene u – rodu. Pojam roda uvijek je povezan s rađanjem, sugerirajući da je rod nešto pridodno. Moglo bi se zaključiti da se sam hrvatski jezik protiv razlikovanju roda od prirode te da se opire tvrdnji da je rod odvojiv od prirode; zlurado rečeno, opire se jednom dijelu queer teorije.

Kad sada kroz tako priređen aparatus procesuiramo parfem, prvo što primjećujemo jest kao da parfem pripada – ženi! Kurelić parfem shvaća u modernom, industrijskom smislu, vezujući ga uz znanstvene kemijske i tehnološke domete: za njega povijest moderne parfumerije počinje 1882. godine s parfemom Fougère Royale, kuće Houbigant. Zašto baš tada? Tu prvi puta imamo prirodne tvari i aroma kemikalije zajedno. Dodajem da Houbigant prvi puta otkriva kako izolirati određenu molekulu iz njene prirodne sirovine; ovdje se konkretno radilo o kumarinu. Kao moderni fenomen, parfem je dakle vezan uz tehničku civilizaciju, a kao takav, on je – uvijek ženski. Zašto ženski? Pogledamo li suvremenu povijest parfumerije, Guerlain je od 1852. i kolonjske vode proizvedene za ženu s glavoboljom prvi muški parfem proizveo 1950. godine; Caron je, recimo, otvoren 1904., a muški parfem datira tek iz 1934. godine.

Moguće je tako pratiti identičan fenomen i kroz druge vodeće kuće. To je prva razdjelnica: muškarci se dakle tek kasnije rodno izjednačavaju dobivajući nešto što je izvorno namijenjeno ženama. No, tu je sada presudno uočiti sljedeći bitan fenomen: izvorno muški mirisi, parfemi proizvedeni za muškarce, postaju ženski, autentično ženske parfeme nose muškarci, štoviše shvaćajući ih kao muške, dok neke parfeme od samoga pojavljivanja istovremeno nose i muškarci i žene. Jicky je Aimé Guerlain napravio kao ljubavni parfem, posvetu svojoj londonskoj djevojci – kad je izašao na tržište, taj ultimativni fougère nosili su godinama samo muškarci, da bi postao prvi unisex parfemom u povijesti čovječanstva: ženskim parfemom koji je reinterpretiran do te mjere da su ga ravnopravno nosili i Sean Conery i Anita Ekberg. Obrat je moguće ilustrirati Caronovim remek-djelom Tabac Blond iz 1919., Ernesta Daltroffa: napravljen kao muški miris, shvaćen je kao hommage ženskoj emancipaciji, pa ga dvadesetih preuzimaju flappers. Tu se zbiva ono što nazivamo odvajanje seksualnosti od spolnosti, a što Louise Brooks sažima u klasičnoj formulaciji: I like to drink and fuck! Hoće se kazati: muški je parfem nošen od žena kao znak protesta protiv muške civilizacije, u vrijeme kad su se žene seksualno ponašale na način na koji su mislile da se ponašaju muškarci.

Rodno određenje muškoga od ženskoga je kontigentno i temporalno. Mi nemamo pojma što je muški a što ženski miris. Muški mirisi mirišu ženski, ženski muški, postoji potpuna sloboda i temporalnost koja probija sva razlikovanja uključujući i rodna, i u oblasti olfaktornih esencija ne vrijedi nikakav esencijalizam. Slušajte Lucu Turina, ergo: Ne slušajte ih! Nosite što vama paše! Jer, kako je rečeno Schönu: Ovo nije tvoj, ovo je moj parfem!

Parfem iz Ecova Otoka prethodnoga dana, parfem za ljude bez duše.