Univerzalna hrvatska priča, priča za svakoga ili jednostavno, istinita priča

Piše: Darko Biljanović

Priča kreće ovako:

Čovjek, narodnog imena Stjepan, radi u nekoj firmi i nije mu ne znam kako dobro, ali daleko od toga da mu je loše. Jednoga dana odluči prijeći u neku drugu firmu gdje je upola veća plaća. No, zaboravi uračunati da u toj firmi nema topli obrok, nema regres, nema božićne darove za djecu, da je teže otići na bolovanje i da je, za razliku od one firme gdje nije mogao dobiti otkaz, ovdje tako što itekako moguće. Eh da, ova nova firma ne daje niti društvene stanove, ali računa, ovdje će uz veću plaću moći kupiti stan, pa je ipak isplativo preći.

Priča se nastavlja ovako:

Kada je prešao u drugu firmu i kada je dobio prvu plaću, u njegovoj porodici nastalo je oduševljenje. Tolika lova! Odmah je digao kredit za stan, kredit za bolji auto i smjesta su isplanirali godišnji odmor u hotelu, dosta je bilo odmarališta. Neko vrijeme su tako u zanosu uživali, a onda je grace period za otplatu kredita prošao i rate su počele stizati na naplatu. U međuvremenu, ova nova firma počela je investirati u neke projekte i obećavala je još veće plaće kad se ti projekti realiziraju, pa optimizam nije splašnjavao. Prošle su godine i projekti su se pokazali neisplativima i preambicioznima, plaće nisu porasle, troškovi su bivali sve veći, tečaj švicarskog franka je skočio, zbog čega je kredit bilo sve teže vraćati, za liječenje i za školovanje djece moralo se nešto nadoplaćivati, nije tu, kao u staroj firmi, bilo sve besplatno, pa je i to bio uteg, i nakon nekog vremena počeli su teže i lošije živjeti nego nekada, dok je radio u staroj firmi. I neizvjesnije. Bio je nervozan jer su u poduzeću počeli dijeliti otkaze, radio je sve više, krenule su sve češće svađe sa ženom i djecom i obitelj je izgubila ono zajedništvo koje je imala nekada. Da se ne bi našao u grupi onih koji će odletjeti s posla, uvlačio se svom šefu do bestidnosti, ali što je i mogao, ipak ima obitelj, a za njih je sve spreman napraviti. No, i uz sve to, bivalo je sve teže i teže. Prijetile su ovrhe, prijetio je otkaz, djeca su se, nije bilo vremena za odgoj, u toj situaciji otela kontroli i postala problematična, sve je krenulo nizbrdo i bilo je jasno da je sve je otišlo k vragu. Ni tri piva poslije posla nisu mogla razbistriti crne oblake iznad njegovih obrva.

Priča, naprasno, završava ovako:

Sjedio je uz četvrto pivo sa jednim prijateljem iz stare firme, koji je prošao slično kao on i komentirao tu svoju nesretnu firmu u koju je otišao pun nade i vjere u bolje sutra, psovao je da ne valja, kunuo je mater lopovsku i direktoru i vlasnicima i zaključio kako je sve to prevara i kako su ih svi iznevjerili. Zbog lažnih obećanja nove firme i svojih loših procjena, većina radnika je, još u vrijeme kad i on, napustila staro poduzeće i ono je, u nedostatku tih radnika, nepovratno propalo. Njegov prijatelj, koji je svo vrijeme šutio, uzdanuo je i rekao: “Nismo trebali otići iz stare firme, kakva god da je bila, ipak nije bila ovako loša.” To je Štefa potpuno razbjesnilo: “Jebem ti mater jugonostalgičarsku”