Dostojanstvo ne možeš prakticirati i zadržati, ako ga nemaš od malena i ako ga okolina ne prepoznaje i ne podržava. Ono se ogleda u svemu: u držanju, podignutom čelu, čvrstom pogledu u oči, ispravnoj dikciji, odmjerenom govoru, slušanju sugovornika, distanci od dvije ispružene ruke, odabiru tema na javnom mjestu, koje ne uznemiruju i ne intrigiraju druge ljude.
Dostojanstvo je kako mirno s laganim otklonom primaš lasku i pohvalu i kako na nepravednu kritiku možeš reći : “Sve je moguće, osim drvene peći, a Vi ste upravo jednu užgali!”. To je kad se pored crkve i sinagoge i džamije lagano nakloniš, a opskurnu krčmu obiđeš u luku, gledajući ravno ispred sebe. Kada si s ljudima principijelno na “Vi”, ali ne ljutiš se ako ti kažu “ti” i nazovu te “baka”. Uvijek znaš koliko vrijediš, ma u koju te ladicu temporalno utrpali.
Ostaješ na visini, kada ološu koji ruši tvoje svetinje i prijeti nasiljem i progonom, ne udijeliš trenutak pozornosti, niti ih želiš kultivirati, vidjevši kome su predani i gdje je njihovo krajnje odredište. Kada ne dopuštaš da te svojataju, regrutiraju pod svoj barjak i truju trulom ideologijom, samo stoga, što ste rođeni na istom tlu, ali grane su vam izrasle u različitim smjerovima. Kloniš se njihove ludosti, čuvaš svoj dobar glas i kako kaže M.: “jezik je tvoja mjera”.
Dostojanstvo je kad “huka vremena” ne zagluši u tebi glas istine i pravice, kad čuješ zaziv nevoljnih i nevoljenih i kad se u tišini predaješ svome poslu, pozivu , misiji i karmi, ne prihvaćajući uloge koje su ti drugi namijenili. Dostupni smo i onda kad nas smatraju !nedodirljivima”, ali po vlastitu odabiru i procjeni. Budući da nema cijene, dostojanstvo se ne može prodati, iznajmiti ni pokloniti, već njime hranimo, kako reče Hauptmann za Isusa, “kneževski osjećaj da ne možemo propasti”. Dali samo se u dobre ruke, budimo dostojni te i takove zaštite.
F. G.
radio gornji grad 
