Piše: Kruno Čudina

Čitao sam Forough u to vrijeme. Gulim sve trulije krumpire ovih dana. Pojedem i pokoji sirov, a onda mi se digne tjelesna temperatura. Ne vidim dobro, ne čujem dobro, zglobovi mi se pigaju, sve je izobličeno, oči mi upadaju u glavu, ali gulim u ovisničkoj maniri. Napisao sam taj tekst 8. marta, kunem se, 2013., na papir. Kolonija nastavlja u svojem ritmu tame. Gotovo da me veseli. Tko ne želi vidjeti, taj neka niti ne vidi! Niti nema pravo vidjeti. Neka svojim izobličenim šakama gulim krumpire, ali ću gledati. Kako umjesto cvijeća i povrća sade bombe u tlo našega vrta. Pa ću i njih izvaditi, oguliti ih i pojesti sirove. Vrt je crn. Riječi su uvijek crvene. Tekst je uvijek od sutra. Današnji čovjek tek od danas. Ovako sam, dakle, napisao na papiru: ”Nitko ne želi vjerovati da vrt umire.”

Forough Farrokhzad, iranska pjesnikinja i filmska redateljica, pjesnikinja, citirana u uvodu ovoga teksta, snimila je 1962. godine film ”Khaneh siah ast”, u prijevodu ”Kuća je crna”, o jednoj koloniji za ljude oboljele od lepre. Pišem ovdje o tome filmu iz razloga što se prikaz te kolonije lakoćom može usporediti sa mjestom na kojem mi danas živimo, jednako kao što se i lepra (znana i kao guba ili Hansenova bolest) vrlo dobro poklapa kao stanje, ili bolest od koje pate ljudi u ovoj našoj koloniji. Istina, ovo mjesto ovdje je država koju se još uvijek naziva Hrvatska. No, to odavno tako nije u praksi, ako je ikada i bilo u novijoj povijesti države Hrvatske, dakle od njezine mlade nezavisnosti. Hrvati žive u koloniji lepre. A ta očita i notorna laž o suverenosti i nezavisnosti države Hrvatske samo dodatno loše utječe na psihofizičko stanje svih ovih ovdje bolesnika. Svi mi, osim nekoliko stotina naših gospodara i ‘skrbnika’, svi mi smo gubavci. Konkretno razoreni bolešću, ali i dodatno izloženi diskriminaciji od strane naših ‘skrbnika’; naime, simptomi i posljedice lepre od koje bolujemo izazivaju teške tjelesne deformacije koje su nas odvele u ružnoću, učinile nas ružnima u vlastitim očima, i upravo to je ono što nam naši ‘skrbnici’ stalno i poručuju – koliko smo ružni, bolesni, disfukcionalni.

Lepru izaziva bakterija koja napada živce naših nogu, ruku, lica, a tu je i simptom bijelih lezija, baš kao i mogućnost sljepoće, te nesposobnost pomicanja očnih kapaka, ruku itd. Sve to vremenom dovodi do spomenutih deformacija. Dodatno, naši osjeti za hladnoću, toplinu i bol su već jako oslabljeni sada, ekstremiteti su nam već dobrano deformirani, a neki su, poradi infekcija i odrezani, većina nas je skoro posve izgubila vid. Lijek za lepru je odavno nađen, no naši ‘skrbnici’ nam ga nisu dali. Iako još uvijek u svijetu postoje kolonije za oboljele od lepre, jer je karantena dobra prevencija za zaustavljanje širenja lepre, ipak mnogi oboljeli (a ima ih još uvijek u svijetu; samo jedna Indija oko 400 00 tisuća), uz pravovremeno tretiranje lijekom prebolijevaju svoju bolest bez da bivaju nužno smješteni u karantene ili kolonije. Mi smo, bez daljnjega, smješteni u koloniju, koja ovdje čini cijelu državu, i dalje zvanu Hrvatska, no koju je puno primjerenije i preciznije zvati Kolonija lepre. Lepra-kao-takva je savšena za opis našeg trenutnog stanja. Mi smo u skrbništvu tirana, oni se brinu o nama, oni kroje naše živote.

Tirani koji provode tiraniju nad ovim ovdje ljudima su tih nekoliko stotina gospodara naših sudbina. Njihova tiranija je započela izbijanjem bolesti prije nekih dvadeset godina (inače, inkubacija kod lepre može trajati i do četrdeset godina, tako da smo imali i ponešto sreće u cijelom slučaju), te duhovne lepre kojom su nas tirani namjerno zarazili. Pritom, jasno, nije izostala niti zaraza pravom leprom, sa svim njezinim jezivim simptomima. Jer način na koji su nas prodali i opljačkali i uništili nas je obolio od lepre. Dakle, kod ove lepre, bakterija nije bila potrebna. Dovoljno im je bilo uništiti stanje naših umova, stanje našeg duha, tretirati nas kao gubavce, isticati do današnjeg dana našu ružnoću u smislu naše naivnosti, nesposobnosti, naše gluposti, da bismo sada već uistinu, ovako doslovno deformirani leprom, postali toliko ružni da više niti sami sebe ili jedni druge ne možemo gledati. Tako su nas zavadili, smjestili nas u Koloniju lepre, nastavili je nazivati državom Hrvatskom, unatoč tome što tu državu ne čini njezin narod, a upravo to država i je (makar one koje počivaju na sada već odavno izobličenoj ideji demokracije), nego tu državu lažno predstavlja tih nekoliko stotina tirana.

Oni, tirani, žive u državi Hrvatskoj, a mi, gubavci živimo u našoj koloniji koja se prostire gotovo cijelim teritorijem njihove države Hrvatske. Mi znamo tko su oni – tzv. političari, nekolicina tajkuna i bankara, svi ti plaćenici koji su nas, doslovno i preneseno učinili gubavcima. Naši ‘skrbnici’. Koji skrbe o nama u ovoj karanteni jedino da zaštite nastavak svoje pljačke ove zemlje, a, pošto je lepra progresivna, i mi smo umalo posve disfunkcionalni, slijepi, deformirani, odrezanih udova, oni čekaju da utonemo u potpunu tamu, a zatim i da jednostavno nestanemo; da, unatoč lijeku koji postoji, ali nama je uskraćen, ova lepra od koje mi bolujemo za nas je smrtonosna. Uostalom, oni od nas koji ne pomru, njih će, tako razorene klasičnim simptomima i nus-pojavama lepre, biti lako ukloniti. Ako ništa, sakrit ćemo se sami od naše naše ružnoće u rupe koje se, eto li ga na, otvaraju diljem njihove države Hrvatske, tj. diljem naše kolonije. Tirani, koji su zapravo poslušnici imperijalističkih tirana, briselaca i SAD-a, kao glavnog tiranina nimalo slobodnog svijeta, oboljeli su nas ovom leprom koja je opakija od stare lepre, a sve da bi onda u miru mogli prodati sve što postoji na ovom mjestu ovdje. Većina toga je već i prodana, a oni, zdravi i lijepi, samo još moraju, zajedno sa svojim nalogodavcima, pričekati da nas bolest pojede.

Nevjerojatnom koristoljubljivošću, nezamislivim lažima i beskrajnim udavaranjem imperijalistima zlog Zapada, uspjeli su jednu bolest, koja i nije toliko zarazna (kao što se otkrilo vremenom), te je itekako lječiva, pretvoriti u bolest na smrt.

Imamo samo još jedan problem. Jedan, jer progresivnost naše bolesti je sada više nezaustavljiva. Ne samo da ne daju lijek nama gubavcima, nego rade ustrajno na tome da do lijeka nikada ne dođemo, a skrb koju provode nije ništa doli pokušaj ubrzavanja napredovanja naše lepre prema sve težim stadijima. Ponavljam, lepra, tako duga, tako agonijska, tako poružnjavajuća, bila je idealna za izbor naše bolesti, kako bi nada tinjala u nama, kako bismo sanjali da će taj lijek, a znali smo da postoji odavno, ipak doći do nas.

To im je dalo vremena za pregovore sa svojim imperijalističkim gospodarima, dalo im je vremena da nas dovedu do tog, još jednog jedinog problema koji nam je ostao, a taj je da, tako na smrt bolesni, tako gubavi jedni drugima, još uvijek ne vjerujemo da naš svijet, a on je tek naša kolonija, umire. Kao što reče pjesnikinja: ”Nitko ne želi vjerovati da vrt umire.” Taj akcidentalni, apsurdni produžetak naših nada, unatoč tome što se zapravo radi o našoj ‘sljepoći’, nemogućnosti da pomaknemo kapke i uvidimo da ”naš vrt” odavno umire, tj. da ga ubijaju, naše je vjerojatno prokletstvo, produžetak naše agonije. No jednako tako, mogao bi biti produžetak našeg opstanka, pa makar i ovako ružnih i deformiranih, što tiranima nikako neće odgovarati. Tako da bi se moglo desiti da se naši tirani nađu u nemilosti svojih imperijalističkih gospodara, jednom kada ovi shvate da se njihove sluge nisu učinkovito pobrinule za ove ljude, za ove gubavce. A tada će početi njhova agonija. Pa samo neka ”nitko ne želi vjerovati da vrt umire”.

LINK ZA FILM: KHANEH SIAH AST