Preminuo je Veljko Barbieri, moj “borhesovac”, jedan od likova iz “Mlade proze”.
Povezivao nas je, između ostalog, i zavičaj: Makarska. On je je bio potomak poznate makarske obitelji, u našem zavičaju znali su ga više po djedu apotekaru, jedinome u nekadašnjoj maloj Makarskoj, nego po ocu Frani, svjetski poznatom novinaru i stricu Veljku, osnivaču ACI-ja.
Nekoć je lijepa apotekareva kamena kuća bila jedina građevina u zelenoj borovini Osejave, stotinjak metara od mora, danas je zaklonjena i pogušena hotelskom novogradnjom.
Veljka sam upoznao tek u Zagrebu, prije pola stoljeća: on je rođen u Splitu, ali je rano došao noni i nonu u Makarsku, uz koje je odrastao. Tu je i upoznao tajne dalmatinskog kulinarstva (nije slučajno nastao pojam “makarski gulozani”). Ja sam, pak, nakon rođenja u Drašnicama blizu Makarske, ubrzo odselio u Split koji je presudno važan za moje formiranje.
U svakom slučaju, u poznijim godinama, ljeti bismo se nalazili u Makarskoj, nerijetko odlazili “nešto marendat” ili večerati, jer za Veljka je zajedničko jelo bilo važan obred potvrde prijateljstva. Sjećam se da je jednom mene i B. odveo na večeru u restoran Kalalarga, za koji je govorio da se tu najbolje jede (uz razumne cijene). No, te večeri on sam je jeo malo, a stalno je vadio plavu plastičnu kutijicu sa sodom bikarbonom i lizuckao bijeli prah.
– Muči li te gastritis?
– Ma, inače ne, ali bio sam nekoliko dana predsjednik žirija za najbolji neretvanski brujet u Opuzenu, a oni ti rade brujet sa feferonima, sada čak i ćili papričicama, pa kad probaš 22 brujeta, imaš požar u želucu.
-A to ti je cijena popularnosti. Ti si televizijska zvijezda. Svakom dalmatinskom gostioničaru san je da mu Barbieri dođe u gostionicu!
Godila je Veljku popularnost, ali volio je naglašavati kako on nije pisac kuharica, kolekcija recepata, već autor knjiga priča o jelima. I bio je u pravu. Napisao je on desetak knjiga u kojima se pojavljuju recepti, ali to su uvijek knjige o povijesti “kulture ića i pića”. Baš kulturna povijest.
U svakom slučaju, Veljko je iz zavičaja ponio ljubav prema gastronomiji i prema Mediteranu.
U većini svojih knjiga on prepleće motive iz antičkog doba sa suvremenim zbivanjima; ja sam to u svojim esejima spominjao kao Barbierijev ciklički koncept vremena; suvremenost je umnogome zadata našom prošlošću.
I njegov najpoznatiji roman “Epitaf carskog gurmana” bavi se Gabiusom Apicijem, antičkim gastronomom, a kulinarstvo reprezentira simbolički slobodu, hedonizam i kreativnost nasuprot političkoj totalitarnoj moći.
Pisao sam o većini od Veljkovih knjiga, neke i uredio. On je to cijenio. Ali za kritičara nije dobro kad je odviše blizak s autorom o kojem piše. Nema potrebnu slobodu da iskaže slobodan sud.
Barbieri je puno očekivao od svojeg biografskog romana o Dioklecijanu. Pozvao me je da govorim na promociji. Ja sam na njoj, koliko god sam to mogao, obazrivo rekao da je to više historiografsko- publicistička knjiga puna znanstvenih činjenica, da mi nedostaje romaneskna naracija. Veljka je moja opservacija baš pogodila. Nisam stoga htio pisati o knjizi u medijima. A to ga je pogodilo još više.
Nakon nekoliko godina napisao je novu verziju romana. Kao da je ipak priznao da u mojem prvom sudu ima nešto. Pa, ipak, meni ni ta druga verzija nije bila ono pravo, “Epitaf” ostaje njegova najbolja knjiga.
Sve u svemu, ostaje velik i raznovrstan opus, dvadesetak knjiga, zanimljiv život, čak i vojnička karijera i bojnički čin u domovinskom ratu, buran ljubavni život.Veliki hedonist!
Zanimljivo, kad sam ga prije desetak godina nagovorio da pristupi fejsu, uskoro je na našoj mreži počeo pisati bajkovite priče za svoju novorođenu unučicu Zoe. Bio je i nježan djed, nono.
Adio, moj kumpanjo