Veliki Borges napustio je Argentinu kad se tamo igralo svjetsko prvenstvo u nogometu. Bio je slijep, ali ne i gluh: Nije mogao podnijeti urlajuće stadione.

Kao dijete, rado sam se gurao u mnoštvu urlajućih stadiona. Volio sam nogomet: igrati više nego gledati. Ali često sam bio u Maksimiru s ekipicom svojom nogometaša iz Gornje Dubrave.

Tako sam se obreo na derbiju Hajduka i Dinama, jedinom pravom derbiju, uz utakmice Dinama sa Zvezdom ili Partizanom, (danas su to utakmici s nelošom Velikom Goricom, ali ipak…, dajte, najte…), koja se igrala početkom ožujka 1960.

Punim odvažnih 12 godina. Navijam iz sveg grla.

Svi gledamo u lijevo krilo; ime mu je Ilijas Pašić.

U nj gleda i Bego III, bek Hajdukov.

Pod kraj, podiže kopačku u visini Pašićeve glave; on je u prodoru. To je bila Dinamova atomska navala.

Udara protivnika svom silinom koju ima jedna kopačka u zamahu.

Dakle, ja sam svjedok. Onako kao što je Goethe znao reći za neki svjetskopovijesni događaj: “Ich war dabei gewesen! Ja sam tamo bio! Ja, Goethe, doručkovao sam u šatoru s Napolenom. Mi smo razgovarali o ženama. Napoleonovi zapovjednici svaki čas upadali su s vijestima s bojišta.”)

No ja uistinu jesam svjedočio, kao uostalom što ni Goethe nije lagao.

Tisuće ljudi vidjelo je što i ja, ali nije nikada raščišćeno je li to bilo u igri ili u svađi. Je li bila šaka ili kopačka. Ja sam vidio kopačku u zraku. Vidio sam da je Pašić pao na travu glave potpuno crvene: postala je razrezana lubenica!

Odnose ga na nosilima. S igrališta i iz karijere.

Poslije toga više nikada nisam ušao na stadion. A s obzirom da sam zašao u dob, misli da niti neću. Kao ni u teatar.

Prilažem vam pripovjetku “Derbi” iz zbirke “505 sa crtom”, Profil International, Zagreb, 2007. Ona počinje prepričavanjem jednoga događaja koji se, kao nekom prisilom, spomene za svaki Uskrs; spomene se kao neka pošalica, a bio je tragedija. I onda u priči slijedi opis tragedije na stadionu.

Jer ovo s Pašićem bila je tragedija.

Mnoge naše tragedije postaju vicevi.

Knjigu vam slikam, zato što se možete slikati; nju nećete naći. Sve to spada u crnu tvar hrvatske književnosti.

505 sa crtom

Derbi

– Ove godine su poranili. Znam murjaka kojeg su tu stavili pred kip, a onda su ga frajeri odvukli u bircuz i naroljali ga. Kad se vratio, stvar je bila gotova. Murjak si je pucao u glavu… – tu Cobra upre kažiprst na sljepoočicu.

Kao “dijete iz šume”, ja nisam ništa shvaćao. Cobra je pokazivao na kip čija su muda bila obojena crveno i plavo. Čim je Cobra shvatio da ne razumijem, zastane i zausti, u zamišljenoj pozi: – Dolazi Uskrs!

Kip iznad naših glava stiskao je svoj tanjur. U nekoj knjižurini našao sam sličnoga a pod slikom je pisalo: Diskobolos. Imao je manja jaja od našega. Naš, “Dinamov”, imao je najveća muda na svijetu. Ovako crveno-plava, doimala su se još većima. Kao i kita koju su pustili na miru. Kao “dijete iz šume”, ja sam naravno znao za lijepe običaje u kojima su uživala druga djeca. No tko je i zašto pred kip stavio onog nesretnog murjaka iz Cobrine priče, zašto su ga odmamili i opili, zašto su od tolikih jaja na svijetu obojali baš muda ovoga atleta – koji je, kao namrgođen zbog snijega što je baš počeo padati, još čvršće stiskao svoj tanjur – to ja nisam mogao pojmiti. Izgledalo mi je sve to kao neka igra. U toj se igri netko ubio. Štoviše, nekoga su natjerali da se ubije. Moj mozak to nije mogao kapirati; Cobra se samo cerekao. Pitao sam ga je li mu žao murjaka. Rekao je da je to s jajima dobar štos. Onda sam mu ja rekao da to nije odgovor na pitanje. – Pa nije!, presječe Cobra. – Tako im i treba, kad u zaguljene situacije guraju labilne murjake.

Pobunio sam se, više u sebi: To je ipak igra. Ljudi bojaju svašta. Jedan je obojao svoj bicikl u ljubičasto. U kakvo ljubičasto: ta boja ne postoji. I onda su mu ukrali bicikl. I sad ni on ne postoji. A i mi sami pišemo po plotovima, po zidovima, kojekakve gluposti. Naprimjer, dečki iz Dubrave napisali su na zidu neke barake: VOLIM TE MAMA AL NE VIŠE OD DINAMA! Ja sam volio “Dinamo” i nisam prezao ni od čega kad bi se našao oči u oči s nekim tko voli NEKOG drugog. A ipak mi je ono što su dečki napisali izgledalo pretjerano. Ja se ne bih tukao zbog mame, a zbog „Dinama“ da. Ali opet.

Tako mi je i murjakova odluka da se upuca zbog jaja izgledala pretjeranom. Cobra je imao pravo: gurnuli su čovca u nešto čemu nije bio dorastao. Uopće, njih je vrlo lako isprovocirati. Mi smo ih i sada gledali, tu oko kipa s ta¬njurom, i oni su gledali nas. „Hajdukovi“ navijači su već ranije ušli na stadion. Dakle, murjaci su gledali nas, mi njih, a za to nije bilo razloga.

Konačno, jaja su već bila u koloru.

Meni osobno nije smetalo ako film nije. Naprimjer, „Vera Cruz“, odličan film s kaubojima, koji sam samo u veljači gledao sedam puta, četiri puta u kinu „Partizan“ na Kvatriću, dva puta u kinu „Bratstvo“ kod Mitnice, a jednom su kauboji došli u tvornicu kod nas u kvart. I to je bilo najbolje, jer sam poznavao svu škvadru, a poznavao sam i kita koji je petljao s projektorom, pa su nam film pustili još jedanput, za nas pet iz kuće. Dakle, gledao sam taj film osam puta, a gledao bih ga osamdesetiosam puta, te ga znam napamet. Od nas pet iz kuće samo je Cobra danas došao u Maksimir. Dva imaju zaguljene starce, jedan upalu pluća. A vrijeme je kiselo. Snijeg baš je počeo, te mi se činilo da se čovac s tanjurom (ljuti li se i on zbog onoga s njegovim mudima?) kao nešto furio zbog tog snijega. Treba li reći da je on bio sasvim gol? I onda mu se na glavu spusti golub, a meni se učini kako se izraz njegova lica malo promijenio, te se zgusnuo u grimasu: Samo mi je još to trebalo!

Čovac s tanjurom nije imao svoj dan. A ja sam mislio, čast Uskrsu, ali ni ja ne bih baš volio da mi netko ofarba muda.

Možda je tako mislio i murjak, premda mi se čini da murjake njegova kova (dakle, malo živčane) ne bi trebalo slati na stadione. No obojena jaja ipak nekako nisu razlog da se čovjek ubije. Kao što se i „Dnamo“ipak nekako ne može voljeti više od mame, iako ga volim jako, jako. Ja znam što je igra, a što život. Ne valja u vatru slati murjake koji ne kapiraju ovu razliku. U međuvremenu, mase su pristigle. Oni koji dolaze iz pravca centra morali su, dakako, nabasati na obojena jaja. Ja sam gledao što će oni na to. A i Cobra se nekako posebno cerekao, kao da je to bogzna što. (Cobra je o svemu tome znao nešto više. On je išao u crkvu svake nedjelje, umirući od dosade – su njegove riječi: Tupež! Ali onda mi je rekao da je ipak zgodno s vremena na vrijeme nešto dobiti, u čizmicu, u košaricu. A u crkvu dolazi i jedna cura u koju se zatelebao, ali joj zasad ne prilazi. – Neka komad pati!, rekao je Cobra, no meni se čini da je on bio taj koji je patio. – Kako ti se čini? – pitao me Cobra, a ja na pitanje nisam bio spreman. Jedva da sam je jednom vidio, nije išla u našu školu. – Super komad!, rekao sam Cobri, i time je stvar bila zaključena, ali ne i patnja.)

Ljudstvo slijevalo se odasvud, dolazeći najviše tramvajima. Mi smo naravno znali da će biti gužva, bio je to derbi, plavo-bijeli, onaj pravi. – Gle, Splićani nam donijeli snijeg! – mrmljali su Zagrepčani, a kako se snijeg tu i tamo stvarno hvatao, neki su bez sumnje uzeli tu činjenicu kao loš znak: Plava boja uzmiče! Plavi su tramvaji, plavi su murjaci (to su naši dečki, samo su nervozni) i plavo je jedno mudo našeg tanjurača (diskobolosa, ali to se ne može upamtiti; to možeš upamtiti jedino ako kao šalabahter tintom ispišeš na ruci. A čemu?).

Da, da, volim ja tu nervozu derbija, kao pred dobru tuču. Nisam ja nikakvo cvijeće, to ti je ona nervoza u rukama, u grlu, u šupku, u mudama (neobojanim), u svemu. Tko tu traži kavgu, taj je i nađe.

No mi smo sada imali jedan drugi problem. Nismo tražili tuču, još ne, već oca. Majke (koje volimo, kako tko, tko manje tko više od “Dinama”, ali to je u oba slučaja jako mnogo) ostale su doma i pekle kolače. To je njihov doprinos derbiju. No starci bili bi ovdje dobro došli, jer oni bi imali ulaznice. Mi ih dakako nismo imali. Cobrin stari je pobolijevao, kašljucao, a on još nije mogao znati da će zgasnuti za samo godinu dana od ovoga derbija. Moj se za nogomet nije zanimao, a ni za mene, pa ni za majku. On je našao jednu drugu, koja je pekla bolje kolače, i tko zna što sve tu još ima, što ne spada u temu. Dakle, tu smo sad nas dvojica klipana, bez ulaznica, a ipak smo klipani, dakle preveliki da se prošvercamo na stadion u obliku miševa, ili da, kao golubovi, doletimo iz Maksimirske šume. To znači, problem.

Redari na ulazima bili su strogi, stroži od murjaka, od kojih smo mnoge poznavali – bili su to naši dečki, samo malo nervozni, i većina ih je voljela nogomet, te mora da im je bilo teško to što su morali nadgledati nas kako lijepo divljamo na tribinama, umjesto na travnjaku. Nitko međutim nije poznavao murjaka koji si je pucao u glavu zbog onih blesavih muda. Cobra mi je kazao da je taj tek bio došao – iz Like – te da mu je nadgledanje muda našega kipa bila prva “domaća zadaća”. Vjerojatno su mu rekli: Sve može biti, osim što ta muda ne smiju osvanuti crveno-plava! I sve je bilo, osim što su onda muda osvanula obojena.

Svejedno, nije se trebao za to ubiti. Cobra je, kazao sam, o svemu tome znao nešto više, nešto što ja nisam mogao ukapirati. Na kraju krajeva, ako se već farbaju jaja, zašto bi onda baš kipova ostala netaknuta?

A i to s crkvom. Ja sam Cobru posve dobro razumio: Da cura u koju bih se ja zatelebao ide u crkvu, i da je njezini ne puštaju nigdje, osobito nedjeljom (a to je dan za cure), osim u crkvu, i ja bih tamo išao. A opet, ja sam volio više nogomet nego cure, što sam, u mislima, preporučivao i Cobri, vidjevši ga kako pati zbog nekakve male krumpirače (ovo nije pravedno; Cobrin komad, rekoh slabo sam poznavao, nemam pravo ništa o njoj reći, a pohvalu sam za njega izmislio iz lojalnosti).

Dakle, ostajući trenutno u stanju bez oca (dakle, u stanju BEZ-OČNOSTI? – provjeriti s nastavnikom srpskohrvatskog ovu mogućnost za riječ, natjerati ga u očaj!), mi smo sada bili u maloj frci. Valjalo je pod hitno naći dva oca, jer redari ne bi tolerirali da jedan, poštovani, sivi otac (obavezno u odijelu s kravatom, u kaputu, s kišobranom, i dakako, s ulaznicom – ako može počasnom, ako ne može, bilo kakvom) uvede dva ovakva klipana kao što smo bili mi, tojest da je on otac obojici. Mi smo naravno s redarima ratovali, ali oni nisu glupi, i ova je igra prije igre imala svojih pravila. – Striček, mogu s vama? – tako je glasio čarobni Sezame-Otvori-Se, a bilo je i vrijeme, tribine bile su već skoro pune. Mi smo očito potrošili previše vremena na onu frku s kipovim mudama. Sad nam je valjalo naprosto ući na stadion gdje se već sve orilo

Cobra i ja nađosmo dva stričeka, te smo, jedan za drugim (mi se, iako s različitim očevima, nismo željeli izgubiti u masi navijača), ušli na Zapad. Jer kad već varaš, varaj sa stilom: mi smo, dakle, uz naše nove očeve čak i sjeli. Iz Maksimira, koji se tada još nudio na tanjuru, puhao je povjetarac – hladan, ali ne prehladan, snijeg je prestao, teren je bio, kako ćemo to čitati u novinama, “težak za igru”, ali ne nemoguć. Derbi je počeo. Ja sam bio sfiksan na Jerkovića, kojega sam vidio neki dan kako ulazi na pomoćni stadion, na trening, noseći u mreži desetak balti (broj 5). “Dinamov” je centarfor tada rekao: – Puna mreža golova!, i svi su bili ushićeni. Mi smo naravno znali igrače po imenu, te smo, u žaru igre, prenosili radijem vlastitu tekmu: – Eno ga Pašić, lijepo se oslobodio… Zambata se tu našao, točan udarac glavom… A i golman Irović bio je legenda: koliko sam samo puta ja krenuo u noge protivniku iz drugog kvarta, kličući: Irović, Irović… u posljednjem trenutku!

Jebi ga, onda su nam ga smjestili, i to u prvim trenucima. Mi nekako baš nismo gledali, jer nas je više zanimalo što se događa pred “Hajdukovim” golom, i bio je to trenutak nepažnje, jer su i naši igrači bili slično nastrojeni. Dok si rekao keks, mreža je bila puna, ali naša.

Tu je sad bio tajac, ali zato, na Istoku, ludnica. Bili bismo ih pojeli, da smo ih mogli zgrabiti.

U poluvremenu, naši novi očevi kupili su nam oranžade, a to zato što smo bili dobri navijači, i sve bi bilo O. K. da nismo morali gledati onaj užas na semaforu. Da stvar bude gora, bio je to Kup maršala Tita. To znači, ili ostaješ, ili te nema dogodine. Samo jedan u ovom derbiju ide dalje. (Sam Tito ostao je još dugo. Kao i kakvom nogometašu, i za nj je bila fatalna noga: skoro pa sportska ozljeda.)

Vrijeme u drugom poluvremenu išlo je barem dvaput brže no što bi bilo normalno. Pazi sada, radi se o 45 minuta! 45 minuta, čovječe, zamisli samo, to je školski sat. Znaš li ti kako to može biti dugo, kad prst sudbine klizi školskim imenikom? A sad, vrijeme leti.

Odmah vidiš, konačno, ipak je to derbi, da je dolje na terenu sve veća frka i fertutma. A i kod nas gore, iako smo već svi promukli. Odluke suca sve su čudnije, faulova sve je više. Čini ti se, bila je igra, a sad se ide u pravi rat. Tako je i kod nas gore. Sudac je iz Beograda, no mi mislimo da ljetuje u Splitu. Splićani viču da smo ga mi dobili na ćevapčiće, ili na šestinsku pečenku. Mi njima vičemo da čovac ne voli blitvu. Oni nama da sigurno voli žabe. Iz Maksimira, posve jasno čujem, (čujem to i danas), rikne lav: Eto ti ga, onaj iz Metro Goldwyn Meyer – gledam isti film, deveti put. Zvijer pati. To je naš, domaći lav.

Za suca nekako mislim da će pokušati naći put za Beograd ako odavde izađe živ. Naime, ti „Hajdukovci“ su premazani svim mastima, te se oni prevrću po travnjaku koji je u međuvremenu sav izgažen, i nije ništa drugo nego gomila blata; oni se bace, svilenkasti kakvi jesu, i na najmanji dodir, te se prevrću, jauču, istežu svoje kopačke, pokazuju nepostojeće modrice, gledaju u nebo, a Istok im povlađuje… Važno je da vrijeme ide jer to nesretno vrijeme radi za njih, kao što, dok prst klizi đačkim imenikom, vrijeme zna zastati, pak se nekako cereka, i ti lijepo čuješ kako se vrijeme cereka, sve dok u tom cerekanju vremena ne čuješ svoje ime, a dakako, nemaš pojma o križarima pod Zadrom, i jebi ga, nemaš pojma, a vrijeme stoji na samom sebi, te se cereka.

A opet, ruku na srce: Što bi naši radili da vode 1:0, znajući da ih taj rezultat vodi u finale, baš kao i 5:0? Naši bi se isto tako bacakali po travnjaku, isto bi tako fulirali, istezali svoje kopačke, dali se masirati tamo gdje ih uopće ne boli, te bi, ukupno uzev, isto tako očijukali s vremenom, koje bi onda, dakako, šarmirano (lako je šarmirati vrijeme, teže nego Cobrin komad u crkvi), onda radilo za njih.

Ja i danas mislim da je samo nebo, ili što već da tamo jest, nagradilo moju vitešku velikodušnost, tojest priznanje da bi i naši dečki činili to isto u istoj situaciji, da bi naime jadno glumatali: Izjednačili smo!

To je bilo tako da je moj Jerković preskočio jednu loptu, što od „bijelih“ (koji su svi već bili do grla blatnjavi) nitko nije očekivao, i onda je nastala mala panika, lopta, tako preskočena, nije na trenutak bila ničija, pa ju je Zambata ugurao u „Hajdukovu“ mrežu.

To je kao kad se vratiš od mrtvih, a kako se nitko doista ne vraća od mrtvih, ne da se opisati.

„Hajduk“ se onda razbio. Vidio sam kako si čovci na njegovoj klupi čupaju kose: od gotovine učinjena je vjeresija. Zapad je svršavao, naši su očevi poskakivali na svojim sjedištima, i bilo je svakome jasno da je „Hajdukova“ stvar izgubljena. Korner, samo jedan korner, Jerković, glavom, 2:1. Derbi je bio odlučen. Naoko, nije se moglo vidjeti tko je tu bijel, a tko plav, svi su bili zemljani, i ja mislim da su na terenu mogli kako tako funkcionirati još jedino ako su se zazivali po imenu. Naš je Irović ostao crn kao vrana, poskakivao je od hladnoće u svojoj kaljuži, ali bio je radostan. Lav se iz Maksimira više nije javljao; samo neke ptice.

Te ptice. Ne ćuk, ili sova, neke egzotične ptice. Nešto južno. Meni se to nije dopalo. Ne znam danas zašto. Možda nekakve papige. Možda je to bila papagajska uspavanka. Da je bio ćuk, razumio bih odmah, zna se s čim se to povezuje: ni s čim dobrim. Papige su neutralne, a nije mi se dopalo.

Iako, sve je bilo gotovo. Derbi je bio odlučen, a što je od toga važnije? Mamini kolači dolaze na kraju, ali ona sa svim tim nema veze. Nema osobitog smisla da mi sad tambamo promrzle Splićane, kojima je ionako stalno zima. Oni su bili tihi i tužni.

Jebi ga, to je igra, to je sport.

Kao i to s onim mudima. Što bi na sve to kazao kip kad bi mogao govoriti? A i kad bi mogao, bilo bi to grčki – diskobolos – od toga nikakve fajde, jedino da zapišeš kao šalabahter na ruku, tintom.

Ja danas pravo ne znam kako je išla cijela ta akcija, posljednja u derbiju, tko je komu tu što nabacio, što se tu htjelo, a kako se, naprotiv, dogodilo ono što se dogodilo.

Tek, svi vidjesmo Pašića na ledini, glave potpuno crvene od krvi, kao da ga je netko premazao bojom, kao da je na nekom batrljku plavo-blatnom, jedva još plavom, nataknuto veliko crveno jaje.

Uz njega “Hajdukov” igrač – tribinom se, brzinom svjetlosti pronio šapat – da, šapat, – Bego! – koji diže ruke prema nebu, potom ih spušta na beživotnu lutku na ledini, potom nešto viče što nitko ne može čuti (a tišina je posvemašnja), potom ljubi crvenu kuglu nataknutu na nečem blatno-plavom, i u potpunoj tišini, to grozno kriještanje papige. Nekako suro, prijeteće izgleda odjednom i sama maksimirska šuma.

“Dinamovo” krilo stavili su na nosila, te je njega potom odnijelo Društvo za spašavanje.

Sudac je odsvirao kraj, a zvuk se njegove zviždaljke dojmio i sam turobno. Šutio je i Cobra kraj mene, a naši izabrani očevi pobrzali su spram prepunih tramvaja. Murjaci pušili su u tišini, posla nije bilo.

Rat je na naše stadione došao tek kasnije, mnogo kasnije. U tri desetljeća zarast će ono što može zarasti, umrijet će ono čemu je došlo umrijeti, i svaki snijeg bit će lanjski. No ta krvava glava u blatu, igrač koji trese trup, za koji trideset tisuća ljudi u tom hipu misli da je već i truplo, uznemirenost životinja u zvjerinjaku, potištenost na tribini – mnogo je tu bilo pitanja na kraju ove čudne pobjede.

I sutra već, sjurivši se s kruhom/masti niz stepenište naše “kasarne”, našao sam se pred krupnim pitanjem: trčim po lijevoj strani naše livade, znam pucati i lijevom i desnom nogom, znam i nabaciti, no što to vrijedi kad se više ne odvažujem zaviknuti: “Trenutna situacija: Pašić probija se po lijevoj strani, vara beka, vuče loptu sve tamo do kornera..

(Facebook)