Skoro dvosatno divanjenje s dragim Zefirinom Grasijem, intelektualcem, novinarom i novinskim urednikom, jednim od najvećih (po značenju) na ovim prostorima, u “Grmeču”, preko puta redakcije “Politikinog zabavnika”. Potrajalo bi i duže da Zeferino nije morao još jednom pregledati prijelom i “pustiti” novi broj “zabavnika” u tisak.

“Politikin zabavnik” je jedinstveni tjednik ne samo na nama geografski bliskim državama i jezicima, nego i na širim obzorima. Pokrenut je još 1939. godine u Beogradu, zbog rata je prestao izlaziti, da bi bio obnovljen 1952. i otad izlazi svaki tjedan. Najnoviji broj (od 12. lipnja) 3879 je po redu.

Zefirino Grasi je 1985. sjeo u stolicu pomoćnika glavnog i odgovornog urednika “Politikinog zabavnika” (tada je “šef” bio Vlada Bulatović – Vib), da bi četiri godine kasnije, dakle 1989. postao svojevrsni “capo di tutti”.

Naravno, u kontekstu urednika dječjeg lista koji je dio identiteta novinske kuće “Politika” i koji je tržišno orijentiran.

I tako prolazi 37 godina što je Grasi u impresumu naveden kao urednik “Politikinog zabavnika”, pa mu spomenem kako je prestigao po stažu nekadašnjeg doživotnog predsjednika SFRJ?!

Nije se, kaže, umorio, makar je – kaže – sve zahtjevnije i zahtjevnije uređivati “Politikin zabavnik”, svaki tjedan pripremati novih 68 stranica lista, da te stranice budu zanimljivije i da čitatelji ne budu razočarani. Cijena je 250 dinara (nešto iznad dva eura), što za tamošnje prilike baš i nije popularan iznos.

U spomenuti opseg uračunat je i strip-prilog, na sredini lista, koji najčešće ima 12 stranica.

Na omotnoj strani “zabavnika” čitatelji po obavezno nalaze “Garfilda”, na trećoj “Hogara Strašnog”, a na drugoj “RIpleya” i njegovu znamenitu rubriku “Vjerovali ili ne”…

“Politikin zabavnik”, saznajem tiska se u prosjeku u 20, 21 tisuću primjeraka, prodaje se cca polovica naklade, a dio remitende se kasnije šalje u kioske u neke od susjednih zemalja.

U Hrvatskoj “Politikinog zabavnika” nema više u prodaji, makar – kaže Grasi – i ovdje je postojao interes za njega. Na nekoliko kiosaka Tiska u Zagrebu (na Trgu, u pothodniku…) se svaki tjedan mogao kupiti novi broj, a bilo je i ljudi koji su bili pretplaćeni.

Imao je preliminarne dogovore da se radi hrvatsko izdanje “Politikinog zabavnika”, najprije s Ninom Pavićem (EPH), kasnije i Urošom Šoškićem, ali… na kraju od toga su ostale tek – ideje!

Zanimljivo, u zaglavlju lista još uvijek stoji da u Hrvatskoj pojedini broj “Politikinog zabavnika” košta 4,40 eura (33,20 kn).

Naravno, “Politikin zabavnik” (kojeg sam počeo pratiti s nekih 10-11 godina, kada je pola lista bio – strip!) bila je tek jedna od naših “tema”.

Nismo mogli preskočiti ni zajedničkog prijatelja, Gradimira Aleksića. Ni naših novinarskih dana.

Što se pak stripa tiče, Zefirino mi je otkrio kako na zidu njegovog stana visi Maurovićev original – iz jednog vesterna iz 50-ih godina.

Pričao mi je i o suradnji s prošle godine preminulim Ervinom Rustemagićem.

A i kako je široke ruke bio podržao ideju Vladimira Pištala, svog gimnazijskog prijatelja, da u okviru Narodne biblioteke Srbije (čiji je postao ravnatelj; upravnik – po srpskom) poseban prostor odvoji za Muzej stripa. Nažalost, od same ideje se nije nešto pomaklo naprijed…

ZEFIRINO GRASI – VJEROVALI ILI NE, ALI NEVJEROJATNIJIH 37 GODINA NA ČELU “POLITIKINOG ZABAVNIKA”

Skoro dvosatno divanjenje s dragim Zefirinom Grasijem, intelektualcem, novinarom i novinskim urednikom, jednim od najvećih (po značenju) na ovim prostorima, u “Grmeču”, preko puta redakcije “Politikinog zabavnika”. Potrajalo bi i duže da Zeferino nije morao još jednom pregledati prijelom i “pustiti” novi broj “zabavnika” u tisak.

“Politikin zabavnik” je jedinstveni tjednik ne samo na nama geografski bliskim državama i jezicima, nego i na širim obzorima. Pokrenut je još 1939. godine u Beogradu, zbog rata je prestao izlaziti, da bi bio obnovljen 1952. i otad izlazi svaki tjedan. Najnoviji broj (od 12. lipnja) 3879 je po redu.

Zefirino Grasi je 1985. sjeo u stolicu pomoćnika glavnog i odgovornog urednika “Politikinog zabavnika” (tada je “šef” bio Vlada Bulatović – Vib), da bi četiri godine kasnije, dakle 1989. postao svojevrsni “capo di tutti”.

Naravno, u kontekstu urednika dječjeg lista koji je dio identiteta novinske kuće “Politika” i koji je tržišno orijentiran.

I tako prolazi 37 godina što je Grasi u impresumu naveden kao urednik “Politikinog zabavnika”, pa mu spomenem kako je prestigao po stažu nekadašnjeg doživotnog predsjednika SFRJ?!

Nije se, kaže, umorio, makar je – kaže – sve zahtjevnije i zahtjevnije uređivati “Politikin zabavnik”, svaki tjedan pripremati novih 68 stranica lista, da te stranice budu zanimljivije i da čitatelji ne budu razočarani. Cijena je 250 dinara (nešto iznad dva eura), što za tamošnje prilike baš i nije popularan iznos.

U spomenuti opseg uračunat je i strip-prilog, na sredini lista, koji najčešće ima 12 stranica.

Na omotnoj strani “zabavnika” čitatelji po obavezno nalaze “Garfilda”, na trećoj “Hogara Strašnog”, a na drugoj “RIpleya” i njegovu znamenitu rubriku “Vjerovali ili ne”…

“Politikin zabavnik”, saznajem tiska se u prosjeku u 20, 21 tisuću primjeraka, prodaje se cca polovica naklade, a dio remitende se kasnije šalje u kioske u neke od susjednih zemalja.

U Hrvatskoj “Politikinog zabavnika” nema više u prodaji, makar – kaže Grasi – i ovdje je postojao interes za njega. Na nekoliko kiosaka Tiska u Zagrebu (na Trgu, u pothodniku…) se svaki tjedan mogao kupiti novi broj, a bilo je i ljudi koji su bili pretplaćeni.

Imao je preliminarne dogovore da se radi hrvatsko izdanje “Politikinog zabavnika”, najprije s Ninom Pavićem (EPH), kasnije i Urošom Šoškićem, ali… na kraju od toga su ostale tek – ideje!

Zanimljivo, u zaglavlju lista još uvijek stoji da u Hrvatskoj pojedini broj “Politikinog zabavnika” košta 4,40 eura (33,20 kn).

Naravno, “Politikin zabavnik” (kojeg sam počeo pratiti s nekih 10-11 godina, kada je pola lista bio – strip!) bila je tek jedna od naših “tema”.

Nismo mogli preskočiti ni zajedničkog prijatelja, Gradimira Aleksića. Ni naših novinarskih dana.

Što se pak stripa tiče, Zefirino mi je otkrio kako na zidu njegovog stana visi Maurovićev original – iz jednog vesterna iz 50-ih godina.

Pričao mi je i o suradnji s prošle godine preminulim Ervinom Rustemagićem.

A i kako je široke ruke bio podržao ideju Vladimira Pištala, svog gimnazijskog prijatelja, da u okviru Narodne biblioteke Srbije (čiji je postao ravnatelj; upravnik – po srpskom) poseban prostor odvoji za Muzej stripa. Nažalost, od same ideje se nije nešto pomaklo naprijed…