Nolanov film podsjetio me je na dvostrukost ili višestrukost Mediterana, jedan obraz prijazan, drugi iscerena maska, u filmu pejzaži očigledno snimani u Grčkoj divni, kakve poznajemo iz Dalmacije, ali onda daje prevelike pješčane plićine, kao da je stalna šćiga, ili kao da je Mediteran sjever. Nekad je more snimano tako da osjetim i znam oinops pontos, more boje vina,(pontos je more, oionos je vino) po kojem brode helenski brodovi, lađe brzoplovke.

U filmu, Nolan sugerira da se Odisej ne želi vratiti na Itaku, makar to želi-ne želi,ima nijansi. Ipak, sjetila sam se Wagnerovog Tannhausera, autodestruktivnog tipa koji, prema vlastitom priznanju u jednoj od završnih arija, opisuje kako je u samom srcu Vatikana, gdje je došao okajati svoje grijehe, ismijavao vjernost i čistu ljubav, zlurado se cerekajući pokajanju i veličajući upravo taj grijeh koji je došao okajati.

Nije isto, ali Odiseju sve propada, drugovi s kojima je dijelio dobro i zlo, njegove lađe s plijenom iz Troje, domovina prema kojoj je trebao imati odgovornost, tj. Itaka, ljubav s Penelopom koja je 20-godišnja praznina, njegovo propušteno roditeljstvo. Na Itaku se vratio prerušen u prosjaka, ali i jest samo prosjak. Što je donio? Kao u dalmatinskoj pjesmi: Evo san ti doša, iz daleka svita, (ništa ti nisam donio, hvala što si me čekala, ja sam naputovan i napaćen) vengo san ti doni organ grlo svoje da proslavi lipo ime tvoje.

Krasno.

Učenje Homera u Klasičnoj gimnaziji: kad se osvrnem preko ramena na oko pedeset godina života, znam da je ritam gimnazijskih grčkih heksametra, stihovi, dijelovi sintagma i riječi, što na grčkom, što na hrvatskom, integralni dio mene, skupa sa sjenama ili odsjajima tog starog svijeta, što je bio dio kanona, pa je i nas,koji smo bili i loši u grčkom kao ja, povezivalo doslovno kroz stoljeća s onima koji su živjeli prije. Kroz taj lanac smo razumijevali svijet nosili smo slične slike i mi iz c razreda Klasične gimnazije u Zagrebu, u drugoj polovici 1970-ih i isto neki takav razred u nekom mjestu u Španjolskoj, ili Belgiji ili Danskoj, ili Češkoj, prije sedamsto godina prije tristo godina ili čak netko prije deset godina.

Jedva sam čekala da nakon Ilijade čitamo Odiseju, kao i svako radoznalo, bistro dijete. Zanimao me je taj najpametniji junak, ali kako je čitanje odmicalo i ep se cimentirao u glavi skupa s mitologijom, lukavac Odisej sve me se manje dojmio.

Pravi heroji bili su sjajnošljemac Hektor koji je branio Troju, svoj dom, bogoliki Hektor koji je napravio što je trebalo, iako se nije slagao s bratom u ime kojeg se borio.

Od Grka heroji su bili Ajant, tj. Ajaks, i Ahilej.

Vođa Grka, vladarljudi Agamenon Atrejević bio je moćan i nedodirljiv, sve dok ga nisu ubili po povratku iz Troje. Svima dođe kraj. Rat za Troju bio je rat za prestiž i moć, to smo i tada znali i to emanira iz epa. Ljepokosa Helena bila je povod. Njen muz, plavokosi Menelaj Atrejević bio je izrazito ratoboran, ali očigledno mlađi brat. Troja ne bi pala da nije bilo prevare, da su se i dalje svi pošteno borili i danas bi neosvojena stajala, a Heleni bi i dalje bili pod zidinama, ako ne bi otplovili.

Odisej, kako sam ga upoznavala, pokazivao se više prepredenim, nego pametnim. Lukavac. Lisac, a ne duboko mudar. Nije bio plemenit i jasan kao sjajnošljemac Hektor, izravan i također pametan kao veliki Ajant, kojeg je, dapače, Odisej izigrao pod Trojom za plijen, iako su bili brothers in arms, tako da se ovaj od nepravde i tuge ubio bacivši se na svoj mač, a niti nekontrolirane, nevine bogolike snage, kao Ahilej.

Prepredenost, prevejanost, nije dio ideala Starih – makar je točno da je taj ideal bio je uspostavljen kasnije, Rimu , a Grci su bili prilično fleksibilni oko moralnih pitanja.

Odisejeve zgode na putovanju zanimljive su, to je točno. Bio je vrlo hrabar kad je sišao u Had, zbog potrebe, a ne hira. Tamo se dogodilo nešto u epu što me je svojedobno pogodilo, a to je da je vidio svoju pokojnu majku, triput je pokušao zagrliti, ali ruke su mu prošle kroz prazninu, ta majka bila je samo sjena, kao san. Vidio je i Ajanta koji je još uvijek bijesan na njega. Dobio je upute, kao kad se ujutro probudimo iz sna i znamo što moramo učiniti.

No, kad je napio i oslijepio Polifema, i kad mu je rekao da se zove – Nitko, da bi ga prevario, to jest bilo domišljato, ali nisko za junaka.

Osigurao se da prođe živ kod pjesme sirena, tu se pokazao pragmatičan, baš kao i kod prolaza između Scile i Haribde.

Penelopa mi je kao tek propupaloj djevojci bila dosadna, Kirka najzanimljivija, Kalipso otužna. Volooka Atena mi je tada bila omiljena božica, kasnije u zivotu počela sam naginjati lovkinji Artemidi.

Vremenom sam bolje razumjela stalni i česti epitet Odiseja. Politropos Odiseus – bio je na mnogo(poli) mjesta (tropos-mjesto), čovjek što se naputovao, mnogostruk, onaj što je doživio i proživio, što se napatio. To je klasično objašnjenje junaka Odiseja.

Palo mi je na pamet da bi se politropos moglo prevesti na suvremeni jezik kao rastrganost, što je dublje od Nolanove inspiracije, koja je bila “complicated man”.

Danas mi se čini da je prizemnost Odisejevih dosjetki ljudska konstanta. Zašto je Kirka pretvorila njegove prijatelje, drugove, u svinje? Nolan pokazuje izmučena, gladna ljudska bića, muškarce, kako žderu, trpaju u se što mogu, najedu se, a dalje žderu, žderanje njih ždere, sami od sebe postaju svinje. U Homerovom epu, bog Hermes pomaže Odiseju jednom biljkom zbog koje on ne postaje svinja. Ali, da nije to pojeo, i on bi bio svinja. Junak velikog epa, jedan od temeljaca zapadnog kanona, bio bi barem jedno vrijeme prava svinja, tome je vodila logika epa, samo da nije bilo one božanske intervencije.

Odisej luta, prema Homeru, jer je, zbog toga što se Posejdon na njega ljuti, bacan morem amo tamo. Sam je kriv, kad je odlazio od Polifema, a prije mu je rekao da se zove Nitko, pohvalio se kad je odlazi i viknuo mu da se zove Odisej i Posejdon ga je čuo. Tako su oni koji su s otoka, s Mediterana, bili prokleti svojim vlastitim elementom, morem.

Kao što mu je rečeno u Hadu, njegova lađa brzoplovka mora proći pokraj obale gdje pjevaju sirene, pa Odisej svojim mornarima puni uši voskom, a sebe daje vezati uz čvrsti jarbol, falusni simbol.

Sirene pjevaju neodoljivu pjesmu koja u ljudima budi nesavladivu žudnju, a prepuštanje toj žudnji vodi u smrt. Odisej se veže, i odolijeva i žudnji naširoko koja je ionako autodestruktivna, ali i konkretnoj, jasnoj, žudnji za smrću. To što se veže, signalizira da Odisej konačno priznaje i poštuje zakon, tj simbolički poredak, simbolički red, niz, hijerarhiju, ono što se danas kičasto zove granica. Zakon je to što Odiseja i veže i sputava, to su konopi, lanci, koji su nam dobrobit. To što čuje Odisej, Lacan bi nazvao ono Stvarno, ono Realno, a karakteristika Realnog jest da pregrozno da čovjek stalno bude s time u doticaju, previše je posljedica za čovjeka da se suoči s time što stvarno jest. Tu i tamo to se događa i čovjek sve inače rade u životu -sve radimo – da izbjegemo spoznaju tog Stvarnog.

Odisejvi drugovi, ušiju začepljenih voskom, prolaze kroz taj dio puta u neznanju, oni slute koliko žudnja što rađa pjesma sirena može biti jaka, ali, blokirani su, a netko drugi, Odisej, pati umjesto njih, vezan. Da nije vezan, rasuo bih se, koliko je rastrgan. Da nema zakona, raspao bi se. Ali, pragmatičan je, vezao se.

Silazak u Had prethodio je pjesmi sirena.

U flimu, to mi je možda slabiji dio, osjećaj Sjevernog mora, kao tamo na plažama Ostendea i onog komadićka belgijske obale gdje sam znala često ići, i gdje danas sloj ovog načina života, gdje moji bogati vršnjaci jedu i jedu u skupim restoranima, a vršnjakinje se čvrsto drže za svoje vuitton torbice, pokriva melankoliju ravnih plaža i velikih mijenja plima i oseka.

Što je tamo doživio Odisej, u epu? Od Ahileja, koji je bio ponosan junak, čuo je da bi svi mrtvi radije bili zadnji prosjaci na zemlji, nego vladari vojski u Hadu. Ahilej bi radije bio živ, nego najveći junak svih nas koji smo stotinama godina učili grčki i latinski i čitali epove. Vidio je vladaraljudi Agamemnona, tužnu sjenu. Kad je vidio majku, možda jedini tren pravog, toplog osjećaja u tog lukavca u epu, i pokušao ju zagrliti, ruke su mahale kroz zrak, shvatio je da ne može ljudsko biće dohvatiti svoju želju. Što može biti silazak među mrtve nego prisiljavanje samog sebe da shvatiš svoje granice, barem je to bio za Odiseja. Tu je vidio što je posljedica Realnog.

Rekli smo da je na početku putovanja oslijepio Polifema i kad ga je Polifem pitao- a tko si ti, on je odgovorio, tko sam ja, nitko, pa kad je Polifem vikao u pomoć svojoj braći, pomoć, Nitko me napada, Odisej se smijao. Međutim ostaje da je rekao – ja sam Nitko.

Što li je to? Je li to štos vragolastog Odiseja, koji mu je na kraju, kad je vec bio na ladji brzoplovki, doviknuo Ja sam Odisej! – ili je to Ja sam Nitko, toliko lutam, toliko sam rastrgan i bezvezan i štetan i što god napravim, koliko god sam bistar ne završi na dobro, više niti sam ne znam što bih rekao, ja sam Nitko.

Putovanje i patnje pune ga smislom, ali dugo ne shvaća, zaboravlja i po sedam godina, i onda ponovo puni tu prazninu identitetom kad sretne sina, i poslije ženu, na Itaci. I psa Argosa koji ga je prepoznao kao Odiseja, iako je već bio prosjak.

U Nolanu ima tih naznaka na kraju filma, kad se na Itaku vraća kao prosjak. Nolan ga kostimira kao gubavca iz starog filma Ben Hur.

Ne da mi se možda više ovdje, kad i nije pravi tekst za objavu, ali još riječ o polemici oko Nolanovog filma:

Meni se svidjela nova interpretacija, taj daj što daš, ako već ti mladi, ili kako se zovu ne čitaju Homera, makar da ovo pogledaju.

Ne smeta me ništa, najmanje to da je lijepa Helena Crnkinja, zaboga to je gluma! Svi ti Grci bili su mali ako su bili Mediteranci, pokupljeni s otoka, često ispod metar šezdeset, kvrgavih nogu i faca, osim božanskog Ahileja i visokog rasta i jake građe Ajanta (Ajaksa) i plavušana Menelaja Atrejevića.

Odlično mi je da Odisej žali za uništenjem Troje, i ima, nije izgovoreno, to ja kazem, PTSP.

Scene na dvoru, raskalašenost prosaca – nešto što kao gimnazijalka uopće nisam konstatirala, to da mu razvlače imovinu, žderu, uništavaju – mislila sam da zbilja svi samo prose Penelopu, u inspiraciji su šekspirovske. To da je bard na dvoru, koji skoro pa da počinje – O junaku mi kazuj, o Muzo, prometnom onom, što mnogo se naluta, razorivši presvetu Troju…ali, ipak ne, no to što počinje je rap, to mi je ingeniozno.

Što još? Ne znam. Ako ima pitanja, tu sam.

/(Fotka: more boje vina, oinops pontos). Pontos i thalassa, oboje je more, ali pontos je široko more po kojem plove lađe brzoplovke./