Svaki put kad s naporom ribam pećnicu, laštim pod, perem suđe ili selektiram otpad, ponavljam Frostovu misao “znakovi reda i sabranosti”. Naime, vrlo dobro znam što se dešavalo sa ženama koje ne mogu prežaliti, a koje su “pobjegle iz života,” kad su njihove neuroze, opsesije i “nemoć preživljavanja” dosegle vrhunac: Woolf, Plath, Anne Sexton, I. B. Mažuranić, i tolike sivilom prekrivene druge…Fascinantno je to, što su “davale znakove”, upozoravale, vrištale iznutra, ali nitko nije smatra da su signali baš njemu upućeni. Kriza, mislili su, svi prolazimo kroz krize. Preživjet će, snaći će se, doći će k sebi, neće tako lako pustiti slavu iz ruke, odreći se javnoga uspjeha i njegovih tričavih drangulija. Prevarili se oni, a one pak, i sam su Život prevarile.
Ne znaju ljudi ništa, čak ni manje od toga. Ne znaju o drugima, ne misle o njima, uglavnom, imaginiraju vlastitu važnost i vlastite tegobe stavljaju na prvo mjesto, što bi se brinuli o tuđim nagorjelim tavama, izgubljenim rukopisima, umrljanoj odjeći, masnim krpama, začepljenim cijevima? Dugotrajna neraspoloženja, noćni strahovi, preosjetljivost na vanjski svijet, drhturenje, znojenje, bijeg u zaključan stan, potonuće u neredu, ravnodušnost na dojam koji ostavljamo, razdirući osjećaji krivice zbog prividno “nepopravljivih stvari”, otuđenost, nedostatnost, nepovjerenje u tuđu naklonost bilo kojega stupnja, često stoje ispred tih “konačnih odluka” da se izađe, kako reče Cvetajeva “iz svih gradova odjednom”, što će reći, iz svake uloge, svake kože, svakoga daljnjega bivanja i prebivanja na mjestu gdje više nismo doma.
Ne govorim ovo u obranu “sestara po tjeskobi”, niti vjerujem da bi meni itko priskočio, od najbližih do najdaljih, u tako odsudnoj situaciji. Došli bi ljudi da žovijalno pročavrljaju, da koketiraju,da se bruse u načitanosti i sofisteriji, da testiraju svoje zamisli ili pokupe kakav recept o književnom uspjehu. Ne bi došli da pomognu, to moram sa žaljenjem konstatirati. I zato ustrajem, samo promišljam tu grotesknu paradigmu, preuzetu od Dubravka Ivančana: “Čisti, riba i polira, VIM iz Belog Manastira”, te kontempliram o njenoj stvarnoj učinkovitosti. Apoteoza pokućnoga rada, sređenosti, okupiranosti nečim, postavljanja stvari “na mjesto”, nije moja furka i često se potajice izbeljim u kupaoničko ogledalo, ribajući pločice. Ali vragu ne trebalo, možda mi usput sine čemu sam još potrebna u sitnišu od vremena preda mnom. Šutim i rintam, dok se nevidljivi gonič robova naslađuje u nekoj drugoj dimenziji.
No, možda jednom uhvatim smisao svega toga i vrisnem: “Eureka!”. A tada ću svakako o tome obavijestiti one koji sa mnom doplivaju do obale.
Flora Green