O misteriju stavljanja ruke na mjesto gdje se drži lisnica

Na desničarskim se portalima i društvenim mrežama povela rasprava o tome je li Bilić postupio dovoljno patriotski kad nije stavio dlan na srce za vrijeme intoniranja hrvatske himne.

Naravno da podupirem Bilićevu odluku i čestitam na hrabrosti. Dakako i na sjajnoj pobjedi nad Češkom u gostima!

Nane je pokazao da “ima muda”. U hrvatskom društvu u proteklih 36 godina ruka na srcu postala je znak pripadnosti stranci koju obilježuje niz imovinskih afera (uz ostalo i sudska osuda za kriminal) uključujući i najnoviju katastrofu s uvozom otrovnog otpada.

A ne zaboravimo, ritual po kojem se za intoniranja himne stavlja ruka na srce uveli su kao domoljubnu obvezu devedesetih Tuđman i Vrdoljak imitirajući Amerikance koji su u to vrijeme jedini to prakticirali (neredovito). Meni je to i tada bilo smiješno: vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu.

Danas u javnim prigodama izvan stadiona odmah raspoznajemo pripadnike te ozloglašene stranke upravo po tom pozdravu. A reprezentacija jest, mora biti više od te stranke. Ona pripada svima, a ne samo njima.

Znam da je ovime Bilić “upao u kašetu brokava” da će se naći na udaru svih napaljenih kvazidomoljuba.

Ali pokazao je svima da se domovina brani dobrom igrom, poštenim radom, a ne stavljanjem ruke na mjesto gdje držimo novčanik!