Fenix je festival Nacionalne mladosti (Gioventù Nazionale), pokreta mladih stranke Italijanska braća (Fratelli d’Italia), za koju glasalo više od trećine biračkog tijela na izborima održanim u proljeće 2022. Za podsjećanje: Prvi put od 1945. vladu su, u savezu sa Sjevernim savezom (lega Nord) i strankom Naprijed Italija (Forza Italia), oformila Italijanska braća, stranka sa neofastišističkim nasljeđem. Kako stvari stoje u zemlji u kojoj je ljevica već tri decenije izdajom svojim ideala (i programa, što je još gore) svojski radila na samouništenju putem kojeg je nastojala da se dopadne desnom biračkom tijelu, demohrišćani se prelili uglavnom u desni tabor, sindikati u svom djelovanju omlitavili do neprepoznatljivosti u odnosu na godine kad se ova zemlja drmala od generalnih štrajkova, a nove generacije proletera (ne brinite, ne griješim: to si bio i ostao kad radiš za drugog, čak i u slučaju da voziš bijesno auto), vlada premijerke Meloni će izdržati do kraja mandata. Već je ponosno objavila da je premijer sa najdužim mandatom u istoriji Italije. (Ah, da ne zaboravim: i prva premijerka, ali nemam namjeru da raspredam ni o tome, ni o svim “dobrobitima” koje je Evropi donio izbor raznoraznih briselskih komesarki).

Neka mi čitalac oprosti na digresiji: Već godinama imam nesporazuma sa prijateljima i poznanicima ljevičarima (onim koji to još uvijek jesu, svi preko sedam banki, ili žive u iluziji da ljevica još uvijek postoji) kad kažem da je desnici od pada Zida ostavljeno široko polje, te da nema ničeg neregularnog u njihovim izbornim pobjedama. Kako nisam od onih koji bi da stvarni narod zamijene nekim imaginarnim, poštujem narodnu volju na izborima, ali i volju onih koji ne glasajući imaju pravo na taj izbor. Istina, debata se digne za koji stepen zagrijanosti kad mrtvo hladno postavim pitanje šta se desilo pa je kultura ljevice postala “kulturom” salonskih “ljevičara”.

U aprilu 2027. biće održani izbori za novu Vladu. Premijerka je već neko vrijeme u predizbornoj kampanji. O tome ne svjedoči samo ton njenih govora i uopšte obraćanja u Parlamentu ili drugdje (evidentno je nesposobna da ne povisi ton i ne razgalami se pred kraj diskursa), veći konkretnost sadržaja.

Tokom Festivala, održanog na rimskom jezercu Eur, obratila se auditorijumu dupke punom mladih, kojih je tokom pet dana bilo oko 20 hiljada. Ustranu njena želja da se dopadne publici pocupkujući kao da je u diskoteci i dobacujući partijske slogane (neka joj bude, reklo bi se lakonski), ali u centru njenog govora su se našla dva argumenta: broj učenika stranaca u razredima, te burka i nidžab. Prekidana čestim aplauzima, iznijela je osnovne linije dekreta o ograničenju broja učenika bez italijanskog državljanstva i zabrani nošenja tradicionalne ženske islamske odjeće. (Dekret je i u Italiji lakši put do ostvarenja cilja: za donošenje nekog zakona potreban je zajednički rad sa predstavnicima opozicije, dakle dug i sistematski).

Njena teza je da su djeca Italijana, kao u nekoj pjesmi o Kraljeviću Marku, dovedena do duvara, dakle do zida i kao takva doslovno sabijena u ćošak, dok se djeca stranaca, molim lijepo, baškare kao dominantna većina. “E ne mere tako!”, izjavila je predizbornim glasom, sve kao da je pobjegla iz nekog bosanskog vica u kojem je izrečeno ne mere neki sinajski imperativ. Eto, ima tome da ima granica, do 30 posto. A što se tiče burke i hidžaba, koje, lako dajem na znanje, ne nose sve učenice i srednjoškolke djece emigranata iz islamskih zemalja (ako nose neko tradicionalno obilježje, to je marama koja pokriva kosu a ne lice, pa šta to na koncu konca nekom smeta ako već znamo da u brojnim katoličkim školama nastavnice časne sestre takođe pokrivaju kosu?), i taj alarm je zaista predizborni.

Nego…

Koliko neko mora biti odvojen od stvarnosti današnjih italijanskih škola da bi održao takav govor? Pitanje je, naravno, retoričko. Premijerkini argumenti, usredotočeni na broj učenika stranaca, iznova podcrtavam: od tona do sadržaja u potpunosti predizborne prirode, paralelan je italijanskim i (ne samo) evropskim zakonima. Da li je premijerka svjesna da svako dijete (ne samo u EU, već gotovo svugdje u svijetu) ima pravo na pohađanje škole? (Trebalo bi da je to pitanje retoričko, ali nažalost nije). Ako je tako, na kojoj će osnovi Vlada odrediti ‘omjer’ između ‘previše’ (stranaca) i ‘premalo’ (Italijana)? Već su se oglasi pojedini direktori osnovnih škola u velikim gradovima, u kojim se djeca po pravilu upisuju u škole u četvrtima u kojim žive. To podrazumijeva, naravno, i pitanje ko bi trebalo da vodi svoje dijete u druge, udaljene četvrti ili čak u druge gradove.

Dalje… Koliko Meloni poznaje stvarnost u kojoj djeca stranaca, mnoga rođena u Italiji, nemaju problema s italijanskim? Na ovo pitanje mogu odgovoriti kao dugogodišnji jezički posrednik koji je tokom nastave pratio djecu našijenaca izravno u razredima. Na svoj sam način svjedok, s ogradom da je to bilo do prije desetak godina, koliko je bilo strpljivih učitelja i nastavnika, posebno pri prvim koracima novodošlih. Ne idealizujem, baš ništa u tom kontekstu, zato dodajem da je bilo i onih drugih. Jedna manjina, po pravilu lako prepoznatljive ideološke matrice.

Meloni tvrdi da su italijanska djeca u manjini. Ne, nije se odvažila da otpočne neki diskurs na demografsku temu. Jer, ako ih je tako malo, gdje je politika koja bi trebala odgovoriti na potrebe porodice? Porodice, dakle one iste osnovne socijalne jedinice koju desnica deklarativno proglašava najvažnijom, a “ljevica”, to jest druga italijanska desnica, nastojeći da snishodljivo ugodi zahtjevima (opravdanim, ali nerijetko hiperbolizovanim) LGBT zajednice, pominje stidljivo i nema nikakav socijalni projekat ni na demografskom planu. Gdje su u premijerkinom govoru, i ne samo u tom nedavnom, rimskom, stvarne analize niske stope nataliteta (koja nije samo italijanska), bez obzira što taj problem zasigurno nema korijene u mandatu ove vlade? U kojoj mjeri premijerka smatra ozbiljnim ovaj problem, strukturno složen u postindustrijskoj eri, u kojoj danas ne možemo zatvoriti oči pred psihološkim faktorom straha od budućnosti.

A kad je riječ o tom i takvom strahu, dok sam gledao video-priloge o Fenixu pitao sam se koliko tih mladih ljudi zna da se već neko vrijeme u Italiji vodi evidencija o svima pristiglim na prag osamnaeste godine. Treba li se praviti Tošom pa autoru ovog zapisa postaviti pitanje na šta misli? Znaju li i ti mladi ljudi da im se budućnost već dešava i u nacrtu plana evropskog svenaoružanja? Samo slijepac i gluvać ne znaju šta znače onih 800 milijardi eura za oružje. A kad se mnogi od njih, koji su horski uzvikivali “Ɖorđa, Ɖorđa!” (https://l1nk.dev/owq9jyh) i gurali se da uđu kadar premijerkinih selfija, vrate u svoje srednje škole, kako će (i da li će) pogledati u oči svog školskog druga ili drugaricu sa kojim sjedi, u klupi do klupe? Oni, sa skupa “Vrijeme hrabrosti”.

Ne znam. To je možda već literatura