Zadnji puta kad sam vidio Žegu glumio je Stanka Vraza ispred kurije Livadić u Samoboru na pjesničkim susretima Vrazova Ljubica. Žega je istinska samoborska legenda, pjesnik i pisac, tip od snova i vina, hrabar i svoj. Rasli smo skupa u Samoboru.

Samobor je gradić uz rječicu između dva brda. Ona uglavnom određuju sve, ponajprije nebo. S jedne strane je Vrhovčak na kojem je nedaleko negdašnje gostione Vile Tonšetić živio Žega. Tu su vinogradi među kojima je bio najpoznatiji i najotkačeniji onaj pokojnog Srećka Kirina, brata ilustratora Kirina. Naravno tu je i vino. S druge strane je Giznik koji odmah iza fare započinje grobljem, kasnije se nastavlja Anindol s kapelicom sv. Ane. Spomenikom osnivanju KPH, starim i zapušteni teniskim placom, birtijom s vidikovcem. Odmah tu iza je i ganjak u malom vinogradu u kojem je živio još jedan veliki samoborski pjesnik Marinko Španović, nažalost danas isto pokojni.

To su te međe, obzori smješteni između vinograda i groblja. Svaki pravi Samoborac to dobro zna, a naši pokojni pjesnici pod istim su nebom uzrasli i umrli, ostavljajući nam riječi, stihove i uspomene.

Žega je svojedobno čak složio i rječnik samoborskog govora (ja uredio purgerski u Zagrebu), jer oduvijek nas je vezala ta žila neupitnog pripadanja. Samosvojnost nam je uvijek bila važna. O njoj svjedoči i sveukupna, ustvari izvrsna Španovićeva poezija.

Poezija, Mayalesi na Vugrinščaku, čitanje Milana Langa, istraživanja mitopoetskih Hajda (divova) na Čudomerščaku, Japetić i Veliki dol, caffe Pariz u dvorištu u Perkovićevoj ulici, Klek i Krava bar i brojne druge samoborske pošte bile su dio tog intenzivnog života, lunatične mladosti i neponovljivih avantura. Fašnik i otkrivanja literature i filmske umjetnosti, Entuzija planka (fotografske grupe) i haikua koji su stigli u platnenoj putnoj torbi dr. Vladimira Devidea, fragmenti su naših životnih priča.

Sve to i još mnogo toga bio je Žega, odnosno događalo se s njim i uz njega, hrleći ma sve strane. Odviše života sklupčalo se u tim godinama, možda jednostavno zato da se na kraju nema za čim žaliti. A ipak žalim za starim frendom, Peharnikom i tabornikom s Vrhovčaka, njegovim ironijom ali i vedrinom koju je posjedovao. Zbogom Žega, naše su katarze bile sjaj danas zaboravljenih dana i jednog neponovljivog života.