
Foto Pipo Pavelić
Sunce polako putuje na zapad iznad bivšega Maršalova trga. Negdašnji tobacco road prošaran je svijetlima i sjenama po fasadama secesijskih zdanja u Masarykovoj. Ustvari, kad god sjednem na terasu Kazališne kavane koju je sedamdesetih po vagonskom principu separea bio uredio Vjenceslav Richter, vrijeme postaje čisti metafizički flert. Opet se osjećam ekstatično kao nekada na samom početku u mladosti kada je u prvom planu bilo listanje američkog izdanja Playboya, što je redovno dolazio u nedaleku inostranu knjižaru u Gundulićevoj, razmatranje Crowleyevih eseja o hašišu ili kakve druge tada rijetke i inače nedostupne knjige, ponekad spoja s nekom zgodnom studenticom ili druženje s ocem i njegovim frendovima koji su u Kavkazu bili inventar. Tu su se smišljali svi mogući a i nemogući načini preživljavanja i zabave, alternative, slobodnog života drugačijeg i različitog od Makarenkova odgojno obrazovnog procesa i njegova sveopćega kolektivizma. Tadašnje ideološke barijere slične su ovim današnjima ne po vrijednostima nego po metodi. Po nametanju poželjnog općeg mišljenja u jednostavnim frazama koje mase dobro razumiju i osjećaju. Ondašnji partijski kadrovi nisu po tome bili ništa drugačiji od današnjih političkih frazeologa, često svakojakih primitivaca kojima je uvijek na umu jedino da se okoriste vlašću ma kakva ona bila. Nakon ‘promjena’ taj je trend postao samo još bezočniji i suroviji.
Trg danas više ne nosi ime velikog vođe socijalizma s ljudskim likom, iako je simbolički i stvarno desetljećima tu postojao svojevrsni društveni inkubator i mentalna posteljica iz koje su izrasle čitave generacije urbanog Zagreba. Nije to bilo mjesto čiste socijalne ekstaze zbog Broza, prije bi se moglo reći kako je unatoč njemu bio žarište efekta leptira u našim prilikama, jer su i mali pomaci i odstupanja od zadatih uvjeta doveli do golemih promjena. Novi val i moja generacija upravo tome svjedoči. Zanosni ritam slobode i emancipacije upravo je ovdje poniknuo. Doduše, nesreća, kako osobna, društvena pa i povijesna, najprije se očituje u malim stvarima. Primjerice, nekad za socijalizma se u Kavkazu moglo dobiti dvadesetak vrsta kava. Francuska, servirana u posudi od inoksa, a vrhnje posebno, bila mi je najdraža. Danas je ponuda prosječna, samo espresso u nekoliko uobičajenih varijanti.
Jedna od upečatljivih ikad objavljenih priča apokaliptičke prirode koju sam pod naslovom ”Apokalipsa malo sutra” napisao za kultni ”Polet”, o sudbinski neminovnom kraju svijeta zbiva se baš ovdje, na bivšem trgu Maršala Tita. Vezana je uz nepremostivi antagonizam hašomana i šminkera na što se nekad, početkom osamdesetih, dijelila naša urbana omladina. Zbog njihovih zanovijetanja i zajebancija počela su s neba padati govna koja su prekrila cijelu kuglu zemaljsku. Svi su se u njima, malo pomalo udavili, osim dvojice zadnjih preživjelih, posljednjih ljudi, zadnjeg hašomana i zadnjeg šminkera. U toj priči oni kroz govna koja su prekrila trg i svijet kopaju tunele ne bi li pronašli i sredili jedan drugog. U toj fekaličarskoj i katastrofičnoj viziji apokalipse, kako to već biva i u životu, eto, govna su prevladala
Kratki dio ulice od trga do Gundulićeve bio je mjesto okupljanja i života. Danas su nestali, odrodili se i postali nevidljivi naši ljudi iz toga doba. Sve je ovdje dohvatila neka sablasna mentalna eugenika. U svojoj knjizi ”Tobacco road”, možda je to i primjer nekog blesavog i pomalo razočaravajućeg sinkroniciteta, američki pisac Erskine Caldwell piše kako su eugeničkim eksperimentom (konkretno kastracijom ne imućnih muškaraca), što je nekad bio američki modus operandi na jugu Sjedinjenih država, nestale odnosno postale nevidljive mnoge bijele siromašne obitelji. Naš Tobacco road također je degenerirao i postao blizak osjećanju što priziva vizije sablasnih i napuštenih američkih gradova u nekoj zabiti. Nema tu više ni slova od genijalne atmosfere osamdesetih, naprednih ideja, slobodnog razmišljanja, bunta i nesputanog senzibiliteta. Prepušten običnosti, sad je ovdje tek komad ceste nalik na vlaški drum koji uzalud čeka svoje Turke, ali nas Turaka, jebi ga, više neće biti.
Gambino je kasnio, ali kako nisam imao obaveza to me nije previše brinulo. On je dijete Šuvarice, dakle, također posljedica specifičnog socijalnog inženjeringa makarenkovskoga nadahnuća koji je već u ranoj mladosti želio svakome odrediti i egzistenciju i esenciju. Čista strahota. Ni današnje šminkerske škole nabrijanih naziva za mlade pametnjakoviće glede toga nisu ništa različito. Posljedica su praktične ekonomije gotovo pra-ilirskog mentalnog uzgoja ovaca za više novaca. Nema tu nikakva spomena o nekakvim boljim idealima ili vrijednostima, a kamo li o onoj značajnoj alternativi koja je sa svojim golemim opsegom od ekonomije pa do duhovnosti, subverzije i kulture nekada formirala kičmu sada nestalog doba i generacije što je, kak se vidi, kapitalno denegerirala. Pomislim na Koku, pa je još jednom zvrcnem. Nije se javljala. Ona je, kao i mnogi drugi uostalom, bila sklona nostalgiji i neutješnom samosažaljenju.
Cijeli ovaj trg s austrougarskim kazalištem, Meštrovićevim zdencem i ezoteričkim ukrasima na zgradi nekadašnje Ćelapove knjižare na broju osam koja je davne 1918. objavila Krležinu ”Hrvatsku rapsodiju”, odiše patinom izgubljenih vremena. Ovdje se miješaju epohe, značenja i simboli, zbog čega sadašnjost ponekad ostavlja dojam neumjesne šale.
Konačno se pojavio Gambino u prugastom ljetnom odijelu iz kojeg su ispadale velike uši i šake. Sam sebi bio je teška tema jer je godinama živio u ritmu melodije čuvenog albuma Bijelog dugmeta bitange i princeze. Istina, sada se već malo pohabao. Nije lako danas biti bitanga jer je konkurencija strašna.
Svijet je u kaosu, ustvrdi, pa se požali kako zbog tog nereda s vremena na vrijeme gubi svijest, ponekad mu je potrebno dosta da ustanovi gdje je. Pred jutro se pribrao u nekom narodnjačkom klubu gdje dvore zgodne kelnerice obučene samo u štikle s visokom petom. Nije se mogao sjetiti kada je odlepršao, ali kako zadnjih mjeseci manje pije, siguran je da se ne radi o alkoholičarskoj amneziji. Donijele su mu neku bolju žesticu da se oporavi pa se brzo raspoložio. Bio je tu i golemi ćelavi naci za kojeg je ustanovio kako je vlasnik dotične institucije u kojoj se radosni štimung stapa sa starom hrvatskom državotvornom doktrinom ”svoj na svome”.
Naime, gazda se namrgodio kada je shvatio da je ljubičasta mečka s beogradskim registracijama na parkiralištu Gambinova. On ju je pak dobio nedavno pod neki dug, ali ćelavi je u glavi imao vreću mraka pa se počeo kurčiti i hvaliti kako je dok je bio u zatvoru u Lepoglavi Dinku Šakiću, ratnom zločincu i zapovjedniku zloglasnog Jasenovca, rezao nokte jer je ovaj već jako slabo vidio. Gambino je sve to pažljivo slušao neko vrijeme, pa u jednom trenutku zamoli ćelavog da malo ušuti. Razmakne sako kako bi ovaj dobro vidio kožnu futrolu s dvije pljuce. Onda ležerno izvadi prvu, ruski Makarov,
– Vidiš, ovaj je moj ćaća dobio osobno od Staljina za zasluge u ratu protiv nacista. Ima i posvetu. Što misliš, da provjerimo je li radi?
– Kako to misliš? – Ćelavi se odjednom sav ukipio a lice mu je postalo blijedo.
– Pa ja ću pucati, to je normalno jer mi je u rukama obiteljsko blago, a ti ćeš trčati cik cak po parkiralištu. Kažeš da znaš sa škaricama – rastumači Gambino.
– Ne bi, ako je ikako moguće – prestrašeno promumlja Ćelavi: – Je li može nešto drugo.
– Drugi je Tokarev Tete, popularni Tetejac. Nekad je pripadao čuvenom udbašu Aleksandru Rankoviću, ali ga je dobio moj ujak kao priznanje nakon što su ovog uhapsili. Hoćeš radije da pucam s njim?
– Ma ne bih, molim te, ni s jednim.
-Jedino ako obećaš da više nećeš matorim ustašama rezati nokte – ozbiljno priprijeti Gambino.
– Neću, neću! Majke mi – zakune se Ćelavi.
– Ti si priprosti lažljivac, nisi vrijedan časnog komunističkog kuršuma – Gambino izađe, sjedne u kola i ode pjevušeći stihove:
Mi smo ljudi Cigani
sudbinom prokleti
Uvijek netko oko nas
dođe pa nam prijeti1
*
– Živio Tito! Poviče na sav glas, pa zaplješće sam sebi. Nekoliko prolaznika se okrenu, no kad skuže budalu, brzo produže dalje.
– Što oni hoće, to mi je frend, Tito! – zacerekao se šireći ruke: – Jesi li vidio vijesti u zadnjih par sati.
– Najnovije nisam.
– Pa sad je grafit Tito ispisan i na obnovljenoj Čarši džamiji, u Prištini., koju je 1999. spalila srpska policija.
– Koliko vidim po medijima grafit Tito se širi poput neke pandemije. Oni kojima to najviše smeta, još šute, no neće dugo.
– Zašto?
– To ih suočava s njihovima najvećim strahom, strahom od povijesne i stvarne istine. Boje se da će izgubiti kontrolu jer je grafit Tito subverzivan. Svjedoči da vladajući nisu nepogrešivi a ni nedodirljivi, dok su za Tita, dok je bio živ, svi to mislili.
– Ha, ha! Grafit Tito neka je vrsta revolucionarnog elementa, možda posljednjeg u Europi jer pravih i tako više nema – Gambino otpije rakiju iz čaše pa je brzo nadopuni biskom iz pljoske koju je držao u unutarnjem džepu sakoa.
Odjednom se pojavio Mali i odmah sjeo do nas. On i Braco, njegov brat, oboje nešto mlađi i ustvari pravi mulci, stanovali su na mansardi u jednoj dvorišnoj kući u Masarykovoj živeći kao nadrimajstori. Znao sam ih godinama. Voda, struja, pločice i sitna zidarija, bio je njihov posao. Nema tu nikakve druge spike osim koliko je koji i gdje popio piva, rjeđe gemišta, i kada će opet. Naručio sam jednu za Malog čudeći se što nije svojim kreštavim glasom odmah počeo nabrajati svoj alkoholni repertoar kako je to inače činio. Gambino se samo mrštio. Nije volio malog kreštavca.
– Kaj velite za ovog Tita. Sve mi zgleda kako da bu se sutra vrnul.
– To te brine? – upitam ga jer me baš zanimalo što će odgovoriti.
– Ma kaj bi me brinulo – Mali izvadi iz džepa olinjalu partijsku knjižicu i neke papiriće: – Evo, to je moja partijska iskaznica, a ovo su i potvrde o plaćenoj članarini. Ja to dobro čuvam, tak da mi nitko ne može baš ništa prigovoriti.
– Neviđeno! Pa kako to da nisi zapio lovu za članarinu?
– Ne zajebavaj, nisam baš dobre volje – Mali pospremi knjižicu i kupone za članarinu.
Ispije pivo do kraja pa se potuži kako ga je Monika prevarila. Nisam ni znao da ima curu. Što je najgore prevarila ga je s njegovim starijim bratom, s Bracom. To nije dobro pomislim, pa mu naručim još jednu, i ta brzo nestane. Gambino se kreveljio skrivajući lice svojim lopatama. Upitam ga gdje je upoznao Moniku, a on kaže u seksi shopu.
Tamo su mu je kupili za rođendan.
Čim je stigao kući napuhao je lutku i bacio se na posao. Tvrdi da je bio sretan. Stalno ju je ševio. A onda, nakon par dana kada je otišao nekim poslom, ona ga s Bracom prevari. Zato je pokunjen i ‘žedan’. Ne može se vjerovati ženama, prevare te i s vlastitim bratom, tužno zaključi.
– Za Tita je bilo drugarske solidarnosti i više sindikalnog mentaliteta – reče na kraju i ode prema Frankopanskoj.
– Ovaj je lud – Gambino pripali tanku kubansku cigaru. Nabavljao ih je od nekog lika iz Društva Josip Broz Tito koji je nekada bio kulturni ataše u Havani. Ponudi i mene, ali odbijem jer su mi bile prejake. Nije danas lako s lutkama, ženama, a boga mi, ni s drugom Titom. Teško je naći neki entuzijazam.
Platili smo konobaru pa s gotovo arheološkom poniznošću odemo put Blatu. Kultna Zvečka, koja je na pola puta, sada je obična pekara. No odmah do nje je neki novokomponirani lokal s terasom. Liči na uglancani snobovski pokušaj glumljenja tradicije kojoj ne pripada. Mnogi sa sela oduvijek su ambiciozno prisvajaju gradski asfalt. U Blatu nema više ni mrve nekadašnje atmosfere ni boemštine, Miljenko koji je desetljećima bio neizostavni inventar i čuvar dobrih uspomena umro je prije par godina. Od tada nema više nikog. Blatobrani su danas uglavnom mrtvi. Da postoji neki talentirani i vrijedni pjesnik on bi tu mogao ispjevati nekrolog generaciji u kojoj je još i bilo pjesnika.
Više se ne smije ni pušiti unutar lokala pa smo, ja uz gemišt a Gambino uz rakiju, sjedili vani na visokim stolčićima odmah do ulaza. Dole u Gundulićevoj je Mjesna zajednica u kojoj je društvo prije ponekada jeftino pilo i kartalo, čisto iz potrebe da se malo promjeni ambijent. Trajalo je to sve do nekog Tuđmanovog rođendana kada su se napiti kucali s njegovom slikom na zidu pa su ih zbog toga pohapsili. Pokojni Mance tvrdio je da do tada nije ni slutio koliko su litra i voda subverzivni za lik i djelo prvog predsjednika. Najviše su mu zamjerili rečenicu iz dječje brojalice: Slika luda nalazi se svuda!
Koliko god inače grub i zajeban bio Gambinu se dizao na poeziju. Kad bi netko govorio liriku, slušao je pobožno s licem koje posjeduje samo blagoslovom ozareno dijete. No, iako je Blato bio lokal koji je nekad bio hram pjesničke riječi, vidio sam da mu nije po volji što smo ovdje. Nekad su se tu govorili stihovi, neobuzdano pilo, tražile žene i smišljale dosjetke. Sada su pokojni i Sever i Meršinjak i Sejo Begović. Nema više onog živog tigra iz pjesme, ustvari metafore za divlju energiji koju nitko i ništa ne može sputati. Ostali su sami prazni stolovi koji sudjeluju u pretvaranju grada i uspomena u ništavilo, pa me ovdje najprije preuzme osjećanje kako živim u nekom izgubljenom egzilu. Izgleda da nije samo meni tako.
1 Štulić, Balkan