Kad nisam znala odabrati, ma koliko se trudila, naočale ni ljude,
Kad mi se činilo da je južno voće bolje od kruške crnice i ukusnije;
Kad sam govorila da se seljački korijen ne čupa iz rodne zemlje,
Kada sam počela gubiti prve zube i odlučila osmijeh čuvati zauvijek;
Kad sam u boji sanjala a crno-bijelo pamtila bez ljutnje i rezerve,
Kad sam s Ciganom iz Subotice mijenjala zlatni lanac za loše suđe;
Kad sam zbog kokošjeg sljepila slomila nožni prst na praktikablu
u seoskom kazalištu koje se zvalo Gradsko i mi smo u to vjerovali.
Kad sam, uopće, primala sve teorije kao dopustive i moguće
ako je ljudima lakše u njih vjerovati i ostati na nogama usred kaosa,
Kad sam s tri kontinenta primala pisma u selu na mađarskoj granici;
kad sam mislila da je to normalno ne baviti se drugima;
kad mi je mene same i nekoliko nas bilo predovoljno za plovidbu,
a dijete je znalo napamet imena brodova: Santa Maria, Pinta i Ninja;
Kad mi se posada nudila za malu plaću, čašicu ruma i dobar provod,
I kad, prokleto bilo, nisam znala odabrati a nitko mi nije pomogao.
Kad sam bila bogata i slavna a nisam znala postaviti tu razliku,
pa sam trošila neograničeno i užasavajuće nemarno
Svoje najbolje metafore na loša umijeća, svoje dane na zgubidane,
svoje lepe oči na izmišljene pejzaže, svoj dah na mrtvu trku,
svoju svetu slobodu na nekoga tko mi piše noću i ničim izazvan
“Ne želim biti slobodan”, a ne može se sjetiti ni nakon lavora
besprizornih i uzaludnih suza, kojih se sad stidim neizrecivo,
u koju je kutiju i ladicu od mene sakrio posljednji zlatni metak.

27. rujna 2026. Flora Green