Na projektu su sudjelovali: 3LHD – arhitektura Atelier Ten – održivost i akustika Parc Nouveau – krajobrazna arhitektura Mobilita Evolva – promet i instalacije Inspecting – zaštita od požara
Kad se govori o novom stadionu u Maksimiru, rasprava se gotovo uvijek vrlo brzo svede na nekoliko očekivanih pitanja: koliko će stadion imati mjesta, koliko će stajati, kako će izgledati, koliko će trajati gradnja i hoće li napokon odgovarati onome što Zagreb, Dinamo i hrvatski nogomet već dugo trebaju. Sve su to legitimna pitanja. Ali čini mi se da ovaj projekt nudi mogućnost da se o Maksimiru počne razmišljati iz nešto drukčije perspektive. Ne samo kao o problemu stadiona koji treba zamijeniti drugim stadionom, nego kao o prilici da se preuredi jedan od najvažnijih, a danas prilično nepovezanih gradskih prostora.
Upravo mi je zbog toga ovaj prijedlog zanimljiv. Njegova temeljna ideja nije monumentalnost stadiona, nego njegova integracija u širi prostor Maksimira i Svetica. Projekt polazi od jednostavne, ali urbanistički vrlo snažne zamisli: Maksimirski park ne bi morao završavati na Maksimirskoj ulici. Mogao bi se, u drukčijem obliku, nastaviti prema jugu, preko Svetica, sve do Branimirove i Borongaja. Stadion bi tada prestao biti veliki zatvoreni objekt postavljen uz park i postao bi dio šireg javnog krajolika. Upravo tako autori formuliraju osnovnu ambiciju projekta: produžiti Maksimirski park do Branimirove i stadion pretvoriti iz zatvorene arene pokraj parka u otvorenu javnu strukturu unutar proširenog krajolika.
Ta mi se ideja čini važnijom od samog arhitektonskog oblika stadiona. Zagreb na tom mjestu već ima park, sportske objekte, bazen, atletiku, prometnu infrastrukturu, željeznicu, tramvaj i velike stambene četvrti. Problem je u tome što svi ti elementi danas postoje jedni pokraj drugih, ali ne čine cjelinu. Maksimirska ih presijeca, površinska parkirališta zauzimaju velik prostor, sportski tereni međusobno su odvojeni, a stadion je desetljećima više prepreka nego poveznica. Ovaj projekt pokušava upravo tu situaciju preokrenuti.
Zato mi je zanimljivo što se stadion pomiče i lagano zakreće u odnosu na postojeću matricu. Time se oko njega ne stvaraju uski preostali koridori, nego četiri veća javna prostora koji povezuju stadion s bazenom, atletskim stadionom, dvoranama i parkom. Istodobno se glavni promet i parkiranje spuštaju ispod površine, dok se prostor iznad njih vraća pješacima, biciklistima, sportu i zelenilu. Drugim riječima, prometna infrastruktura ostaje nužna, ali više ne određuje karakter mjesta.
To je, po mom osjećaju, pravi smjer. Gradovi nisu najbolji onda kada svaka njihova funkcija dobije vlastiti ograđeni komad zemljišta, nego kada se različite funkcije međusobno nadopunjuju. Stadion koji živi samo dva sata tijekom utakmice, a ostatak tjedna predstavlja zatvoreni volumen okružen parkiralištima, predstavlja vrlo skupu i vrlo slabo iskorištenu javnu infrastrukturu. Ovdje se pokušava napraviti suprotno: javni ophod oko stadiona, kafići, restorani, kiosci, vrtovi i terase zamišljeni su tako da budu dostupni i izvan vremena utakmica. Projekt to vrlo jednostavno formulira kao odnos između nekoliko sati nogometa i čitavog ostatka tjedna koji pripada zajednici.
Sviđa mi se i arhitektonska suzdržanost. Maksimiru, po mom mišljenju, ne treba još jedan objekt koji bi se pokušavao natjecati s gradom svojim dimenzijama i gestom. Stadion je sam po sebi golema građevina i nema potrebe dodatno naglašavati njegovu monumentalnost. Ovdje se zato zdjela stadiona spušta u teren, čime se smanjuje njegova vidljiva visina, a vanjski omotač oblikuje kao lagana, propusna struktura. Autori govore o stadionu kao o paviljonu u parku i pritom ga svjesno smještaju u zagrebačku tradiciju javnih paviljona, od Zrinjevca preko Meštrovićeva paviljona do Francuskog paviljona.
To ne znači da stadion iznutra treba biti tih ili neutralan. Naprotiv. Upravo mi se sviđa suprotnost između smirene vanjštine i izrazito nogometnog interijera. Vanjski dio pripada parku i gradu; unutarnji dio pripada utakmici. Kontinuirana ovalna zdjela, krov koji vraća zvuk prema tribinama i terenu te jedinstvena sjeverna tribina trebali bi stvoriti prostor u kojem se publika osjeća kao jedna cjelina. Kapacitet je predviđen na nešto više od 35.000 gledatelja, što mi se čini razumnom mjerom: dovoljno velik stadion za Dinamo, reprezentaciju i velike europske utakmice, ali ne toliko velik da bi tijekom većeg dijela sezone djelovao prazan.
Posebno mi je važna ideja Sjevera kao jedinstvene tribine. Stadion nije samo tehničko mjesto gledanja utakmice. On je prostor kolektivnog iskustva, rituala, pripadnosti i memorije. U tom smislu arhitektura mora razumjeti navijača jednako kao što mora razumjeti sigurnost, vidljivost ili logistiku. Ovaj projekt barem pokušava spojiti te stvari: dobru vidljivost, kompaktnost tribina i snažnu akustiku.
Pozitivno mi je i to što projekt ne završava na samom stadionu. U njemu se cijeli prostor Svetica tretira kao sportski park: atletika, bazen, dvorane, trening-tereni, javni prostori i prometni terminal trebali bi tvoriti povezani sustav. Time Zagreb ne bi dobio samo novi stadion nego ozbiljan sportski i rekreacijski kompleks koji bi mogao živjeti svakodnevno. U tom je smislu projekt ambiciozniji od klasičnog stadionskog projekta, ali upravo zbog toga zahtijeva i disciplinu u realizaciji.
Tu dolazim do onoga što smatram najvažnijom rezervom. Ako se prihvati ova koncepcija, onda bi trebalo sačuvati njezinu cjelovitost. Najgora bi mogućnost bila izgraditi samo stadion, a tijekom kasnijeg smanjivanja troškova postupno izbaciti park, javne prostore, pješačke veze, podzemnu infrastrukturu i prometno povezivanje. Tada bi ostala građevina, ali bi nestala ideja. A upravo je ideja ono što ovaj projekt razlikuje od mnogo običnijeg rješenja.
Jednako tako, pitanje troškova treba voditi potpuno otvoreno. U dokumentaciji se za Zonu C navodi indikativna procjena od 204,225 milijuna eura bez PDV-a, ali ona osim glavnog stadiona obuhvaća i trening-stadion, dodatna igrališta, podzemnu garažu te pripadajuću prometnu i tehničku infrastrukturu. Sam dokument naglašava da je riječ o procjeni natječajne faze koja će se mijenjati s razradom projekta, količinama, načinom nabave i tržišnim uvjetima. Upravo zato bilo bi dobro od početka jasno razdvojiti cijenu stadiona, cijenu njegova neposrednog kompleksa i cijenu šire urbane transformacije Svetica.
Projekt ima i vrlo ozbiljno razrađen održivi aspekt. Predviđeni su pasivni principi grijanja i hlađenja, korištenje podzemnih voda putem dizalica topline, fotonaponski sustavi, ponovno korištenje vode, upravljanje oborinskim vodama i biosolarni krovovi. To ne bih promatrao prvenstveno kao pitanje ekološkog marketinga. Kod tako velikog javnog kompleksa važnije je pitanje koliko će građevina stajati tijekom četrdeset ili pedeset godina uporabe nego samo koliko stoji na dan otvaranja. Upravo u tom smislu održivost postaje pitanje ekonomije i racionalnog upravljanja, a ne dekoracije.
Postoji, međutim, još nešto što bih volio vidjeti naglašenije. Stadion u Maksimiru nije bilo koji stadion na bilo kojem mjestu. To je prostor s gotovo stoljetnom sportskom memorijom, prostor Dinama, hrvatskog nogometa i generacija ljudi koji su ondje dolazili. Nova arhitektura ne mora kopirati staru, niti mislim da bi trebala biti opterećena historiziranjem. Ali smatram da bi se identitet mjesta mogao još pažljivije upisati u projekt: kroz muzej, memorijalni prostor, imena, artefakte, umjetnost i samu dramaturgiju dolaska na stadion. Da čovjek, kada dođe ondje, ne pomisli samo da je stigao na jedan lijep suvremeni europski stadion, nego da odmah zna da je stigao na Maksimir.
Možda je upravo to moj osnovni afinitet prema ovom projektu. Ne privlači me zato što želi biti spektakularan, nego zato što pokušava biti razuman. Ne predlaže stadion kao izolirani monument, nego kao dio grada. Ne tretira park kao dekoraciju oko građevine, nego građevinu pokušava podrediti logici parka. Ne skriva činjenicu da nogomet traži intenzitet, buku i masu ljudi, ali istodobno pokušava da tih nekoliko sati velikog događaja ne odredi život prostora tijekom svih ostalih dana.
Ako bih zato morao sažeti ono što mi se u ovom prijedlogu čini vrijednim, rekao bih vrlo jednostavno: novi Maksimir ne bi trebao biti samo novi stadion. Trebao bi biti način da ponovno uredimo jedan veliki dio Zagreba. Ako već jednom u generaciji gradimo ovakav objekt, onda vrijedi pokušati da iza njega ostane nešto više od tribina i krova. Park, javni prostor, sportski sadržaji, prometne veze i stadion mogu zajedno stvoriti novu gradsku cjelinu.
U toj ideji prepoznajem projekt kojem bih bio sklon. Ne zato što je bez problema i ne zato što na njemu nema još mnogo toga za provjeriti i doraditi, nego zato što polazi od ispravnog pitanja. Ne pita samo kakav stadion Zagreb treba, nego i kakav Zagreb želimo oko tog stadiona.
