Sandra i ja gledali smo Nolanovu Odiseju, pa sam prije spavanja odlučio zabilježiti nekoliko misli o filmu. Ne sustavnu kritiku, nego niz fragmenata. Nakon Hegela sustav je, uostalom, postao nemoguć: Nietzsche nije fragmente pisao zato što nije mogao dovršiti cjelinu, nego zato što je znao da se cjelina više ne može prikazati iz jedne točke.

Naslovi nisu slučajni; ne samo da nešto naslovljuju, nego određuju i način na koji naslovljeno djelo čitamo. Nolanov film nosi isti naslov kao ep autora Homera, ali njegova prava tema nije putovanje. Tema je čovjek koji se tijekom putovanja mijenja i koji se na kraju mora suočiti s pitanjem je li još uvijek onaj koji je krenuo na put.

Tema je: isti, drugi.

I. Zeusov zakon

Gostoprimstvo kao početak civilizacije

Središnji motiv Nolanove Odiseje nije rat, pa čak ni povratak. Temeljni je motiv Zeusov zakon gostoprimstva, xenia, možda najvažnija etička i politička institucija Homerova svijeta. Civilizacija ne počinje podizanjem zidina ni zapisivanjem zakona. Ona počinje otvaranjem vrata vlastite kuće.

Stranca se najprije prima pod krov. Nudi mu se voda da opere prašinu s puta, daje mu se kruh i mjesto za stolom. Tek nakon toga domaćin pita: „Tko si?“ Identitet dolazi nakon dostojanstva. U toj jednostavnoj gesti već je sadržana jedna od temeljnih ideja europske civilizacije: čovjek ne postaje vrijedan tek kada doznamo odakle dolazi, kojoj kući pripada i kakav položaj zauzima. Vrijedan je prije svega zato što je čovjek.

Dar kao materijalizirano povjerenje

Dar u Homerovu svijetu nije tek izraz velikodušnosti ni znak društvenog prestiža. On je materijalizirano povjerenje. Uspostavlja vezu između dviju osoba, dviju kuća i dviju zajednica. Njime se ne razmjenjuju samo predmeti nego i jamstva: dolazim bez neprijateljstva; pružam ti ruku vjerujući da je nećeš zloupotrijebiti.

Dar zato pripada istom poretku kao gostoprimstvo, riječ i zakletva. Sve su to oblici povjerenja bez kojih nijedna zajednica ne može trajati. Bez dara nema uzajamnosti, bez uzajamnosti nema zajednice, a bez zajednice nema civilizacije.

Trojanski konj kao profanacija dara

Upravo zato Trojanski konj nije samo genijalna vojna varka. On je nešto mnogo strašnije: profanacija dara. Konj je dar koji u sebi skriva smrt. Simbol mira pretvoren je u oružje, a znak povjerenja u sredstvo uništenja.

Hubris se ovdje ne sastoji samo u laganju neprijatelju. On je zloupotreba samog simbola na kojem počiva mogućnost ljudskog povjerenja. Onoga trenutka kada dar postane zamka, sumnja ulazi u svaki budući dar. Nakon Trojanskoga konja više nijedan znak dobre volje nije potpuno nevin.

Hubris i raspad civilizacije

Hubris nije prijestup samo protiv pojedinca. On je prijestup protiv poretka koji omogućuje zajednički život. Civilizacije ne propadaju jedino zato što izgube ratove. Propadaju i onda kada njihovi temeljni simboli izgube vjerodostojnost. Ako riječ više ne obvezuje, ugovor više ne jamči povjerenje, a dar može skrivati smrt, tada se raspada nevidljivo tkivo koje ljude drži na okupu.

Nolanov Trojanski konj zato ne označava samo početak pada Troje. On je trenutak u kojem je narušeno povjerenje kao temelj civilizacije. Ne razara se samo neprijateljski grad. Razara se i sam smisao zajedničkog života.

U jednoj od ključnih rečenica filma to izgovara i Odisej: uništavajući Troju, uništavamo i vlastiti dom. Ta se rečenica može razumjeti doslovno, jer će pobjednici godinama lutati morem, a mnogi se nikada neće vratiti svojim kućama. Ali njezino je dublje značenje političko i etičko. Razaranjem zakona gostoprimstva i povjerenja Grci razaraju vlastiti ethos, a time i vlastiti polis. Pobjeda ostvarena profanacijom dara prestaje biti pobjeda. Ona postaje početak raspada svijeta koji ju je omogućio.

Motiv samouništenja poput podzemnog toka prolazi cijelim filmom. Troja nije jedini grad koji gori. S njom počinje gorjeti i civilizacija pobjednika. Nolanova Odiseja zato ne pita samo kako propadaju poraženi, nego što se događa s civilizacijom koja radi pobjede uništi vlastite moralne temelje. Od tog trenutka svaki povratak postaje problematičan. Kuća više nije ista, jer je razoren i njezin unutarnji temelj: povjerenje u riječ, dar, zakon i vlastite simbole. Trojanski konj nije završetak rata. On je početak dugog raspada.

Odisejeva kazna

Odisejeva kazna nije smrt, pa čak ni brodolom. Njegova je prava kazna to što nakon Troje više nema doma u punom smislu te riječi. Čovjek koji je oskvrnuo svetost dara prisiljen je godinama živjeti upravo od darova drugih. Postaje stranac koji preživljava zahvaljujući gostoprimstvu nepoznatih ljudi.

U tome postoji gotovo savršena moralna simetrija. Svaki novi domaćin podsjeća Odiseja na zakon koji je sam prekršio. Njegovo lutanje zato nije samo geografsko. Ono je moralno iskupljenje čovjeka koji mora ponovno naučiti živjeti od povjerenja koje je sam jednom zloupotrijebio.

Bogovi i odgovornost

Kod Homera bogovi neprestano ulaze u ljudske živote. Oni savjetuju, kažnjavaju, spašavaju, zavode i odvraćaju. Nolan ih pomiče u pozadinu. Oni ne nestaju, ali više nisu neposredni pokretači svakog događaja. Time se težište premješta s božanske sudbine na ljudsku odgovornost.

Odisej više ne može jednostavno reći: „Bogovi su tako htjeli.“ Sve više mora priznati: „Ja sam to učinio.“ To je možda najvažniji pomak koji Nolan unosi u Homerov svijet. Ne ukidanje bogova, nego ukidanje bogova kao alibija.

„Vaši bogovi“

U nekoliko trenutaka Odisej govori o „vašim bogovima“. To ne mora biti ateizam u modernom smislu. Prije je riječ o distanci prema religijskom opravdavanju ljudskih odluka. Bogovi više nisu posljednje objašnjenje ni posljednje opravdanje.

Odisej postaje moderan junak ne zato što prestaje vjerovati u bogove, nego zato što njima prestaje opravdavati vlastitu krivnju. Tu se rađa moralna autonomija: čovjek više nije samo mjesto na kojem se izvršava sudbina, nego biće koje mora odgovoriti za ono što je učinilo.

Najveća tema nije putovanje

Uobičajeno je govoriti o Odiseji kao epu o putovanju ili povratku kući. Ali putovanje je samo vanjska radnja. Prava tema glasi: kako čovjek ostaje isti nakon što je postao netko drugi?

Svaka postaja Odiseja mijenja. Svaka kušnja oduzima mu jedan dio identiteta. Povratak kući zato nije povratak na početak. To je susret s čovjekom koji više nije isti onaj koji je otišao.

Čovjek mnogih identiteta

Odisej neprestano mijenja lice. Kralj je i prosjak, pobjednik i brodolomac, gost i domaćin, otac i ubojica, ljubavnik i suprug. U jednom trenutku odriče se čak i vlastitog imena i postaje Nitko.

Nijedan drugi antički junak ne prolazi kroz toliko identiteta. Homer time postavlja pitanje koje će obilježiti cijelu europsku filozofiju: postoji li u čovjeku nešto što ostaje isto dok se sve drugo mijenja?

Ontologija identiteta

Identitet nije ime. Nije ni društveni položaj, vlast, slava ili moć. Sve to Odisej tijekom putovanja gubi. Ostaje pitanje postoji li jezgra osobe koja može preživjeti gubitak svih društvenih uloga.

Upravo zato Odiseja nije samo pustolovni ep. Ona je prva velika europska rasprava o tome što znači biti osoba. Ne o tome kako čovjek ostaje jednak sebi, nego kako se mijenja a da se ipak ne raspadne u niz nepovezanih života.

Prerušavanje

Odisej se ne prerušava samo zato da bi preživio. Prerušavanje je način na koji Homer ispituje prirodu identiteta. Svaka nova maska uklanja jedan sloj njegova društvenog bića. Kralj postaje prosjak, junak postaje stranac, slavni vojskovođa postaje Nitko.

Pitanje pritom ostaje isto: što ostaje od čovjeka kada mu oduzmemo sve po čemu ga svijet prepoznaje?

Itaka

Itaka nije tek cilj putovanja. Ona je posljednje iskušenje. Ondje se ne provjerava zna li Odisej put kući, nego poznaje li još uvijek samoga sebe. Kući se ne vraća isti čovjek. Vraća se netko tko tek mora otkriti može li ponovno nastaniti vlastiti život.

Itaka zato nije kraj lutanja, nego mjesto provjere identiteta. Povratak nije uspješan time što je tijelo ponovno stiglo kući. Uspješan je tek ako se čovjek može ponovno uspostaviti u odnosu prema ženi, sinu, domu i vlastitoj prošlosti.

Od Ahileja do Odiseja

Ahilej pripada svijetu u kojem je identitet jednom zauvijek određen. On je ratnik i ostaje ratnik do smrti. Njegova je veličina u nepokolebljivosti. Odisej pripada drukčijem svijetu. Njegov identitet nije zadan, nego se neprestano oblikuje.

S Ahilejem završava herojsko doba. S Odisejem započinje povijest osobe. Ahilej ostaje ono što jest čak i po cijenu smrti. Odisej preživljava zato što je sposoban postati netko drugi, a da pritom ne izgubi mogućnost povratka sebi.

Civilizacija i čovjek

Žižek u filmu vidi prijelaz iz brončanoga doba u novu civilizaciju. No možda je važniji prijelaz koji se zbiva u samom čovjeku. Ne mijenja se najprije civilizacija pa potom čovjek. Mijenja se čovjek, a civilizacija je politički i institucionalni oblik te promjene.

Odiseja zato nije samo priča o kraju jednog povijesnog razdoblja. Ona je priča o nastanku novog tipa čovjeka: bića koje više nije određeno samo rođenjem, položajem i slavom, nego iskustvom, odlukama i odgovornošću.

Tko se vraća?

Na kraju Odiseje najvažnije pitanje više nije kako se vratiti kući. Ostaje pitanje koje će od Homera nadalje pratiti cijelu europsku književnost:

Tko se zapravo vraća na Itaku?

Čovjek koji se vraća nije onaj koji je otišao. Upravo se u toj razlici između odlaska i povratka rađa europska ideja osobe. Identitet nije nešto što nam je jednom zauvijek dano. On je ono što tijekom života stječemo, gubimo, iskušavamo i iznova potvrđujemo. Zato Odiseja nije samo prvi veliki ep o putovanju. Ona je prvi veliki ep o čovjeku koji postaje osoba.

II. Agamemnon, odnosno Batman

Mit nije rekonstrukcija prošlosti

Od Nolanove Odiseje često se traži pogrešna vrsta vjernosti. Mit nije povijesni zapis ni pokušaj rekonstrukcije onoga što se doista dogodilo. On pokušava razumjeti ono što se u ljudskom iskustvu neprestano ponavlja.

Pitanje zato nije je li Agamemnon doista tako izgledao, nego uspijeva li Nolan u suvremenom gledatelju ponovno izazvati iskustvo moći, udaljenosti i strahopoštovanja koje je Homerov slušatelj povezivao s mikenskim kraljem.

Homer je već interpretirao Troju

Ni Homer nije bio suvremenik Trojanskoga rata. Između njega i događaja koje opisuje protekla su stoljeća. I on je izgubljeni svijet zamišljao iz fragmenata, predaja i vlastite sadašnjosti.

Nolan zato ne reinterpretira neposredno brončano doba. On reinterpretira Homerovu interpretaciju brončanoga doba. Mitovi ostaju živi upravo zato što ih svaka epoha ponovno zamišlja vlastitim jezikom.

Povijesna točnost i umjetnička istina

Povijesna točnost odgovara na pitanje kako je nešto izgledalo. Umjetnička istina pita što je nešto značilo. Te se dvije vjernosti ne moraju uvijek podudarati. Film može biti arheološki besprijekoran, a ipak potpuno promašiti duhovni svijet Homera.

Nolan očito bira vjernost smislu. Ne želi prošlost pretvoriti u muzejsku vitrinu, nego stvoriti svijet u kojem mit ponovno može djelovati kao živa stvarnost.

Zašto Agamemnon izgleda kao Batman?

Mnogi su Agamemnonov crni oklop usporedili s Batmanom. Usporedba je pogođena, ali ne nužno kao prigovor. Nolan ne prikazuje samo čovjeka, nego simbol. Agamemnonovo lice gotovo nestaje iza kacige, a ostaje figura moći.

On nije prikazan samo kao pojedinac nego kao utjelovljenje kraljevske vlasti, rata i poretka koji se održava silom. U mitu ljudi često prestaju biti osobe i postaju nositelji ideja.

Crna boja

Crna boja nije tek povijesna tvrdnja. Ona je filmska i filozofska odluka. Nolan je objasnio da su postojali mikenski predmeti od potamnjenog brončanog metala te da je Agamemnonov oklop zamišljen kao znak bogatstva i izdvojenosti. No njegova funkcija nije samo materijalna.

Crna boja označava autoritet, udaljenost i slutnju smrti. Agamemnon postaje znak prije nego što išta kaže. Njegov kostim već pripovijeda njegov položaj u svijetu.

Rekonstrukcija kao najbolja spekulacija

Nolan govori o „najboljoj mogućoj spekulaciji“. Ta je formulacija važna jer jasno određuje njegov odnos prema prošlosti. Umjetnost nije dužna mehanički reproducirati nestali svijet. Ona mora stvoriti uvjerljiv svijet na temelju onoga što znamo, onoga što pretpostavljamo i onoga što imaginacija može povezati.

U tom smislu Odiseja nije arheološki projekt. Ona je filmska i filozofska imaginacija brončanoga doba.

Svaka generacija ima svoju Troju

Ne postoji konačna Troja ni konačni Odisej. Homer je imao svoju Troju, drukčiju od grada koji je možda doista postojao. Vergilije je imao svoju, Dante svoju, Joyce svoju, a Nolan sada ima svoju.

Pitanje zato nije tko je uspio ponuditi posljednju, definitivnu verziju mita. Pitanje je tko ga je ponovno učinio živim za vlastito vrijeme.

Arheologija i hermeneutika

Arheolog iskapa predmete. Pjesnik i redatelj iskapaju značenja. Kad bismo Homera čitali samo kao povijesni dokument, promašili bismo razlog zbog kojeg je preživio gotovo tri tisućljeća.

Mit nije sačuvan zato što je pouzdan kao kronika. Sačuvan je zato što svaka generacija u njemu ponovno prepoznaje vlastite ratove, gubitke, strahove i povratke.

Batman kao antički arhetip

Možda Agamemnon izgleda kao Batman zato što je i sam Batman izgrađen od istih arhetipskih elemenata kao antički junaci: tamne figure, skrivenog lica, nadljudskog autoriteta i čovjeka koji se pretvara u simbol.

Nije, dakle, riječ o Batmanu u Agamemnonu, nego o Agamemnonu u Batmanu. Nolan se koristi vizualnim jezikom koji je već razvio za moderni mit kako bi ponovno učinio osjetljivim jedan mnogo stariji. Batman nije uzor Agamemnonu. Obojica pripadaju istoj mitološkoj matrici.

III. Geneza Zapada ili geneza osobe?

Žižek u filmu vidi kraj civilizacije. Ja vidim rođenje drugog čovjeka

Žižek Nolanovu Odiseju čita kao prijelaz iz brončanoga u željezno doba, iz herojskog svijeta u svijet političkih zajednica. Takvo je čitanje uvjerljivo, ali ne ide dovoljno duboko. Civilizacije se ne mijenjaju same od sebe. Prije političkih ustanova mijenja se čovjek koji ih stvara.

Povijesna je promjena posljedica dublje antropološke preobrazbe. Zato u Odiseji ne vidim samo genezu novog društvenog poretka, nego nastanak novog tipa ljudskog bića.

Civilizacije ne stvaraju ljude

Ako se promijeni samo politički poredak, a čovjek ostane isti, promijenjen je tek dekor. Homer ne opisuje samo zamjenu institucija, nego promjenu ljudske svijesti. Odiseja nije prvenstveno politički nego antropološki ep.

Civilizacije su povijesni oblici u kojima se stabiliziraju promjene koje su se prije toga dogodile u čovjekovu odnosu prema sebi, drugima i odgovornosti.

Ne kraj Troje, nego kraj heroja

Žižek govori o padu Troje. Meni se čini da film govori o padu jednog tipa čovjeka. S Trojom ne nestaje samo grad. Nestaje čovjek koji je vjerovao da se životni smisao može iscrpiti u slavi, osvajanju i ratu.

Odisej je posljednji veliki junak koji otkriva da herojstvo nije dovoljno za život. Može osvojiti Troju, ali ne zna više kako se vratiti kući. Ratnička vrlina koja je bila dovoljna za pobjedu pokazuje se nedostatnom za povratak u svijet odnosa, obitelji i odgovornosti.

Od Ahileja prema Odiseju

Ahilej je dovršeni heroj. On se ne mijenja. Njegova je veličina u tome što ostaje isti do smrti. Odisej je njegova suprotnost. On opstaje upravo zato što se mijenja.

Zato Odiseja nije samo nastavak Ilijade. Ona je njezina filozofska kritika. Ondje gdje Ilijada pita kako se stječe slava, Odiseja pita kako se nakon slave ponovno postaje čovjek.

Rat više ne proizvodi smisao

U Ilijadi rat još proizvodi slavu. U Odiseji proizvodi ruševine, gubitak i nemogućnost povratka. Čak i pobjednici gube domove, obitelji i vlastiti mir.

To nije samo promjena povijesnih okolnosti. Promijenila se sama ideja dobrog života. Ratnik više nije dovoljan model čovjeka. Herojska pobjeda počinje izgledati kao moralni i civilizacijski poraz.

Hubris kao samorazaranje

Žižek hubris uglavnom promatra kao ideološku gestu. Meni se čini da je riječ o nečemu temeljnijem. Hubris nastaje onda kada čovjek počne razarati uvjete vlastitog postojanja.

Uništavajući Troju i oskvrnjujući dar, Odisej uništava i mogućnost vlastitog povratka. Njegova kazna nije samo osveta bogova, nego raspad svijeta kojemu je i sam pripadao. Nema se kamo vratiti jer je u pobjedi razorio i vlastiti dom: doslovno, politički i moralno.

Zeusov zakon važniji je od vojne varke

Čini mi se da Žižek premalo pozornosti posvećuje Zeusovu zakonu gostoprimstva. A upravo se ondje odlučuje sudbina civilizacije. Trojanski konj nije samo vojna prijevara. On je profanacija dara.

Onoga trenutka kada dar postane oružje, više nijedan dar nije potpuno nevin. Tu ne propada samo Troja. Propada povjerenje kao temelj svijeta.

Povratak nije geografski nego ontološki

Žižek govori o povratku kući. Ja mislim da se u filmu nitko ne može jednostavno vratiti. Kuća više nije ista, ali nije isti ni čovjek koji joj se vraća.

Odisej se nema kamo vratiti, jer je dom uništen razaranjem Troje, no pitanje je tko se uopće vraća Itaci?

Pitanje zato nije kako pronaći Itaku. Pitanje je postoji li još uvijek onaj koji je iz nje otišao. Povratak se ne mjeri prijeđenim morem nego mogućnošću da se ponovno uspostavi vlastiti identitet.

Odiseja nije ep o putovanju

Tu se nahodi moguće najveća razlika moje i Žižekove interpretacije. Odiseja nije prvenstveno priča o putovanju ni o smjeni povijesnih epoha. Ona je prva velika europska rasprava o identitetu.

Kako čovjek ostaje isti kada izgubi ime, položaj, dom, prijatelje i gotovo cijeli svoj svijet? Sve epizode epa varijacije su tog pitanja.

Bogovi nisu glavna tema

Žižek govori o prijelazu iz mitskog prema racionalnom svijetu. Ali Nolan, čini mi se, ide dalje. Bogovi prestaju biti glavni akteri ne zato što nestaju, nego zato što čovjek počinje preuzimati odgovornost za vlastite odluke.

To nije sekularizacija u modernom smislu. To je rođenje moralne autonomije.

Od povijesti prema filozofiji

Razlika između Žižekove i moje interpretacije jest i ova: Žižek film čita kao povijest nastanka Zapada, a ja kao filozofiju nastanka osobe.

Povijest objašnjava kako nastaju civilizacije. Homer postavlja starije i dublje pitanje: što čovjek mora izgubiti da bi postao osoba?

Ukratko: Žižek u Odiseji vidi genezu Zapada. Ja u njoj vidim genezu osobe.

IV. Granice filmske kritike

Kritika je ostala na površini

Iznenađuje koliko su se mnoge velike kritike bavile pitanjima koja su, u konačnici, sporedna. Je li film dovoljno vjeran Homeru? Jesu li kostimi povijesno točni? Jesu li ženski likovi dovoljno osuvremenjeni? Je li Odisej odviše moderan?

Sve su to legitimna pitanja, ali nijedno ne dotiče ono što je, po mom sudu, središnji problem filma: što ostaje od čovjeka nakon što se raspadne svijet koji mu je davao identitet?

Žižek vidi povijest, kritičari film

Žižek barem pokušava misliti izvan granica filmske kritike. Većina kritičara ostaje na režiji, ritmu, glumi, fotografiji, scenariju i odnosu prema predlošku. To je nužno, ali za veliko djelo nije dovoljno.

Velika umjetnička djela ne traže samo estetsku prosudbu. Ona traže filozofsko čitanje.

Povijest ili ontologija?

Najambicioznije kritike govore o prijelazu iz brončanoga doba u novu civilizaciju. Ali što ako se ne mijenja prije svega povijesni svijet, nego sam čovjek? Gotovo nitko ne postavlja to pitanje, premda upravo ono povezuje sve epizode filma.

Odiseja nije samo priča o kraju jedne epohe. Ona je priča o nastanku bića koje mora naučiti živjeti bez stabilnosti herojske uloge.

Bez uporišta u svijetu. Bezdomno biće.

Trojanski konj nije samo strategija

Kritičari Trojanskoga konja uglavnom promatraju kao simbol prijevare ili kao veliku vojnu inovaciju. Ali on je prije svega profanacija dara. U njemu se razara simbol koji omogućuje povjerenje među ljudima.

To nije samo pobjeda nad Trojom. To je početak raspada (moralnog) svijeta pobjednika.

Ali time se središnji motiv me iscrpljuje!

U nutrini dara

Trojanski konj u Nolanovu filmu nije samo motiv nego model čitavoga postupka. On metaforizira način na koji je film napravljen. Konj je istodobno dar i laž, predmet povjerenja i sredstvo uništenja, uzrok pada Troje i vehikulum grčke pobjede. Ali Nolan se ne zadovoljava time da ga pokaže izvana, kao monumentalni objekt oko kojega se odvija povijest. On kameru i radnju premješta u njegovu nutrinu.

Time mijenja perspektivu. Trojanski konj više nije samo slika prijevare koju promatramo s distance. Mi smo u samoj prijevari. Nalazimo se u tamnom, skučenom prostoru dara koji nije ono čime se predstavlja. Čujemo disanje skrivenih ratnika, osjećamo nepomičnost tijela, čekanje, strah da će laž biti otkrivena. Pad Troje ne gledamo samo kao povijesni događaj nego ga proživljavamo iz unutrašnjosti njegova uzroka.

U tome prizoru sadržana je cijela Nolanova metoda. Kao što nas smješta u nutrinu Trojanskoga konja, tako nas smješta i u nutrinu Odiseje. Ne promatramo ep izvana kao gotovu kulturnu baštinu, niz poznatih pustolovina ili ilustraciju Homerova teksta. Ulazimo u njegovu unutarnju logiku. Film nas ne vodi pokraj mita, nego kroz njega.

Trojanski je konj zato i metafora same ekranizacije. Nolan uzima poznati oblik, Homerovu Odiseju, ali u njegovu unutrašnjost smješta vlastitu interpretaciju. Izvana je to djelo koje poznajemo: Troja, more, Kiklop, Kirka, Itaka. Iznutra se, međutim, odvija nešto drugo — rasprava o povjerenju, krivnji, identitetu i nemogućnosti jednostavnoga povratka.

Kamera u konju nije tek atraktivno redateljsko rješenje. Ona izražava hermeneutičko načelo filma: smisao se ne otkriva pogledom na predmet, nego ulaskom u njega. Nolan ne želi pokazati kako je Odiseja izgledala. Želi nas smjestiti u ono iz čega ona misli.

Konj je laž koja iznutra proizvodi povijesnu istinu. Njegova skrivena nutrina određuje ono što će se izvana dogoditi. Jednako tako i unutarnja preobrazba Odiseja određuje smisao njegova vanjskog putovanja. More, otoci, čudovišta i povratak samo su vidljivi oblik nečega što se događa u čovjeku.

Zato je scena iz unutrašnjosti Trojanskoga konja možda ključ za čitav film. Mi smo skriveni u daru, zajedno s ljudima koji će razoriti grad. Ali istodobno smo skriveni i u mitu, zajedno s redateljem koji ga rastavlja iznutra. Kao što se iz konja izlazi u Troju, tako se iz unutarnje logike Odiseje izlazi prema cijeloj povijesti Zapada.

Nolan nas ne vodi na put s Odisejem. On nas zatvara u mehanizam koji je to putovanje učinio nužnim. Trojanski konj nije samo početak Odisejeva lutanja. On je kamera obscura cijeloga filma: zatvoreni prostor iz kojega prvi put vidimo kako pobjeda već u sebi nosi poraz, kako dar skriva nasilje i kako se povratak kući onemogućuje još u trenutku osvajanja Troje.

Previđeni Zeusov zakon

Film se neprestano vraća gostoprimstvu, daru, odnosu gosta i domaćina te zaštiti stranca. Unatoč tome, Zeusov zakon gotovo je nestao iz većine ozbiljnih analiza.

Kao da je previđena institucija na kojoj Homer gradi samu mogućnost civilizacije. Bez gostoprimstva nema odnosa prema strancu; bez odnosa prema strancu polis se pretvara u zatvorenu tvrđavu.

Povratak nije cilj

Većina kritika govori o povratku kući. Meni se čini da je povratak tek okvir. Pravo pitanje glasi: može li se čovjek vratiti sebi nakon što je postao netko drugi?

Tek kada se to pitanje postavi, sve epizode Odiseje počinju pripadati istoj filozofskoj cjelini.

Odisej nije samo psihološki lik

Mnoge se kritike pitaju je li Nolanov Odisej dovoljno osjećajan, kriv ili suosjećajan. To su psihološka pitanja. Mene zanima nešto drugo. Odisej nije samo karakter, nego antropološka paradigma.

On je eksperiment kojim Homer ispituje što ostaje od čovjeka kada mu se postupno oduzme sve što ga društveno određuje.

Identitet kao središnji motiv

Središnja tema filma nije nostalgija za domom, a još manje pustolovina. Središnja je tema identitet. Svaka epizoda postavlja isto pitanje: što čovjek mora izgubiti da bi otkrio tko je?

Kiklop, Kirka, Kalipso, prosjačenje na Itaci, Argovo prepoznavanje i Penelopina kušnja različiti su oblici istog ispitivanja.

Kritika zarobljena u disciplinama

Klasičari raspravljaju o Homeru, filmski kritičari o Nolanu. A Odiseja traži susret tih disciplina.

Ona nije samo film, mit ili književnost. Ona je velika antropološka rasprava o čovjeku, izražena filmskim sredstvima i oslonjena na jedan od temeljnih tekstova Zapada.

Film o nama

Najviše iznenađuje što se rijetko postavlja pitanje zašto je Nolan upravo sada, nakon Interstellara, Dunkirka i Oppenheimera, snimio Odiseju. Kao da je riječ tek o još jednoj monumentalnoj ekranizaciji klasika.

Meni se čini suprotno. Nolan preko Homera govori o našem vremenu: o svijetu u kojem su povjerenje, istina, dom, identitet i odgovornost ponovno postali otvorena pitanja. Zato Odiseja nije film o antičkoj Grčkoj. Ona je film o nama.

V. Kako Nolan pripovijeda Homera

Film kao usmena epika

Najveća Nolanova inovacija možda nije u samoj interpretaciji Homera, nego u načinu pripovijedanja. Umjesto da ep pretvori u konvencionalni povijesni spektakl, on filmu pokušava vratiti ritam usmene epike.

Pojedine epizode djeluju kao zasebne pripovjedne cjeline koje se međusobno zrcale, ponavljaju i nadograđuju. Film ne napreduje samo logikom zapleta, nego ritmom sjećanja, ponavljanja i varijacije, nalik na ep koji je nastajao iz niza pjevanja.

Vrijeme kao svijest

Nolan ostaje vjeran vlastitoj poetici. Kao u Mementu, Prestižu, Dunkirku i Oppenheimeru, vrijeme nije neutralan slijed događaja. Ono je način na koji svijest proživljava događaje.

Povratak zato nije jednostavno kretanje od Troje prema Itaci. On je prodiranje kroz slojeve sjećanja, krivnje, traume i želje. Geografski prostor postaje unutarnje vrijeme junaka.

Spektakl kao intimna drama

Nolan golemost ne koristi da bi čovjeka učinio većim, nego da bi pokazao njegovu malenost. Što su vojske veće, Odisej djeluje usamljenije. Što su krajolici monumentalniji, čovjek izgleda krhkije.

Spektakl nije svrha, nego kontrapunkt intimnoj drami. Njegova je funkcija pokazati nesrazmjer između veličine povijesnih događaja i usamljenosti čovjeka koji mora živjeti s njihovim posljedicama.

Ozbiljnost bez ironije

Suvremeni film često se boji mita. Velike teme ublažava humorom, samosviješću ili ironijskom distancom. Nolan odbija taj refleks. Odiseju snima ozbiljno, bez potrebe da se ispričava zbog uzvišenosti predmeta.

Ne pokušava mit učiniti prihvatljivim njegovim razaranjem. Pokušava ga ponovno učiniti mogućim. U kulturi koja lakše podnosi dekonstrukciju nego ozbiljnost, to je gotovo radikalan postupak.

Tijelo kao pripovijedanje

Kod Nolana dijalog nikada nije dovoljan. Lice, pokret, tišina, hod, način na koji tijelo ulazi u prostor ili ostaje samo pred morem često govore više od riječi.

Film vjeruje slici, a upravo je to njegova najdublja srodnost s Homerom. Homer ne razvija apstraktne pojmove, nego misli kroz prizore, geste, tijela, gozbe, rane, brodove i prepoznavanja.

Mit bez nostalgije

Film antičku Grčku ne prikazuje kao izgubljeni raj. Cijeli je svijet prožet raspadom: Troja gori, kraljevstva slabe, bogovi šute, a junaci stare.

Zbog toga film ne djeluje muzejski. Ne prikazuje dovršenu civilizaciju koju možemo promatrati sa sigurne udaljenosti, nego svijet koji upravo prestaje postojati.

Film koji vjeruje gledatelju

Jedna od najvažnijih Nolanovih odlika jest odbijanje da sve objasni. Ne zatvara značenja, ne nudi jedno konačno tumačenje i ne psihologizira svaku odluku.

Gledatelj mora misliti zajedno s filmom. U vremenu u kojem veliki filmovi često unaprijed tumače vlastite prizore, Nolan publici vraća ono isto povjerenje koje Odiseja postavlja u središte svojega moralnog svijeta: mogućnost da primi dar, a da mu redatelj unaprijed ne kaže što se u njemu mora nalaziti