1. Anagnorisis: čovjek postoji samo ako ga netko prepozna

Ako Odiseja ima svoju unutarnju dramaturgiju, onda ona nije građena oko pustolovina nego oko prepoznavanja. Aristotel će taj trenutak nazvati anagnorisis: čas kada skriveni identitet ponovno postaje vidljiv. Ali kod Homera prepoznavanje nije samo pripovjedni obrat. Ono je ontološki događaj.

Odisej se ne vraća na Itaku jednim činom. Brod može pristati uz obalu, ali povratak time nije dovršen. On se vraća postupno, kroz niz pogleda u kojima ga drugi ponovno prepoznaju. Povratak se ne događa na moru. Događa se u očima drugih. To nije jedan prizor; to je sama struktura epa.

Argo: prepoznavanje prije jezika

Prvi ga ne prepoznaje čovjek nego pas.

To nije sentimentalna epizoda nego jedna od najdubljih antropoloških intuicija cijeloga epa. Argo ne vidi kralja, ne vidi prosjaka, ne vidi prerušavanje. Društveni znakovi za njega ne postoje.

On prepoznaje prisutnost.

Kao da Homer želi reći da postoji razina identiteta dublja od svih naših uloga. Životinja vidi ono što ljudi još ne vide.

Argo ne treba dokaz. Ne treba riječi. Ne treba ožiljak. On jednostavno zna. I upravo zato može umrijeti. Kao da je dvadeset godina živio samo zato da potvrdi kako se gospodar doista vratio.

Eurikleja: tijelo pamti

Eurikleja ga ne prepoznaje po licu.

Prepoznaje ga po ožiljku.

To je možda najvažnija scena prepoznavanja u cijelom epu. Čovjek može promijeniti ime, glas, odjeću, društveni položaj pa čak i vlastitu priču. Ali tijelo pamti ono što svijest može pokušati sakriti.

Ožiljak nije rana.

On je biografija tijela.

U njemu su sačuvani djetinjstvo, lov, rat, lutanje i povratak. On je prošlost koja se ne može prerušiti.

Zato je Euriklejin dodir ujedno i tragičan. Ona ne prepoznaje samo gospodara koji se vratio. Prepoznaje dječaka kojega je nekoć kupala. Ožiljak potvrđuje da je to isti čovjek, ali istodobno pokazuje koliko je vremena nepovratno prošlo.

To je isti čovjek. Ali više nije isti čovjek.

Penelopa: zajedničko sjećanje

Penelopa je jedina koja ne vjeruje ni očima ni tijelu. Ona traži nešto što nijedan varalica ne može imati. Traži zajednički svijet. Zato postavlja kušnju s bračnim krevetom. Krevet nije komad namještaja. On je njihova zajednička povijest. Izrastao je iz živoga stabla masline, kao što je njihov brak izrastao iz zajedničkog života. Samo čovjek koji je taj svijet stvarao može znati zašto se krevet ne može pomaknuti.

Penelopa zapravo ne pita:

“Jesi li Odisej?”

Ona pita:

“Pamtiš li još uvijek naš život?”

Ljubav se ovdje pokazuje kao zajedničko pamćenje.

Laert: identitet kao pamćenje

Posljednje se prepoznavanje događa ondje gdje ga najmanje očekujemo.

Ne u palači. Ne na bojnom polju. Nego u voćnjaku.

Laerta ne zanimaju kraljevski znakovi ni ratnička slava. Odisej mu nabraja stabla koja mu je otac darovao dok je bio dječak.

Smokve. Kruške. Masline. Lozu.

To je jedan od najljepših prizora cijele zapadne književnosti.

Na kraju se identitet ne dokazuje ratom.

Dokazuje se pamćenjem vrta.

Četiri razine osobe

Ta četiri prepoznavanja nisu slučajno raspoređena.

Argo prepoznaje prisutnost.

Eurikleja tijelo.

Penelopa zajednički život.

Laert pamćenje. Još točnije, Laert prepoznaje zajedničku povijest, odnosno obiteljsko pamćenje.

Laert nije samo otac koji se sjeća sina. On je čovjek koji u zajedničkom pamćenju potvrđuje kontinuitet roda. Odisej se potpuno vraća tek kada ga ponovno prepozna i njegova genealogija, njegov otac, njegova prošlost. Zato je taj susret posljednji čin njegova povratka.

Tek kada se spoje sve četiri razine, ponovno nastaje Odisej.

Čovjek nije samo tijelo. Nije samo svijest. Nije samo odnos. Nije samo uspomena.

Osoba je jedinstvo svega toga.

Tragika prepoznavanja

Ali svako prepoznavanje u sebi nosi i tugu.

Argo umire.

Eurikleja mora šutjeti.

Penelopa prepoznaje čovjeka kojega je dvadeset godina čekala, ali koji više nije isti. Laert prepoznaje sina koji je ostario zajedno s njim.

Anagnorisis kod Homera nikada nije čista radost. Svako prepoznavanje istodobno potvrđuje identitet i otkriva koliko je vremena nepovratno izgubljeno. Upravo zato ono ima tragičnu snagu.

Prepoznati nekoga znači istodobno vidjeti da se vratio i da se nikada više ne može vratiti onakav kakav je bio.

2. Zaborav: druga smrt

Nasuprot prepoznavanju stoji druga velika tema Odiseje.

Zaborav.

Ako anagnorisis ponovno uspostavlja osobu, zaborav je razara.

Najveća opasnost Odisejeva putovanja nije smrt.

Smrt uništava tijelo.

Zaborav uništava identitet.

Lotofazi zato nisu tek egzotična epizoda. Lotos nije otrov koji ubija. On briše želju za povratkom. Čovjek koji ga kuša više ne zna zašto bi se vraćao. Zaboravlja dom, obitelj, ime i vlastitu priču. Ostaje živ, ali više ne pripada sebi.

Zaborav je potpuna suprotnost ožiljku.

Ožiljak je prošlost koju tijelo ne može izbrisati.

Lotos je sadašnjost koja briše prošlost.

Između njih stoji Odisej.

Njegova najveća kušnja nije pronaći put preko mora.

Njegova najveća kušnja jest sačuvati sjećanje na samoga sebe.

Zato su i Kirka i Kalipso, svaka na svoj način, figure zaborava. Kirka čovjeku oduzima ljudski oblik. Kalipso mu nudi besmrtnost, ali po cijenu vlastite biografije. Da bi ostao s njom, Odisej mora zaboraviti da je muž, otac, kralj i smrtnik.

Besmrtnost se pokazuje kao najradikalniji oblik zaborava.

Odisej zato ne mora samo pronaći Itaku.

Mora se sjetiti zašto se uopće želi vratiti.

Sjećanje ovdje nije nostalgija.

Ono je moralna vjernost vlastitom životu.

Tek čovjek koji se može sjetiti sebe može biti prepoznat od drugih.

I upravo se ovdje zatvara cijela struktura Odiseje. S jedne strane stoji anagnorisis, prepoznavanje koje čovjeku vraća identitet. S druge strane stoji zaborav, koji taj identitet razara. Cijeli se ep može čitati kao kretanje između ta dva pola. Odisej ne putuje samo prema Itaki. On putuje između opasnosti da bude zaboravljen od drugih i još strašnije opasnosti da zaboravi samoga sebe. Tek kada se obje kušnje svladaju, moguć je povratak.

Mislim da je ovo jedno od najdubljih mjesta u Homeru. Odiseja na kraju nije ep o povratku kući. Ona je ep o pamćenju. Jer čovjek se ne vraća ondje gdje ga put dovede, nego ondje gdje ga još uvijek netko prepoznaje — i gdje još uvijek može prepoznati samoga sebe.