Romano Bolković piše, kako on to već zna, o novoj zgradi Istanbul Moderna. Renzo Piano ondje je projektirao kuću koja pripada Bosporu. Cijeli volumen podsjeća na brod usidren uz obalu.

Čitajući to, pomislio sam: takav brod imamo i mi. Sagrađen pola stoljeća ranije.

Cavtat je antički Epidaur. Rodno mjesto Vlaha Bukovca. Meštrovićev mauzolej na vrhu poluotoka. U takav grad nije jednostavno smjestiti hotel od petsto soba. A još je teže, kako već i treba, postići da ga ne vidite.

Arhitekt Slobodan Miličević donio je odluku da sakrije vlastitu zgradu. Sobe je okrenuo moru i litici, a prema gradu ostavio samo terase. Iz Cavtata vidite čemprese i borove. Tek s mora ukaže se cjelina: dugi bijeli betonski brod privezan uz stijenu.

Udruženje arhitekata Mediterana proglasilo ga je tada najljepšim hotelom na Mediteranu.

Godine 2018. njujorška MoMA postavila je izložbu „Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980″. Ljudi su na West 53rd Street stajali u redovima da vide makete i fotografije zgrada pokraj kojih mi prolazimo ne podignuvši pogled.

Pola stoljeća kasnije 3LHD — Sasa Begovic, Marko Dabrovic, Tatjana Grozdanić Begović i Silvije Novak — spustio je rovinjski Grand Park niz padinu u kaskadama, prekrio ga s 10.000 kvadrata zelenog krova i sačuvao stare borove. Hotel s više od dvjesto soba koji se, opet, jedva vidi.

Ime hotelu Croatia dao je drugi čovjek iz ove priče. Frano Tomšić, tek diplomirani ekonomist, došao je na čelo gradilišta radnog naziva Čempresi i nazvao ga Croatia. Ime je prihvaćeno, a financiranje stalo na 40 posto gradnje; dovršen je tek međunarodnim zajmom. Otvarao ga je dvaput — 1973. i ponovno nakon Domovinskog rata.

Govorio je da vrijednost nikada nije bila u betonu, nego u ljudima.

Mogu posvjedočiti da je tako, jer smo im dovodili goste. Između 1996. i 2003. ondje smo s London School of Economics i London School of Hygiene održavali konferencije Health in Transition. Stotine liječnika, ekonomista i informatičara iz više od 60 zemalja. Dolazili su spremni na poslijeratnu zemlju, a dočekivali su ih ljudi s manirama najboljih svjetskih kuća. Marija Šebalj i svi tadašnji naši dragi ljudi dokazivali su im da nema ničega prirodnijeg od njihova dolaska.

U sedam godina ne sjećam se molbe na koju je odgovor bio „ne”.

Slobodan Miličević oblikovao je beton tako da golema kuća ne uvrijedi mali poluotok. Frano Tomšić dao mu je ime, jude i manire.