Moju Apologiju Slobodana Šnajdera objavio Feral Tribune 4. siječnja 1999. godine. U povodu njegove prerane smrti dijelim taj tekst: ALEA IACTA EST !

Mt 27,20-22
Ali glavari svećenički i starješine nagovoriše svjetinu da ište Barabu, a da Isusa pogubi. Tada ih upravitelj zapita:”Koga od dvojice hoćete da vam pustim?” “Barabu “, odgovoriše. Pilat im reče:”Što da onda učinim s Isusom zvanim Mesija?” ”Neka se razapne!” odgovoriše svi.

Mk 15,9-12,14,15
“Hoćete li da vam pustim kralja židovskog?” Znao je (Pilat) da su ga glavari svećenički predali iz zavisti. Ali glavari svećenički uzbune svjetinu da im radije pusti Barabu. Pilat im ponovo reče: “Što da učinim s onim koga zovete kraljem židovskim?”

“Razapni ga!” zavikaše još jače. Tada im Pilat, hoteći udovoljiti svjetini, pusti Barabu, a Isusa, pošto ga bičeva, predade da ga razapnu.

Lk 23,14-18
“Doveli ste mi ovog čovjeka pod optužbom da potiče narod na odmetanje. Evo ja ga pred vama ispitah i ne nađoh na njemu nikakve krivnje za koju ga vi optužujete. A ni Herod, jer ga posla natrag k nama. I nije ovaj ništa učinio što zaslužuje smrt. Dakle: išibat ću ga i pustiti..”

Svakog blagdana morao im je pustiti jednog utamničenika. I svi u jedan glas viknuše:” Ovoga smakni, a pusti nam Barabu!”

Iv 18,37-38,39-40
(Isus) “Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas.”


“Što je istina?” upita ga Pilat. I kad to reče, ponovo iziđe k Židovima te im izjavi:”Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje.


Hoćete li da vam pustim kralja židovskog?” Nato ponovo povikaše: ”Ne njega, nego Barabu!” A Baraba je bio razbojnik.

Tako nam Isus svjedoči o istini, a evanđelisti o Isusu, Pilatu, Barabi, svećenicima i narodu.

Tko su evanđelisti?

Tko je Isus? (Šnajder?? Bozanić?) Tko je Pilat? ( Biškupić?) Tko je Baraba? (?) Koji svećenici? (Tamarut? Šuljić? Lasić? Baković?) Koji narod? (?)

Kao što nas vrtložne ciklone i nezadržive anticiklone, što vedre nam i oblače prirodno nebo, prisiljavaju da otvaramo kišobrane, navlačimo čizme na noge a na kotače lance, da se u tople domove sklanjamo ili da ležerno obučeni osvajamo plaže namazani raznim premazima i rashlađeni osvježavajućim pićima, tako i akutni sukobi zastupnika raznih ideologija i vrijednosnih sustava što duhovno obzorje našeg kulturnopolitičkog diskursa nabijaju suprotstavljenim eksplozivnim emocijama, poput Maelstroema uvlače u svoj nezaobilazni vrtlog nesretnike, ne poput Odiseja mudrih da odole zovu smrtonosnih sirena, da zaslijepljeni zavodljivom retorikom sjedaju za kompjutor da se svijetu ispovjede.

Nadbiskup Anton Tamarut na misnome slavlju na početku akademske godine obrati se studentima i profesorima te između ostaloga reče:” …dužni smo do savršenstva, do svetosti promicati moralne vrednote u društvu” no prethodno bacivši anatemu na osobu “koja je predložena za visoku dužnost u najeminentnijoj ustanovi našega grada”. S gledišta msgr.Tamaruta ne bijaše, dakle, na vidiku veće ugroze moralnih vrednota od intendature Slobodana Šnajdera – širom (nemoralne?) Europe najizvođenijeg autora iz Republike Hrvatske. Hoće li se Europa prèpasti te prepâsti?

“Zar se [u Europu] vraća mračno doba komunističke vladavine, kad se nemilice gazilo po vjerskim osjećajima i savjestima građana? Dragi mladi prijatelji, [što je sa starijim profesorima?] ne dajte se zavesti od tih zlonamjernih,bezbožnih osoba koje se usuđuju pisati da danas Hrvatskoj [Europi] nisu potrebni sveci” – šokira se msgr.Tamarut. No do njega nitko širom bezbožne Europe.

“I dok se njemu (Stepincu) svi mi divimo s kakvom se odvažnošću, u teškim ratnim vremenima, zauzimao za svakog čovjeka, branio dostojanstvo ljudske osobe i ljudskih prava” u Europi se dive partizanima i svim borcima protiv krvoločnih razbojnika fašista, nacista, četnika, ustaša i ostalih kvislinga, koji su gdje god i kad god su mogli porobili ponajprije svoj narod a potom krenuli pljačkati, ubijati, sustavno uništavati čitave narode na sve četiri strane svijeta – od još nerođenih a začetih beba do velikih staraca, bez fizičke ali s divovskom duhovnom snagom (poput de Unamuna i Bergsona). Oni koji, iz pragmatičkih ili inih po želji odabranih razloga, glavu nisu pognuli i zato su ju izgubili, onima su (ako tkogod jest) koji bi zaslužili biti proglašeni svecima.

“Teška ratna vremena” nisu proizvod vremena (meteorološkog) nego organiziranih manijakalnih zločinaca što činiše masovna zločinstva u ime nekih svojih viših “vrijednosti” pretvorenih u mučan plijen iščupanih zlatnih zuba, nježnih dječjih ogrlica i narukvica, otetih burmi smjernih supruga, ušteđevina čitavih generacija, vila iz kojih istjeraše vlasnike – koji skončaše, nevini poput Isusa no na milijune, u dimu peći u Auschwitzu, zaklani u blatu Jasenovca, kao žrtve vivisekcija u Mauthausenu, umoreni glađu u Dachauu, ugušeni u plinskim komorama Treblinke, strijeljani na Banjici i na mnogim drugim stratištima.

Današnji Shylock, jučerašnji Pilat, u liku švicarskoga bankara i njemačkoga kapitalista, vraća taj najsramotniji dug čudom preživjelim žrtvama ili njihovim napaćenim srodnicima u milijardama švicarskih franaka i njemačkih maraka. A zločinci, Barabe, tvrdiše da se za svoju domovinu i svoju naciju boriše…

Kardinal Stepinac “se nesebično zalagao za dostojanstvo i za prava svakog čovjeka i osuđivao svaki zločin koji se činio nad čovjekom s bilo koje strane”. Ako ima zločina, onda ima i zločinaca. Koji su to zločinci? Gdje su ti zločini činjeni? Nije li oko 85000 (po Žerjaviću) takvih gnjusnih zločina počinjeno u logoru smrti u Jasenovcu i Gradiški? Jesu li te žrtve većinom bile kršćanima (60000 – isti izvor)? Je li msgr. Tamarut ikada, jednakom žestinom i na isti način šokiran, kao kad govori o Šnajderu, ustao protiv tog zločina i tih zločinaca? Kako je moguće činiti toliko zločina? Jedino ako ga netko omogućuje, netko moćan poput nacističke Njemačke kojoj služe krvoloci ustaše iz marionetske endehazije.

Pri prijemu vjerodajnica izraelskoga veleposlanika (Novi list od 23.travnja 1998.) predsjednik je Tuđman rekao da su se “u okviru kvislinškog režima u Hrvatskoj također dogodili zločini holokausta prema pripadnicima židovskog naroda” a potom naglasio da Hrvatska osuđuje te zločine: ”Hrvatska javnost, i tada za vrijeme II. svjetskog rata i danas osudila je zločine koje je ustaška vlada učinila ne samo prema Židovima nego i prema demokratskim Hrvatima i pripadnicima drugih narodnosti u NDH”. Predsjednik Tuđman naglasio je kako je “u Hrvatskoj tijekom II. svjetskog rata osim kvislinškog režima NDH postojao i antifašistički pokret” koji da je bio “jači i razvijeniji nego u bilo kojoj drugoj zemlji bivše Jugoslavije a razmjerno i u čitavoj Europi.”

Dijelom smo Europe po partizanima a ne po kvislinzima (izdajicama vlastitoga naroda) ustašama, barabama.

Tko bi da se puste barabe? Zar je moguće da zapovjednik mjesta Magnum crimen-a, logora Jasenovac, Šakić, biva predstavljen u nekim tiskovinama kao gospodin s ulaštenim čizmama koji nema nikakve krivice zbog zločina počinjenih u ime endehazije?

Je li Eichmann ikoga osobno zlostavljao? Je li zbog toga osuđen na smrt u ispaćenome prijateljskom Izraelu? Nije, ali to i nije bitno! Nije za Europu, nije ni za cijeli svijet! Osim možda za endeha-nostalgičare koji svojoj crnokošuljaškoj subraći – a na užasavanje demokratskog, slobodnog i antifašističkog svijeta – posvećuju imena ulica, trgova, škola i vojarni.

Netko opet pita: “Što je istina?”

Je li istina da je neznan netko na Medvednici usmrtio djevojčicu Aleksandru Zec metkom u zatiljak, nakon što su joj likvidirani roditelji? Je li istina da je ubojica uhićen, oslobođen i postavljen za osobnog čuvara značajnih političara? “Pustite nam Barabu!”

Je li to šokiralo msgr. Tamaruta? Je li pozvao mlade i ostale da ne slijede ubojice i njihove pomagače? Za ondašnjega predsjednika Sabora Republike Hrvatske događaj nije bio spomena vrijednim. Za Šnajdera jest, te nas, njihove susjede, redovito podsjeća na kukavičluk nam i moralnu suodgovornost za taj zločin.

Jesu li zločini na Pakračkoj poljani šokirali msgr. Tamaruta ili kojega biskupa? Sumnjaju li oni u te zločine? Koliko je nevinih ljudi pobijeno u šumama oko Gospića? Jesu li podigli svoj glas osude zločina koji vape za pravdom? No, opet je netko (neznan, ili znan a zatajen) podigao svoj glas da se puste barabe!

Nakon srećom neuspjelog atentata na g. Gotovca, a pred tv kamerama, Barabu oslobodiše. Na kućnome je pragu ubijen g. Krivokapić, no Barabu ne otkriše. Napadnut je prof. dr. Šuvar, a Baraba i dalje slobodno šeta i prijeti. Izrešetani su mecima Josip Reihl-Kir i još dvojica sugrađana nam, trostruki ubojica poznat je ali aboliran, Barabu opet pustiše.

Sve te podmukle zločine opetovano je osuđivao Slobodan Šnajder – on je do “savršenstva, do svetosti promicao moralne vrednote u društvu”.

No bilo je dovoljno da izrazi skepsu u vezi s proglašenjem kardinala Stepinca blaženim, pa da bude vehementno napadnutim, od poznatih i nepoznatih, od učenih (ako pretpostavimo da je tkogod se potpisuje s doc.dr.sc. uistinu i učenim, iako se čitajući njegov uradak rađa pomisao da to i nije nužno) do primitivnih reptilnih mozgova koji reagiraju poput piranha kad nanjuše svježu krv.

No, koliko god na prvi pogled izgledalo da se radi o sukobu između Šnajdera i Stepinca to je samo prividom. Stepinčevi apologeti svojim “argumentima” zapravo blate upravo onoga kojeg smatraju ponositim čovjekom savjesti toliko čiste i mirne da nije pobjegao skupa sa crnim ubojicama niti je kasnije pokleknuo pred ucjenama tadašnjega totalitarnog komunističkog režima – jer iznose uglavnom argumente za obranu endehazije a ne blaženoga kardinala. Posljednji argument njihove obrane naime glasi da je kardinal Stepinac kao istinski domoljub morao prihvatiti NDH, novorođeno dijete.

Premda toj skupini ne pripada, i pater Bono Zvonimir Šagi pita: ”A što je drugo on sa svoje strane mogao?” – osim što je pomagao ugroženim pojedincima i podigao svoj glas protiv rasističkih zakona – “Činio je sve što je bilo u njegovoj moći”.

Vrlo cijenjeni nadbiskup Bozanić svjedoči “Odmah nakon biskupskog posvećenja, Stepinac pješice predvodi veliko višestoljetno zavjetno zagrebačko hodočašće…na Mariju Bistricu, što označava početak značajnog zamaha tih hodočašća u daljim godinama”. (N.L. 6.5.98.)

Upravo to je mogao učiniti Stepinac: skupa s ostalim biskupima, svećenicima i časnim sestrama predvoditi bar jednom hodočasnike do ulazne kapije logora, narediti da se otamo puste žene i djeca, šahirati Pavelića i čekati odgovor. Slavio bi ga danas cijeli svijet, neovisno o ishodu hodočašća bio bi proglašen svecem. Nije mogao ili nije znao ili se nije usudio to učiniti?

Ali zato neki svećenici uporno održavaju mise u spomen na zločinca Pavelića i njemu sličnih. Hoće li opet?

Prema “tumačenju” endeha-nostalgičara «Nezavisna Država Hrvatska» se morala braniti od ugroza, što (prema vlastitome im tumačenju no ne i onome blagopočivajućega kardinala) uključuje i sramotne nacističke rasne zakone i institucionalnu genocidnu politiku, karikaturu od parlamenta (na mah od Pavelića Ante imenovanog i na mah od istog raspuštenoga) nazvanoga Hrvatskim državnim saborom čiji je najdemonskiji proizvod jasenovački logor. Radi se o endeha-nostalgičarima koji bi tu noćnu moru demokratskog svijeta htjeli poput mumificiranog Frankenštajna klonirati, oživjeti i njime zdravo tijelo mlade Republike Hrvatske cijepiti.

NO PASARAN!

Suvremena je Republika Hrvatska ustavno-pravno postala mogućom po Titovom Ustavu iz 1974., teritorijalno određenom avnojevskim granicama, međunarodno priznatom na osnovu izražene slobodne volje hrvatskih građana na referendumu o razdruživanju od SFRJ, a općenarodnom je obranom u Domovinskome ratu i obranjena. Što tko sanja jedne noći ili tisuću godina to Europskoj Uniji i Europi, NATO-u i eurotlantskim integracijama, CEFTA-i, Phare programu, Ujedinjenim nacijama, cijelom svijetu i svjetskoj povijesti nije bitno –moglo bi eventualno zanimati perverzne psihijatre ili, u najboljem slučaju, besposlene psihologe.

Republici Hrvatskoj državnost su dali oni koji jedini imaju pravo na neotuđiv suverenitet: građani joj – svi sporovi sa svijetom proizlaze iz pokušaja bilo promjene nositelja toga prava bilo promjene avnojevskih granica.

Hrvatskim vlastodršcima bez vizije, bez hrabrosti, bez autoriteta i bez morala blaženi je Stepinac trebao postati svetim Petrom suvremene hrvatske države (jer to bogme nisu mogli postati partizanski borci) figurirajući kao sakrosanktni herojski moralni autoritet onoga razdoblja hrvatske povijesti iz kojega su sve političke glavešine izašle toliko iskompromitirane zločinima da ih ni tisuću blaženika ne bi moglo iskupiti, te se nijedna od njih nije dala podvesti pod osnivače Hrvatske države i postati moralnim uzorom u odgoju mladih Hrvata.

Za mladog antifašista Wojtiłu su kardinali Mindszenty, Wyszynski i Stepinac (sva trojica suđeni od tadašnjih komunističkih režima) bili su i ostali uzorima otpora protiv nacifašizma i terora nehumanoga komunizma, “bezbožnih sistema”. Čitatelje podsjećam da je 1811 poljskih svećenika smaknuto u nacističkim logorima ništa lošijim od Jasenovačkoga, pače! Sa stajališta povijesnog interesa katoličke Crkve beatifikacija je sluga Božjih (poput kardinala Stepinca) ili kanonizacija nadbiskupa Thomasa Becketa (1118-1170) koji su radije odabrali smrt nego da Isusovu Crkvu podvrgnu svjetovnoj vlasti – neizbježan postupak.

O slučaju Thomasa Becketa se nakon osam stoljeća još uvijek raspravlja. Koliko će se još raspravljati o kardinalu Stepincu? (Hoće li Šnajder napisati dramu na tu temu po uzoru na Eliotovu “Ubojstvo u katedrali”?)

Crkva u Hrvata i HDZ našli su zajednički interes te potpisali četiri ugovora kojima HDZ (oni će reći da je to Hrvatska) Crkvi daje određene materijalne (cca.15 milijardi kn, u stanovima i poslovnome prostoru a o šumama da i ne govorimo) i statusne povlastice u zamjenu za tajno savezništvo, pregnantno izraženo starom izrekom “Roma locuta, causa finita” (čijim je prvim javnim simptomom podudarnost “fetve” nadbiskupa Tamaruta s odlukom ministra Biškupića). Je li ta suglasnost slučajna? Nije li, zbogom demokracijo! Naime: tko u ovoj zemlji odlučuje Vatikan ili građani, oni ili mi? Sveti Otac nedavno jasno dade do znanja austrijskim biskupima zabrinutima zbog opadanja popularnosti katoličke Crkve u Austrijanaca (nakon skandala s kardinalom pedofilom) da u Crkvi nema demokracije i da se o njegovim odlukama ne raspravlja.

Takav hijerarhijski model poslušne “staleške demokracije” ideal je snova orvelianskih “vizionara” o “stabilnom društvu umjetne sreće”.

Najnovija Bozanićeva Božićna poslanica ne ohrabruje jer u svojoj općenitosti sliči dosjetki: “Kako izliječiti sve bolesti?”

Odgovor:” Jednostavno, izmisli lijek koji liječi sve bolesti!”

De te fabula naratur, štovani čitatelju. Riječ je o našoj budućnosti (zanimljivo je da to ističe i nadbiskup Bozanić) koju bi neki smjestili u davno prošla stoljeća, ili u nepostojeći mitološki prostor.

Nomenklaturi nisu bitni ljudi koji bi da žive i rade slobodno se natječući s ostalim ljudima, a koristeći svoju izuzetnu marljivost i bistrinu (kakvu naše djevojke i mladići dokazuju pobjedama na raznoraznim svjetskim natjecanjima u znanjima), kao i kreativnost, ambicioznost i poštenje (koje narodni izdajnici nemaju ni u tragovima). Oni bi, okrenuti budućnosti, mijenjali (ne)postojeću stvarnost ali i političko ekonomske odnose zacementirane divljom privatizacijom kojom je pola stoljeća rada hrvatskih građana proglašeno nepostojećim, plodovi njihova rada podržavljeni te potom dodijeljeni tajkunima, mirovina im protuustavno umanjena. Dok te «strukture» sebi samima dodijeliše desetorostruke plaće i mirovine, stručno kvalificiranu mladost prisiliše na pečalbarenje. I bezbrižno greznu u grijesima – tà mozga je i onako za dv’je marke kila!

Kardinal Kuharić nedavno lijepo reče da se Isus uvijek iznova vraća. Zaboravi dodati kako ga uvijek i iznova razapinju. To njegovom je sudbinom.

A našom?

Barabe ostadoše i ustaše.

Amen!