Svi ovi moderni mediji i televizije danas vrte iste fore. Pišu: „Otišla je ikona zabavne glazbe”, „Kraj jedne velike epohe”. Slušam te njihove ispeglane, nekrolog-fraze i mislim se – pa vi pojma nemate tko je bio taj tip. Vi vidite samo leptir-mašnu, sako i Porina za životno djelo.
Ja vidim čovjeka koji je preživio devedeset i sedam jebenih godina na ovoj usranoj planeti, a da pritom nijednom nije izgubio gard.
Devedeset i sedam godina. Ovaj purgerski fakin je u svojoj devedeset i osmoj još uvijek izlazio na binu, uzimao mikrofon i pjevao onim svojim dubokim baritonom ko da mu je tek trideseta. To nije samo vitalnost, prijatelju. To je čisti prkos biologiji. To je poruka životu i svijetu: „Ne možete mi ništa, pjevat ću dok ja ne odlučim da je fajront.”
Svi drve o njegovom „Kauboju Jimmyju” i „Kobili Suzi”. To je u redu, to su dobre ulične fore koje je spakirao za narod. Ali meni je najdraža ona priča iz pedeset i šeste. U Zagreb stiže Dizzy Gillespie, jebena jazz ikona s onom svojom iskrivljenom trubom i američkim bendom. I njihov basist Nelson Boyd zaglavi negdje u Rimu, let kasni, nema ga. Bend stoji na bini, dvorana puna, menadžeri čupaju kosu od panike.
I što radi Jimmy? Izlazi iz publike, penje se na pozornicu, uzima onaj golemi drveni kontrabas i odradi svirku s jednim od najvećih luđaka u povijesti jazza k’o da svaku večer skupa piju viski. Bez jebene treme. Bez foliranja. Znao je repertoar, imao je muda i imao je ritam u prstima. To je umjetnost s pločnika. Kad se ukaže prilika, ne pitaš za dopuštenje – uskočiš i odradiš meč do kraja.
Smiješno mi je kad čitam da je svoje prvo i jedino „da” izgovorio tek u šezdesetoj godini, kad je našao svoju Barbaru. To cijenim. Čekao je trideset godina duže od svih onih idiota koji ulete u brak s dvadeset pa poslije plaču po barovima i psuju sudbinu. Čovjek je znao čekati pravu stvar. I pjevao je s njom onog svog „Dimnjačara” dok god je imao zraka u plućima.
Sada je i on otišao. Vjerojatno je tamo gore, u nekom mračnom kutu neba, već našao stari kontrabas, naručio rundu za ekipu i počeo zafrkavati anđele da im krila izgledaju previše uštogljeno.
„Prolazi sve”, pjevao je. I bio je u pravu. Prolaze i kraljevi, i države, i ove usrane političke stranke u koje se učlanjivao pod stare dane, vjerojatno iz čiste dosade. Sve to ode niz rijeku k’o prljava pjena. Ali onaj tvoj duboki glas, onaj hrapavi zagrebački šarm i osmijeh tipa koji je prevario stotinu zima – to ostaje urezano u ovaj asfalt.
Natočite si jednu žesticu večeras, ekipa. Pustite neku njegovu staru ploču na gramofonu da krči u mraku. Otišao je Kauboj Jimmy, ali je odjahao sa stilom. Baš onako kako treba.