Jedan od najintrigantnijih motiva koje Christopher Nolan uvodi u svoju Odiseju jesu tajanstveni Sea Peoples, Narodi s mora. Tijekom filma oni se ne pojavljuju kao konkretan neprijatelj, nego kao glasina koja se širi Mediteranom. Penelopa, Menelaj i drugi likovi govore o njima s nelagodom, kao o sili koja dolazi izvana i koja će donijeti kraj svijeta kakav poznaju. Oni su odsutni, ali upravo zato sveprisutni. Dramaturški, Sea Peoples nisu još jedan protivnik kojega Odisej mora pobijediti. Oni su znak da se poredak brončanoga doba nepovratno raspada.
Pojam, međutim, ne potječe iz Homera. Ni Ilijada ni Odiseja ne poznaju Narode s mora. Naziv je u 19. stoljeću skovao francuski egiptolog Emmanuel de Rougé proučavajući egipatske natpise iz vremena faraona Merneptaha i Ramzesa III. U njima se spominje više pomorskih skupina Šerdeni, Peleseti, Denyeni, Tjekeri i drugi – koje napadaju ili se naseljavaju na području istočnoga Mediterana. Budući da Egipćani ne govore o jednom narodu nego o više različitih skupina, izraz Sea Peoples nije antički naziv nego moderna historiografska oznaka.
Dugo se smatralo da su upravo Narodi s mora uništili civilizacije kasnoga brončanoga doba. Danas je takva interpretacija uglavnom napuštena. Arheološki nalazi upućuju na mnogo složeniju sliku. Oko 1200. godine prije Krista istočni Mediteran zahvaća lanac međusobno povezanih katastrofa: dugotrajne suše, glad, potresi, raspad trgovačkih mreža, političke pobune i velike migracije stanovništva. U takvim okolnostima propadaju Hetitsko Carstvo, mikenska kraljevstva i brojni gradovi Levanta. Narodi s mora više se ne smatraju jedinim uzrokom toga sloma, nego jednim od njegovih proizvoda. Kada se raspadne politički i gospodarski poredak, trgovci postaju gusari, vojnici plaćenici, a izbjeglice osvajači. Ljudi koji su nekoć pripadali državama počinju pripadati jedino moru.
Upravo u tome leži Nolanova ideja. On ne koristi Sea Peoples kao povijesni ukras, nego kao simbol procesa koji je već započeo. Njihova prijetnja nije u tome što dolaze izvana, nego u tome što pokazuju kako se civilizacija raspada iznutra. Rat protiv Troje nije spasio grčki svijet; ubrzao je njegovu dezintegraciju. Pobjednici se vraćaju kući, ali više nema svijeta u koji bi se mogli vratiti.
U tom smislu Narodi s mora imaju funkciju koju je u grčkoj tragediji imala Nemesis. Oni nisu uzrok katastrofe, nego njezina povijesna posljedica. Ne pojavljuju se kao božanska kazna/odmazda, nego kao neizbježan ishod ljudskoga hybrisa. Trojanski rat nije razorio samo Troju; razorio je ravnotežu čitavoga brončanog svijeta. Rat je proizveo generacije ljudi bez doma, bez države i bez poretka, ljude kojima je jedina domovina postalo more. Barbarstvo više ne dolazi izvana. Civilizacija ga proizvodi sama, onoga trenutka kada izgubi vlastitu mjeru.
Zato jedan od završnih dijaloga filma ima snagu posljednje anagnorisis.
„Mi smo ljudi s mora.“
To nije povijesna tvrdnja da su Ahajci doista bili jedna od skupina koje egipatski izvori nazivaju Narodima s mora. To je trenutak samospoznaje. Odisej shvaća da neprijatelj nije neka nepoznata sila koja prijeti izvana. Ljudi s mora nisu Drugi. Oni su posljedica rata koji su sami poveli. Oni su lice civilizacije koja je u trenutku svoje najveće pobjede započela vlastiti raspad.
Ta rečenica ima istu unutarnju strukturu kao poznata misao: „Mi smo oni koje smo čekali.“ U oba slučaja očekuje se da će odlučujuća sila doći izvana – spasitelj, neprijatelj ili kazna. Cijela se dramaturgija gradi na tom očekivanju. A onda se u posljednjem trenutku događa obrat. Anagnorisis nije prepoznavanje Drugoga, nego sebe. Ono što smo čekali cijelo je vrijeme bilo je s nama. Ono čega smo se bojali cijelo smo vrijeme bili mi.
U tome je veličina Nolanove završnice. Odisej ne otkriva identitet Naroda s mora. On otkriva identitet vlastite generacije. Shvaća da Trojanski rat nije bio samo pobjeda nad neprijateljem, nego događaj koji je iznutra preobrazio same pobjednike. Oni više nisu ljudi koji su otišli pod Troju. Rat ih je pretvorio u nešto drugo: u ljude bez doma, bez svijeta kojemu bi se mogli vratiti, u nositelje nasilja koje će nastaviti kružiti Mediteranom. Neprijatelj nije stigao izvana; neprijatelj se rodio u njima.
Time Nolan motiv anagnorisisa podiže na posljednju razinu. U Homeru se Odisej vraća sebi tako što ga postupno prepoznaju Argo, Eumej, Telemah, Eurikleja, Penelopa i naposljetku Laert. Kod Nolana slijedi još jedno, završno prepoznavanje. Nakon što ga prepoznaju drugi, Odisej mora prepoznati vlastito mjesto u povijesti. Posljednja anagnorisis više nije odgovor na pitanje tko sam ja, nego na pitanje tko smo postali.
Odgovor je jednako jednostavan koliko i razoran:
Mi smo ljudi s mora.
Penelopa: Vi ste Narodi s mora.
Odisej: Da, kraljice moja. Kršenje Zeusova zakona proširilo se svijetom poput kuge.
To je važna nijansa. Odisej ne kaže da su Sea Peoples kuga. Kaže da je kršenje Zeusova zakona ono što se širi poput kuge. To potvrđuje Nolanovu glavnu ideju: nije neprijatelj uzrok propasti, nego moralni čin koji je razorio povjerenje među ljudima. Sea Peoples samo su povijesno ime za posljedice toga čina. Zato Penelopina rečenica nije optužba za etnički identitet, nego moralna dijagnoza: “Vi ste postali ono čega ste se bojali.” A Odisej prihvaća tu dijagnozu i odmah objašnjava njezin uzrok: kršenje Zeusova zakona. Upravo je to njegova posljednja anagnorisis.
Sažmi