OGLEDNA MAPA
Oduvijek su bile izložene svim vrstama nasilja: netko bi iz dosade po njima šarao, netko bi od listova pravio „uši“, netko vještiji čak i nijemu „harmoniku“, netko bi list jednostavno istrgnuo, netko bi knjigu zavitlao kroz prozor, a bilo je i onih koji su knjige kamionima dovozili, bacali ih na hrpu pa palili. To potonje bilo je posve javno kako bi se svima dalo na znanje što su nepoćudne knjige i zašto bi ih se trebalo kloniti. Sve nam je to dobro poznato i ne bismo nipošto željeli svjedočiti ponavljanjima, ali bilo ih je, opet, nešto manje javna, no ne i s manje strašnim posljedicama. Kako god, svakoga se kasnog proljeća, u osvit radosnih ljetnih zbivanja ponovno zapanjim ne toliko uništavanjem knjiga i bilježnica – na to smo, kao što rekoh, gotovo i navikli – nego njihovim bacanjem, odnosno odbacivanjem, jer teško je povjerovati da ćeš se nečemu tako odbačenom vratiti. Ciljam na odbacivanja na javnim mjestima, na mjestima kojima malo tko ide, koja su skrajnuta, daleko od organa vida. Dogodilo se tako da sam se desetak godina prije nekako u isto kasnoproljetno vrijeme biciklom vozio pokraj Mosta mladosti te nabasao na gomilu bačenih knjiga. Sišao sam s bicikla da pogledam o čemu je riječ: sa stranica knjiga gledale su me fizikalne formule, povijesne ličnosti, poezija, zemljovidi, crteži gmazova i riba i još štošta. Ti školski udžbenici, već dobrano načeti vlagom u sjeni grmlja, propadali su, nekad vrijedan sadržaj postupno se gubio u mrljama truleži, puževi golaći razjedali su riječi. Dobro se sjećam koliko sam se prenerazio ugledavši tu gomilu odbačenih knjiga u takvom stanju. Razmišljao sam tad i o nečijem trudu – valjalo je tu gomilu knjiga donijeti onamo i istresti je dok nitko ne gleda. Zamišljao sam kako dolaze s ruksacima prepunim knjiga i istresaju ih. Kako netko dolazi autom, otvara prtljažnik i iz njega baca knjige. Umjesto da završe u kontejneru za papir, završile su u guštiku bazge i sviba. Koliko je samo truda trebalo za to! Otići nekamo, daleko od sugrađana, iz sebe istresti ono što ti je prouzrokovalo gađenje i jad. Napisao sam tad i pjesmu koja je poslije objavljena u Zenzancijama.
OBIČAJ BACANJA KNJIGA
Veselje što se koncem proljeća bacaju knjige
odjednom je utihnulo.
Tko je bacio svoju knjigu, bacio je.
Nadajmo se ipak da je svoje veselje spremio
na neko skrovito mjesto, za oskudne dane.
Na mjestu odbačenih ponovno raste drveće.
Već te vidim kako prilaziš svome stablu,
zaviruješ pod svaki list,
a tamo ono uporno ništa, ništa.
A onda sam na sve to zaboravio, svu tu preneraženost i mučninu, nisam se više koncem proljeća vraćao onamo, možda i zbog toga što sam predosjećao kako bih se sve moglo ponoviti. Ipak, ni igdje drugdje nisam takvo što opazio. Možda sam i odahnuo, obuzela me toplina optimizma. Kao da je ipak bila riječ o pojedinačnom događaju, više iznimci nego pravilu, i to me pomalo utješilo. Sve do prije nekoliko godina, kada sam u lijepo uređenom perivoju mojeg kvarta na posljednji dan nastave ugledao kante za otpatke pretrpane zgužvanim i poderanim knjigama i bilježnicama, a povrh svega poderane Ogledne mape sa slikama i crtežima napravljenima na nastavi likovnog odgoja u osnovnoj školi. Ta odbačena i uništena dječja likovna djela kao da najjasnije artikuliraju poruku koju se i ne usuđujem izreći. Bilo ih je dakako i razasutih na travnjacima, posvuda zapravo, poput traga kretanja neke nove i nepoznate beštije koja putem kao zmija svlači i odbacuje svoju kožu i možda upravo sad pokraj nas nevidljiva prolazi. Slutim ime te beštije, zato je i nemam potrebe imenovati. Ono što je nekad bilo skriveno i zazorno sad nam se baca pred oči, bez ikakva stida. Naprotiv, riječ je o činu toliko otvorenom da poprima oblik izvrnute radosti – jer dojma sam kako se sve to čini s puno ushita i veselih usklika, premda naoko sliči bijesu, izrazu bunta? A to su ipak djeca, raskuštrani osmaši koji će se tek suočiti sa životnim izazovima. Ali kad ih već čeka ta neizvjesnost, neka jedno bude sigurno: neka jasno razgraniče svoj dotadašnji život i život koji tek slijedi, a u njemu, čini mi se, neće biti knjiga, neće biti čitanja, neće biti poriva za izmaštanim svjetovima i njihovom udjelu u sustvaranju takvih svjetova pa bili oni mračni ili vedri. A time i razumijevanja za sve što jest i nijest.