Kažem inkvizicijskog jugoslavenstva jer se radi o traumatskoj bojazni da Hrvat ima tanku, slabu kožicu na licu koja se perutavi kao lišaj, a ispod se kesi pravi lik ustaše. To se danas razumije kao radikalna kritika. (U biti, to je nešto lakanovsko, ali vidjet ću hoću li dalje o tome, no riječju: tanka slaba kožica, kao lišaj ili kao kod kozmetičarke to je slabo konstruirani civilizirani narativ, a ispod se ceri ono Stvarno, Realno.)

O inkvizicjskom jugoslavenstvu nisam mnogo razmišljala, jer me nije diralo. Bila sam mlada baš osamdesetih, a to inkvizijcko jugoslavenstvo već je bila daleka prošlost. To što je zastupao Goran Babić u listu OKO, bilo je totalno drugačije od svega što je bio ambijent epohe.

Dok je on uređivao OKO, i proskribirao pojave i autore koji su mu bili sumnjivi u smislu potencijalog ustaštva, nama se debata i kultura odvijala kroz Matanov i Bože Kovačevića Gordogan, kroz Quorum, od početka devedesetih kroz Goldsteinov Erasmus.

Lista OKO, bili smo svjesni isključivo kroz proskribiranje, koje je za neke, ali niti te nismo dobro znali, jer nisu bili naš krug, opasno. Tu i tamo bismo poznavali lik i djelo na koga bi se obrušio i bili bismo šokirani. Što djeca znaju.

Reperi: Gledali smo Wendersa i Fassbindera, gurali se da dobijemo karte za Fura del baus, ili NSK, mi mlade žene, čitale smo francusku i američku feminističku literaturu, putovali smo na Biennale u Veneciju redovito, na koncerte…. Evo, pisala sam seminiraski rad iz L’Anti-Oedip, kažem zato da naznačim krugove interesa, i naglasim da su nam tekstovi Gorana Babića, kad bi preletili pogledom, bili nerazumljivi. Doslovno shvatite, nerazumljivi. Jedva smo te rečenice shvaćali. Onda tu grmljavinu? Totalno anakrono. Gdje je to spadalo?

Babić je bio kao Strelnikov iz filma Doktor Živago, neki životom razočarani tip koji je terorom uspostavljao diktaturu proletarijata, ok, nije ubijao, ali da su ljudi zbog njegovih pismenih uboda imali velikih problema, jesu. Doduše, nakon toga, kad je počeo rat, kad bi netko spominjao te probleme, bilo je iritantno, u usporedbi s pravim patnjama koje su se opravo odvijale pred našim očima.

A danas, čini se da je baš taj mariganalan politički segment osamdesetih, postaje inspiracija progresivnim intelektualcima kod nas.

Babića se razumije i u njegovom djelovanju osamdesetih – iako se radi o ideologu koji je u ime svoje partije, jedine, jače od HDZ-a danas, osuđivao drugove i pojave.

Vjerojatno zato što je Babić i tada vidio ustaše, dok drugi nisu, nego su mu se smijali, a deset godina poslije, ustaše su se pojavili, pa to navodno dokazuje da je Babić u svojim proskribicajama imao pravo, iako to što se poslije pojavio Gojko Sušak i njegovi ili Merčep, Glavaš itd, ne znači da je imao pravo tada kad je u svima vidio ustaše. A ne znači niti da su danas svi ustaše.

No, osjeća se i duboko razumijevanje za Gorana Babića kad je od prijetnji na život, pobjegao 1991. u Beograd te da nikad nije požalio tu odluku, ili promijenio mišljenje o tome zašto je otišao iz Zagreba, zbog ustaštva. Tad se taj domaći Strelnikov popeo u vlak za Beograd s Glavnog kolodvora, godina 1991, a obavijest je čitala spikerica s govornom manom, ovako- vlak polazi s tog i tog kolofsjeka.

Vrijeme 90.-91. bilo je u Hrvatskoj složeno, disonatno, rastrzano i slojevito. Teška nelagoda šovinističkim ispadima i na ulici, i s vrha države, najviše od Gojka Šuška, zatim apsolutni šok da bi se sudjelovalo u dijeljenju Bosne. Formiranje Krajine. Protjerivanje Hrvata iz Krajine, šikaniranje i ucjenjvianje Srba koji nisu bili u Krajini. Granatiranja, izbjeglice, srušeno sve. Ma o čemu ja to govorim! Ukratko, bilo je jasno tko je Milošević, tko Kadijević, Dobrica Ćosić, nije bilo baš tako komplicirano.

Znam i što je vidio kad je sišao s vlaka u Beogradu, jer sam često od tamo radila reportaže ili intervjue. U Beogradu nije bilo društvene borbe kao u Zagrebu. Moglo se golim okom vidjeti u svakom detalju koje ne navodim jer mi se ne da uvjeravati ikog, no u Beogradu je bila esencija NDH, u srpskoj varijanti. Normalni, pristojni ljudi nisu imali pristup javnosti, zapravo površini, bilo su doslovno zabiti, zato je bio dojam da su svi bili za Milosevica,a to nije bilo točno.I sad da se tipa koji je pobjegao u Miloševićev Beograd, slavi kao “antifašista koji je antifašist ostao do kraja?”.

Najprije, odlučiti se od svih mjesta na svijetu, i od svih mjesta koja su bila neka realnost, baš za Beograd 1991. godine? Odakle granatiraju tvoje prijatelje, susjede, tvoju obitelj, tvoje ideološke protivnike, tvoje ideološke istomišljenike, to se u današnjim komentarima razumije kao ultimativno disidentstvo. Ali, to nije bilo disidentstvo, naprotiv.

Goran Babić nije mogao podnijeti hrvatski fašizam, ali mu je srpski fašizam bio modalitet s kojim je mogao živjeti i tada i do časa svoje smrti. Kroz Miloševića, kroz Koštunicu, i danas Vučića. To mu je bilo ok. Dakle, doveo se do toga da je podržao fašističkog agresora ako bi on mogao uništiti hrvatsko ustaštvo,to krajnje zlo.

Goran Babić se bojao ustaša i svuda ih vidio, kao što se homofobi napadaju gejeve. Kao da je rekao: ajme, pa i ja sam napola Hrvat! Što ako ja postanem ustaša? Možda je bolje da svi nestanu nego da postanu ustaše. Pa i ja među njima. Bolje da se sklonim u Beograd, da se spasim od te radikalne, malo vjerojatne, ali, kroz psihoanalitičku analizu, moguće sudbine. Kao da je moguće uništiti ono Realno, u lakanovskom smislu.

Nije, u tome je cijela bit lakanovske škole. Ono se samo sve više afirmira, muči, najavljuje se, proviruje, tu sam! Tu sam!

To znači, taj, Goran Babić, izmučen traumama koje je sublimirao u poeziju prvog reda, također je izabrao fašizam kao svoje sklonište. Ukratko: ako od Gorana Babića dio ljevice gradi svoju novu ikonu, a vidim naznake normalizacije Miloševića, riskira veliko otklizavanje.