foto ognjen karabegović
AHADIYAH
.
Nakon dugih koračanja kroz neposluh
sitima koji žeđaju bez srama
zakonima koji neupitno
smisao dobiju tek kad ih
kao žarulje kroz prozor bacam na nogostupe
za ptice samoubojice,
kad nakon svega ostanem sam
volim sjesti u pravokutnik
sirutke mjesečeve skrbi
i zgrčiti se u pozornost smjernu,
kao u magli si prstima pipati lice
kako bih se uvjerio
da još sam tu:
malo izmijenjen i natečen,
kržljaviji no jučer,
ali ipak tu
u točki prijepora gdje Božansko
postavilo me je kao luč.
I tražim riječi, pipam ih za druge,
kao čiste čarape i gaće za putovanje
koje čovjeka uvijek nekako zaskoči nespremna.
Kad bih mogao,
uvijek bih putovao u brda –
ondje nikad ne znaš gdje je rub i gdje bi mogao pasti,
a nebo iznad planina iskrivljeno je u luk
što ga silnice zemlje podupiru u svod
modriji od vode za pranje lica i ruku
prije molitve
ili obroka.
I teško mi je s riječima
koje se uvijek lome preko jezika i uma,
nagrđuju pokorno sve što bih htio reći
drugima koji ne razumiju
kad šutim i gledam ih u oči,
zurim im kroz pukotinu
na zaru duše i vidim sve,
pa me ludim zovu kad kažem:
„Jednoga dana ionako ćete goli posrtati
pred svemirom koji ljubičast je u praskozorje,
savršeno bijel u mraku.“
AHADIYAH
Nakon dugih koračanja kroz neposluh
sitima koji žeđaju bez srama
zakonima koji neupitno
smisao dobiju tek kad ih
kao žarulje kroz prozor bacam na nogostupe
za ptice samoubojice,
kad nakon svega ostanem sam
volim sjesti u pravokutnik
sirutke mjesečeve skrbi
i zgrčiti se u pozornost smjernu,
kao u magli si prstima pipati lice
kako bih se uvjerio
da još sam tu:
malo izmijenjen i natečen,
kržljaviji no jučer,
ali ipak tu
u točki prijepora gdje Božansko
postavilo me je kao luč.
I tražim riječi, pipam ih za druge,
kao čiste čarape i gaće za putovanje
koje čovjeka uvijek nekako zaskoči nespremna.
Kad bih mogao,
uvijek bih putovao u brda –
ondje nikad ne znaš gdje je rub i gdje bi mogao pasti,
a nebo iznad planina iskrivljeno je u luk
što ga silnice zemlje podupiru u svod
modriji od vode za pranje lica i ruku
prije molitve
ili obroka.
I teško mi je s riječima
koje se uvijek lome preko jezika i uma,
nagrđuju pokorno sve što bih htio reći
drugima koji ne razumiju
kad šutim i gledam ih u oči,
zurim im kroz pukotinu
na zaru duše i vidim sve,
pa me ludim zovu kad kažem:
„Jednoga dana ionako ćete goli posrtati
pred svemirom koji ljubičast je u praskozorje,
savršeno bijel u mraku.“
radio gornji grad 
