Ove moje kolumne, a tako je bilo i dok sam ih /20 godina/ ispisivao za Novi list, smatram neke vrsti arenom kojoj bi, gotovo na dnevnoj bazi, valjalo mijenjati pijesak. Tu je normalno da ponekog gladijatora javne borbe pojedu lavovi (lavice?).

Napisao sam, to je sigurno, i radikalnijih kolumni od ove koju sada čitate. Kao primjer, navest ću jednu objavljenu dan-dva prije Oluje, a s naslovom „Krajina, krvava haljina”. Nisam naime nikada skretao pogled od prizora gdje je nešto gorjelo. Pa nekako osjećam da nemam prava ni sada učiniti tako nešto, što košta, da košta! Rizik mojega trganja u komadiće tu je uračunat. Povod je beznačajan, ali razlozi su dublji i to kanim sada dokazati.

U toj javnoj borbi, naime, stekao sam stanovitih iskustava. Nisu mi bile drage Mandićeve invektive protiv feministkinja. Ja sam pak ispisao cijeli niz tekstova pod općim naslovom – Svoga tijela gospodarica – zagovarajući na sve dostupne načine abortus ako je on odluka žene. Ispisao sam ih barem dva desetljeća ranije no što su slične parole morale izaći na Jelačićplatz. Kao tridesetgodišnja mlada nada hrvatske književnosti koja je već u toj dobi sve svoje izglede i uglede profućkala, napisao sam u drami „Kamov, smrtopis” polemičku scenu o Jankovu oduševljenju za bludnicu, za nj pojam raskoši i spolne slobode, a taj je prizor bio o tome da se u odnosu klijenta i prostitutke zapravo radi o ropstvu gladne proleterke koju kupuje mlad buržuj kao što kupuje i sve drugo; itd, itsl. Čak iako je sam Kamov veći dio svog kratkog života isto tako gladovao.

Sasvim uzgred: Ta je moja drama, sa svojom antiklerikalnom i antiburžujskom pobunom, radikalnija od „Hrvatskog Fausta”, ali kako ikoga u to uvjeriti?

Drugim riječima, polemiku koja je sada upravo buknula, odradio sam davno, kao sve što je kod mene davno; u doba dok je pravi feminizam tek uzimao maha i sticao svoj dah. Koji u svakoj njegovoj fazi jako poštujem.

A istodobno, sad pomalo strepim da ću izgubiti poneku čitateljicu. To bi mi jako teško palo.

Hajdmo na stvar!

Ova aktualna polemika, naoko, također je ista ona o spolnoj slobodi. Vrlo lako oponenti mogu jedni drugima koncedirati da s jedne strane, sve može biti književna građa, a s druge da postoje jasni limiti u javnom diskursu o toj njegovoj slobodi.

Ovo prvo nije problem. Zaista, sve može biti književna građa. Pa i ljubav, bolje bi tu bilo reći – entuzijazam, za lijepog dječaka. Ako je pisac Thomas Mann, od toga nastat će književnost /”Smrt u Veneciji” besmrtna je literatura/. Milko Valent nije bez nekog dunsta, davno sam objavio jednu njegovu knjigu u biblioteci Znaci („Koen”) koja nije bila slaba. Ja nisam objavljivao slabe knjige. Ali dakako, on nije Thomas Mann. Pa ježi ga, nije. Otprilike kao što Nataša Govedić, inače srdita feministkinja, ali koja u zadnjih dvadeset godina nema nijedan jedini javni istup što bi u sebi nosio i najmanji rizik, nekako baš nije Dubravka Ugrešić, a da bi mogla ostati bez svoje akademske niše.

Razni smo ljudi, razni smo pisci, to je sigurno u redu. I razno-razni akademičari i akademici, odnosno emerite in spe.

No dobro: Možemo mirno ostaviti književnosti njezinu suverenost. Njezinu slobodu.

Problem bio bi onda u Valentovoj javnoj upotrebi uma, u smislu Kantove razlike privatne i javne upotrebe istoga.

Tu smo na minskom polju. Kant je zapravo ismijavao tu razliku držeći da se radi o konformizmu. To je onaj njegov čuveni spis o tome što prosvjetiteljstvo uopće jest.

Problem je naravno u tome smije li pisac govoriti javno o onome o čemu piše kao privatna osoba. No radi se u oba slučaja o jednoj te istog osobi? Ili ne?

Lako je koncedirati da bi i to imalo biti dopušteno. Čak i kad pisac lupeta! Ne bi se to trebalo uzeti kao poticanje, kao uputu na neku društvenu akciju ili ponašanje. Ali valja začepiti nos. Je li to dovoljno? Meni jest. Ali ljudi su proviđeni raznim nosovima.

I time dolazimo do problema koji se sada zapravo zaobilazi: do problema hrvatskih književnih nagrada u uvjetima koje određuju naše kulturne domobranke i domobrani.

Sad nam je ući u hrvatsku književnu krčmu. I – začepiti nos.

„Hrvatska književna krčma” – imao je biti naslov Krležine polemičke knjige koju poznajemo kao „Krležin obračun s njima”. Ona je dakle, ta krčma, neka konstanta naše književnosti kao uslužne djelatnosti, i kao takva, preživjela je rasap triju država. Krležina, književno blistava polemika, jedva da je do danas išta promijenila. U toj su knjizi polemike sa živim oponentima. Danas napisati takvu knjigu mnogo je teže. A to zato jer se radi o – fantomima. Napisati je bez navođenja, jasnog apostrofiranja imena, jest nešto besmisleno. No treba je napisati. Ali kako? Ja mislim: valja probleme imenovati.

Godinama već pratim kako kod nas funkcionira taj naš književni sajam koji, kao pravilan godišnji ciklus, kao put Zemlje oko Sunca, a revolucija to baš nije, već naprotiv, počinje nagradom t-portala i završava Fricom. Potonji, dakako, ništa ne može učiniti protiv teške zloporabe svojega imena, kao što je u istoj stvari potpuno nemoćan jedan Janko Polić Kamov. Skrivamo se, u besmislenoj maskeradi, iza mrtvaca.

A cirkus je potpun: Moguće je tako da opći vlasnik nekoliko hrvatskih nagrada na proglašenju Frica sam sebi uruči nagradu, i to u funkciji konferansijea! Moguće je da dobitnica jedne nagrade dva mjeseca prije proglašenja obznani kako se najbolje može potrošiti 10.000 eura. Pri tome ja ne mislim ništa loše; tek konstatiram.

Moguće je sve! Baš sve! To bijaše izborni slogan jedne hrvatske političarke.

Mi se, kad skupimo kuraže, volimo rugati praktikama, dapače nad njima se zgražati, hrvatske političke klase. Ali književni kler, (koristim ovu oznaku prema slavnoj knjizi – Julien Benda, „Izdaja intelektualaca”), jednako je tako sklon istim tim praktikama.

Žiriji hrvatskih književnih nagrada zadnjih godina (recimo: pet godina ih pomnije pratim) donijeli su cijeli niz odluka koje su upravo opscene. A uvijek su to imale biti najbolje knjige iz tekuće produkcije.Ta tekuća produkcija već je davno otplavljena rijekom brzog zaborava.

Godišnje u Hrvatskoj izađe 60 /šezdeset/ romana. Bezmalo svi oni konkuriraju, kako vidim iz ponosnog popisa vlasnika nagrade t-portala. Tojest, svi konkuriraju za sve nagrade, pa ako se zalomi… Od tih šezdeset hrvatskih romana, dva ili tri preživjet će prvu godinu. Žiriji tu malokad pogode koji. Ostalo je za mlin koji melje stari papir.

U vezi tih odluka koje držim opscenima, bilo bi dobro ispitati sjeća li se danas još itko većine nagrađenih naslova u zadnjoj pjatiljetki tih nagrada? Ima naravno iznimaka. Ali rijetkih.

Jesu li žiriji uopće čitali nagrađene e naslove? Zašto bi ih čitali? Sustav obligacija, starih ili onih u izgledu, ionako će odrediti pobjednika. Zašto bi čitali recimo sekundarne izvore, kao što su intervjui? Kad ne čitaju ni knjige u bubnju?

Član žirija nagrade Kamov javno je obznanio da on debele knjige ne čita. Da njemu dostaje par stranica, kao što mu je dovoljno popiti čašu vode da bi shvatio radi li se o slanome ili neslanome. Naravno, imajući u vidu da je on vrlo uporan, stameni član toga žirija, moglo bi se pomisliti da se radi o nekoj neslanoj šali.

Ja sam – uzmimo to kao moj mazohizam – išao čitati njegove romane. I dobar vam stojim, da je meni dovoljan jedan naprstak njegove književnosti, eda bih pojmio kako tu književnosti gotovo i nema. A ipak sam čitao. Vredno ime autora je Edo Popović. Kao i romane Nataše Govedić, ja gutam sve; to je tek, budibogsnama. No ostavljam se zasad toga, ne zauvijek.

Hrvatski književni žiriji djeluju po principu tajnih društava, upravo ekipica zakletih. Nemoguće je saznati išta o njihovom dilemama. Pa obično nikakvih dilema niti nema. I sastavi tih žirija neobično su stabilni, i to u svijetu u kojemu se na dnevnoj bazi sve mijenja. Gospoda žiranti neobično vole dijeliti književnu pravdu i čvrsto zasjednu na svoje pozicije. Neki pak zasjednu samo zato jer se vole slikati! Već niz godina radi se o istim osobama, nije li to čudno?

Nitko ovim udjeliteljima književne pravde ne usuđuje se reći da klerici koji u konklavi vatikanskoj odlučuju o papi moraju na ulazu ostaviti svoje mobitele!

Dvije izreke iz starine objašnjavaju o čemu se tu radi: Hodie tibi, cras mihi, (danas tebi, sutra meni), i Roma locuta, causa finita! (Rim je svoje rekao, svaka daljnja rasprava je neumjesna).

I sve to u trenutku kad hrvatske književne kritike gotovo i nema. Otud su nagrade u neku ruku zamjena, vrlo loša, te kritike: one su senzorni aparati, osjetila, kojima hrvatska književnost određuje što je poželjno, što će već sutra biti kanon, a što se, osim nominalno, nije kvalificiralo za ova tako plemenita takmičenja. Pa dakle, nije ni napisano.

Aktualna polemika promašuje bit jer je tako lakše. Neće tu biti pogođenih meta, niti imena, koja su dakako odiozna, i nije mudro spominjati ih.

Na jednoj strani posvemašnja šutnja hrvatskog kulturnog domobranstva. Na drugoj strani podigla se buka i skvika u vezi jednog slučaja potpuno nebitnog i načelno lako rješivog: Ne može, ne smije se, nikako govoriti o pedofiliji u smislu erotske slobode, jer ne može biti govora o nekakvom konsenzualnom pristanku. Radi se naprotiv o pomislivo najcrnjem ropstvu. Točka.

Ali i tu smo na minskom polju: Molim, nikakvih zabrana. Čepimo nos!

No hrvatske književne nagrade jesu tema. I to otužna. To je, i opet Krleža! To je hrvatska književna laž rasprostrta u svoj svojoj raskoši.

K problemu mačizma, napokon: Valjda se očekuje da i ja nešto o tome zucnem kao bogomdani mačo.

Nije svaki kretenizam odmah i mačizam. Imade i kretenizama naprosto.

I onda, žirije gotovo svih glavnih hrvatskih književnih nagrada većinom čine žene. Uobičajen je odnos 3:2. Gotovo u svima prezidiraju žene. U gotovo svim hrvatskim kazalištima već godinama čelne pozicije imaju žene. Od Rijeke do Varaždina, to je nešto kao manja verzija one poletne koračnice, kakve koračnice već jesu kad se posvuda pjevalo – od Triglava do Vardara.

Pa dajte, drugarice, gospođe, dame (meni je svejedno), dogovorite se. Razgovarajmo o kriterijima. Prestanimo djelovati kao društva zakletih.

A da stvar bude dokraja smiješna: Kad bi se zgromio na hrpu novac koji donose književne nagrade, suma ne bi prešla MJESEČNO BERIVO osobe koja, uime države (!), nadgleda punjenje paradajz-konzervi u Koprivnici.

Koljemo se na zrncu pijeska. I sad je odjednom jedan Valent glavna tema.

A ne naprimjer bezočna krađa autorskih prava srpskog autora Gordana Mihića u Kerempuhu! Koja ima historijat od bezmalo tri desetljeća; toliko je bilo očekivano trajanje života u doba Francuske revolucije.

Osim kazališnog kritičara Jutarnjeg Tomislava Čadeža, te Snježane Banović, koji naravno ne spadaju u tu formaciju, kompletno hrvatsko kulturno domobranstvo nije do danas našlo ni najmanji motiv nešto o tome zucnuti. Svi, ama baš svi, gledaju na drugu stranu. Šifra: 350 stanova, što ih je, odvajajući od svojih usta, PODIJELIO Bandićev potrčko. I uopće, mnogo je toga ovdje šifrirano.

Dakako, sve je to kritičarka mirno odšutjela, inače, recimo to tako: u civilnom životu, prepuna civilne kuraže, o potrebi je koje ispisala golemu knjigu. Ne samo da je odšutjela, već je naprotiv o obnovi te krađe ispisala laudu (Nataša Govedić, Novi list). Ispisala je nevjerojatne pohvale jednom krimenu u recidivu! Ako ona nije ništa znala o toj krađi, što ona uopće zna, ili glumi da zna?

Pa što je to, dovraga? O čemu bismo drugome mi imali polemizirati?

Radije to činimo u vezi jedne promašene nagrade naspram desetina drugih, još apsurdnijih. Zašto se ne polemizira o koruptivnom sustavu u cjelini te o potpunom slomu svih kriterija od čega, od toga sloma, sve počinje i na čemu hrvatsko književno ugostiteljstvo i počiva? U Krležinom onda, kao i u našemu sada.