U dubokim sjenama Botaničkog vrta svjetlucaju mokre boje: žuta, ljubičasta, modra i narančasta. Drugačije su nego po sunčanom danu, ali užitak je jednak i u vlažnoj izmaglici. Mali dnevni bjegovi prema gnijezdima tišine djeluju na mene poput unutarnjeg umivanja; u maksimirskoj šumi, u nekom od gradskih parkova, na savskom nasipu, ili u Botaničkom vrtu, sve mi se razbistri i postane skladno, zagrljeno i blizu. Možda imam dušu od lišća, ili takvu koja cvrkuće i leti poput kosa pa se zato u klorofilu parka i šume osjeća kao da je stigla kući.

U Botaničkom vrtu dočekuje me tajanstveni, zeleni svijet. Već nakon nekoliko koraka gubi se buka saobraćaja i gradske užurbanosti, a pošljunčane stazice otvaraju se preda mnom i vode me do malenih cvjetnih oltara na kojima upijam čistu energiju. Ovo je prostor lakoće, bistrenja i povezanosti, u kojem sve dobiva svoje mjesto i svoj smisao . Odjednom – probija se sunce! Laka sam i slobodna od želje da ičim upravljam, sretna jer me nigdje ništa važnoga ne čeka: ni posao zbog kojeg bih morala neprestano gledati na sat, ni ambicija, ni spašavanje svijeta. Dobar je osjećaj da sam, u nekim širim okvirima, posve nevažna i da sve može bez mene, pa samo stojim i dišem u jutru koje me počastilo šumom vodoskoka i pogledom na ohole perunika kojima je sunce upravo osušilo haljine.

Na stazama Botaničkog vrta, na trenutak je moje sve vrijeme svijeta. Pa mislim na drevne rajske vrtove, i na vrtove iz bajki u kojima se događaju čuda, otkrivaju tajne, nalaze blaga i spoznaju mudrosti. To nije daleko od stvarnog doživljaja, jer u vrtu intuitivno i osjećam i razumijem, a kad se nađem na ulici, sva se čarolija izgubi. Okružena prolaznicima, automobilima i tramvajima, ponovo sam ona stara ja, zbunjena, dekoncentrirana, i odvojena od svega što mi je maloprije, u zelenim sjenama bilo kristalno jasno. I jednostavno poput travnja, udaha, vitalnosti i života koji se sam u sebi obnavlja.

.

Iz knjige: O VOĆU, NEBU I GODIŠNJIM DOBIMA

………………………………………………………………………..