.

Strašna i smrtonosna epidemija kuge se u Bosni pojavila 1813. godine i trajala je skoro 5 godina. U ljetopisima bosanskih franjevaca ima podosta pisanih tragova iz ovog perioda:

„Tri biča Božja, kuga, glad i vojska slidiše tri godine. Dosti mrtvih od gladi, ali ne oko Trevnika, nego po Dobretićim i Kotoru. Kuga u župi travanjskoj pomori četiri hiljade duša, oli bolje rekav, osoba. Europa sva u ratu. Napoleon, car francuski, sebi za načelo uze: „Jedan Bog, jedan car na svitu“. Sva Europa u vatri biše, zapisao je fra Bono Benić

Nesreća nikad ne dolazi sama, nakon kuge su nastupile godine gladi. Evo jednog zapisa koji je iza sebe ostavio fra Mijo Batinić:

„Godine 1813. umrije u Sutjeskoj biskup fra Grgo Ilijić. U isto doba pojavi se u Bosni i kuga, a odmah za njom glad i rat. Već sljedećeg ljeta stade kuga silno harati u Travniku, Jajcu, Kotoru i Krajini; a jerbo se ljudi veoma prepadoše, napustiše sela i varoše, te umakoše u šume i pustoši, propade im cijela ljetina, dočim Skoplje, Duvno i Livno bi poštegjeno od pomora, pa i od gladi. Slijedećih se dviju godina (1815. i 1816.) kuga proširi po cijeloj Bosni, a ustopice i glad stade povećavati nevolje i biede domaćeg stanovništva. U samoj travničkoj župi pomrije 4.000 katolika. Grozno bijaše gledati, kako žene sad bježe u goru s djecom, da spase život, a do čas usilovane gladom vraćaju se u sela i varoše, ne bi li što našle, čim bi glad utišale, ter iznemogle od glada i kuge po putu padale i umirale. Kuće, zemljišta, ljepša odjeća, nakiti, posugje i sve što je bilo vrijedna, prodavalo se je u bescijenje, samo da ne umru od glada. Mloge imućne prorodice sada spadoše na prosjački štap, samo da ostanu žive.

Gotovo polovica katoličkih stanovnika pade žrtvom glada i kuge“.

.

BOSANSKI FRANJEVCI O RITUALIMA SAHRANJIVANJA

.

Za mjesec rujan 1880. prije upisa pokojnika fra Martin dosta opširno navodi što treba upamtiti, a to je ovo:

„Kad je carsko-kraljevska zemaljska vlast u Sarajevu 1879. izdala strogu odredbu za cijelu Bosnu i Hercegovinu da se ubuduće groblja posvuda, osobito iz gradova i varoši i od bogomolja maknu najmanje 200 koraka zbog toga da se raspadanjem tijela pokojnika ne bi inficirali živi. Iskoristivši ovu priliku poštovani otac fra Franjo Komadanović, u to vrijeme gvardijan ove časne Zajednice, posavjetovavši se s Diskretorijem (samostansko vijeće) i jedno i drugo groblje, dakako naše fratarsko i varoši Sutjeske iz „Sv. Grgura – oba su bila u blizini samostana i varoši – prenese na drugo mjesto. Za početak je novom sutješkom groblju doznačeno mjesto Trgovišće udaljeno od Varoši oko 300 koraka južno. Za naše fratarsko groblje izabrana je livada Dol. Tako uz pomoć zapovijedi civilne vlasti bez ikakva protivljenja ili opiranja naroda, naprotiv, odredba je s oduševljenjem prihvaćena, groblje je odmaknuto od crkve, samostana i varoši. U neograđenom groblju Trgovišće prva je vječni počinak svome tijelu našla Janja Janjić nekoć supruga pokojnog Josipa Radića (drugačije Talijana) koja je preminula prošle godine. U našem fratarskom groblju Dol prva je pokopana i počiva Marija Kokorović, žena pokojnog Mate Komadanovića iz sela Pogar, župe Vareš, koja je majka gore rečenog gvardijana. Pokopana je u redovničkom habitu (vjerojatno je bila trećoredica i po tadašnjim propisima trećorednici su se mogli pokopavati u habitu).

Pisano 1. rujna 1880. FMV (Fra Martin Vučković, protokolist)“ (Mt 39 str. 453).

.

„RANA BUĐENJA“

.

Eh ta naša lijepa i napaćena Bosna. Ponosna, bosa, posna i još pride „prkosna od sna“. Sto godina duboka je, tisuć ljeta široka je. Kad će nam se upaliti „lampice? Zar nije konačno stiglo vrijeme za buđenje iz tisućljetnog sna?

U svojoj pjesmi „Rana buđenja“ Darija Žilić piše: „Ljudi, buditi se treba što ranije“, jer tako „dulje traje Početak svega“.

Pogledajte staru Atinu koja je imala jedva pet tisuća stanovnika, a izmislili su demokraciju, filozofiju, teatar, slobodu govora. Demokracija je „složenica“ helenskih korijena nastala od riječi „demos“ u prevodu „Narod“ i riječi „krates“ što znači „vladati“.

Dakle, demokracija je vladavina naroda. Još nam kobajagi fali „izborni zakon“ da bi to danas bilo ostvarivo…

No vratimo se u maglovite sfere mitova i legendi, tamo gdje je sve počelo. Na vrhu atenskog Olimpa se ustoličio Zevs sa cijelom plejadom bogova. Na pomolu je duhovna obnova, što je bila i logična posljedica „sretnog rasporeda“ zvijezda na nebu iznad Atine. Na to „novo svitanje“ se nije dugo čekalo. I gle čuda, na licima ljudi konačno osmijeh. Na ruševinama Atlantide misteriozni znakovi i „ukazanje“ koje se preko slijepog pjesnika Homera saopćava Helenima. Drama hvata zalet. Odisej se vraća sa svoje duge plovidbe i napokon pronalazi davno izgubljeni Svijet svoje rodne Itake. Mitovi i legende postaju helenska svakodnevnica, stari i novi Svijet su konačno „pali jedan drugom u zagrljaj“.

Atinska dolina suza se pretvorila u „teatar snova“, otpočela je nova era puna nade.

Moderna Evropa je sazdana na helenskim temeljima i mitovima. Ako želimo praviti poveznice između Stare Atine i Bosne kralja Tvrtka onda nam je najbolje u pomoć prizvati Tina Ujevića:

„Ko sam i što sam, što ću, koga volim. Što tražim, kuda idem, za čim lutam? Uzalud nebo za odgovor molim“…

Nije u pitanju samo magloviti svijet mitova i legendi, tu su i bosanski stećci koji stoljećima bdiju nad Bosnom kao vojnici na mrtvoj straži.

Miroslav Krleža o stečcima ovako piše:

„Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka i Maja u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Ima stećke, Bosna ima svoje stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Stećak na kome je Bosanac prikazan kao sužanj.

.

KRLEŽA I DANTEOVI INŽENJERI SMRTI

.

Jedan dio južnoslavenske historiografije zadojen je takozvanim „kosovskim mlijekom“, tvrdi Miroslav Krleža, pa nastavlja: „Spustivši zavjesu veé u prvom trenutku drame, pjesnik kosovskog ciklusa pojednostavnio je našu historijsku problematiku na finalnu scenu pogibije jednog jedinog kneza i njegove vojske tako, te je od svega ostala tada uobičajena apologija vrhunaravnog smisla ove kneževske smrti kao pravoslavne žrtve nebeske. Sa Kosovom prava je drama, nažalost, tek počela, i kad bi se njen dublji smisao mogao izraziti demografski, onda bi ova zemlja, da je ostala pošteđena od katastrofalnih ratnih ciklusa turskog perioda (kraj našeg normalnog nataliteta) brojala danas najmanje око pedeset milijuna stanovnika. Gdje je takav danteovski inženjer smrti, koji bi za našu Enciklopediju umio da ocrta šezdesetipetogodišnju borbu za jajačku tvrdavu, na primjer? Kada je pala glava Stjepana Tomaševića u „glavnom stolnom gradu Jajcu”, poslije Kosova u historiji već četvrtoga „kralja Srbljem, Bosne, Primorja, Humsci zemlji, Dalmacii, Hrvatom, donjim krajem, zapadnim stranam, Usore, Soli, Podrinju”, onda je Eneja Silvije Piceolomini – Papa Pio II, prolio dvije-tri konvencionalne protokolarne suze nad grobom posljednjeg bogumilskog kralja, sretan šlo se riješio tog patarenskog obraćenika, koji je svojom smrću pitanje „bogumilske kuge” skinuo sa dnevnog reda…

.